Omer i Mira

Omera i Miru upoznao sam preko moje majke koja je tada tek bila stigla u Holandiju. Rekla mi je ih je srela u nekoj crkvi gdje su bake i dede iz neke hrišćanske organizacije za brigu o izbjeglicama organizovale uporedno čitanje iz različitih svetih knjiga. Mira je čitala ponešto iz starog i novog zavjeta, Omer pokoju suru iz kurana. Čitalo se uporedno na jeziku koji su Nizozemci tada još uvijek nazivali ‘Joegoslavisch’ i, naravno, na nizozemskom. Kasnije je mi je Mira rekla da ona ipak vjeruje da ‘mora biti nešto’ a Omer je ostao pri svom starom vjerovanju da ‘vjeruje jedino u dobrotu u ljudima’. Omer je bio stari prijatelj moga oca, vodio je jedan pozorišni festival u provinciji i moj otac je svake godine dolazio tamo na nedjelju - dvije. Omer se sa lijepom tek u osmijehu blago prikrivenom radošću prisjećao njihovih davnih meza i rakija. Omer i Mira dobili su kućicu u sjevernom dijelu Amsterdama, i kako sleduje osobama starijim od šezdesetpet imali su prizemni smještaj što u Holandiji uvijek podrazumijeva i mali vrt iza kuće ili kako to oni jednostavno nazivaju ‘achtertuin’. Mira je posadila lijepo cvijeće, trava je uvijek bila brižno podšišana, Omer je napravio mali roštilj od cigle i nadgradio malu tendu, zaštitu od vječitih nizozemskih kiša. Bilo je vrlo prijatno u tom njihovom vrtiću, pravoj maloj amsterdamskoj ‘bašči’, ponekad bih navratio biciklom, Omer je uvijek imao nešto ‘ljuto’ pri ruci mada smo mi ostali već odavno izgubili tu naviku kupovanja i konzumiranja žestokih pića, naprosto zato što se nije moglo kupiti u samoposlugama, pa smo se lako i brzo ‘prešaltali’ na ovdje uobičajeno pivo ili vino. Ali Omer se nije htio odreći starih navika, redovno je odlazio u ‘liquer shop’ i nabavljao najsličnije zamjene našoj lozi, vinjaku ili šljivi. Uvijek bi našao nešto da se baci na roštilj i polako bi to okretao na toploti žara, uživajući možda više u mirisima drvenog uglja i sagorenog mesa nego u jelu samom. U stvari, najvažnije je bilo piče koje je polagano ispijao i dok pravi roštilj i dok polagano mezi. Sve je činio polako i nekako smišljeno; jedan ćevapčić bi se stavljao na tanjir, druga pljeskavica pripremala bi se za roštilj, ražnjići bi se još jednom okretali, raspuhivao bi se žar, prinosila salata, kruh, kada bi čašica bila prazna ponovo bi se punila, gotovo kap po kap. Taj spori, gotovo ritualni, ‘bosanski ritam’ bio je obilježje cjelokupnoga Omerovog bića, tako se i kretao, tako je i govorio, umjereno i razložno pridajući svakoj pojedinoj riječi njeno puno značenje, zvuk i težinu. Iako je bio Bošnjak, što će reći i musliman, uvijek me je asocirao na bosanskog fratra franjevca, u stvari, svi ‘pravi’ Bosanci pa ma koje vjere bili uvijek imaju nešto blago-franjevačko u sebi, možda baš zato što su naši franjevci bili i ostali neka vrsta gotovo arhetipske slike bosanstva, ako što takvo još može da postoji? Omer bi spustio naočale na nos i počeo bi pripovijedati, dugo i ustrajno ali nikada nezanimljivo ili dosadno. Iako je imao sve uslove da bude nesretan čovjek, da izgubi volju za život i vjeru u ljude, ipak je svaka njegova riječ zračila nekom čudnom patinastom nadom, nekom gotovo nerazumljivom ljubavlju za život i ljude. Mira je bila drugačije prirode, nemirna, težak nikotinski ovisnik, možda već prerano ogrubjela lica, činilo se da je oštrinom u gestama i govoru tek pokušavala da prikrije svoju, moglo bi se pomisliti, pretjeranu i bolnu sentimentalnost. Mira i Omer živjeli su tih i usklađen život, nikada nisam čuo a ne bih ih mogao ni zamisliti da se, recimo, svađaju ili prepiru. Cijenili su i otvoreno podržavali jedno drugo. Lako su se prilagođavali holandskoj sredini, sticali nove prijatelje, održavali stara i pravili nova poznanstva. Uprkos svojoj nešto poodmakloj životnoj dobi već prvih dana nabavili su bicikle i često sam ih viđao kako se natovareni kesama vraćaju sa pijace vozeći jedno podred drugog po lijepo uređenoj i označenoj biciklističkoj stazi između Buikslotermeera i njihove četvrti koja se zvala Florabuurt ili Cvijetna četvrt.

Mira je bila ‘dijete sa Kozare’. Nakon napada Njemaca na staru Jugoslaviju i proglašenja ustanka planina Kozara u sjevero-zapadnoj Bosni postala je veoma jako uporište partizanskog pokreta. Nacisti i ustaše pokrenuli su 1943 snažnu ofanzivu protiv pobunjenika, planina je bila opkoljena i pročešljana, stotine partizana i lokalnih civila okrutno je pobijeno - siročad koja je preostala nakon pokolja nazivana su ‘djecom sa Kozare’. Mira se sjeća tek jedne mutne slike: kako je gazila preko pobijenih, ‘bili su nekako mekani, nespretni pri hodu. ’ Sjeća se i sata na ruci jednog mrtvaca kako se bljeska na jutarnjem suncu. Kasnije su ih poveli u neki dječji logor, trebalo je da krenu dalje za Jasenovac, logor smrti. Ali, kako kaže Mira, spasile su ih časne sestre, došle su i razdjelile ih po porodicama. Miru je usvojila jedna katolička obitelj iz Slavonije, iako je bila prljava i vašljiva, spasile su je njene lijepe zelene oči koje su zračile sa prljavog, od strave okamenjenog dječjeg lica i žena je izabrala baš nju. I to baš zbog tih očiju, govorila joj je kasnije ta dobra žena.

Mira će pričati kako su tih nekoliko ratnih i poratnih godina u Slavoniji bile najljepše godine njenog života a ti ljudi jedina prava obitelj koje se sjeća. Svoju pravu porodicu oca, majku i stariju sestru nije zapamtila ni po liku. Bila je još suviše mala. Za oca je saznala da je ubijen na Kozari, ali ostaci nikada nisu pronađeni; šuma, paprat i lišajevi ostadoše mu jedina grobnica. Brata je usvojila jedna druga obitelj u selu pored, ali njega su tukli i morao je ropski da radi. Za majku i sestru čula je da su deportovane negdje u Njemačku, na prisilni rad. Skoro pola vijeka kasnije, kada je i Mira preživjela svoju krvavu balkansku porciju, kao izbjeglica iz Bosne u Nizozemskoj saznaće da su njena majka i sestra radile u jednoj fabrici ribljih konzervi negdje na obali nedaleko od Hamburga, da su obje stradale u savezničkom bombardovanju 1944 i da su tamo i sahranjene. Tek nekoliko sati vožnje od novoga Mirinog boravišta. Mira mi sve to priča dok sa Omerom strpljivo slaže namirnice u paket kakav svaki mjesec šalju udovici svoga sina i unucima u Novom Sadu i to baš u vrijeme dok saveznički avioni, ovaj put pod zvučnim imenom NATO-a, udaraju po Miloševičevoj kvazi-Jugoslaviji. Snaha, Seka, izbjegla je kod rodbine u Srbiju kada je puklo u Bosni, sin Mirsad prijavio se u bosansku vojsku, zet Vjeko, muž njihove kćeri obukao je uniformu Hrvatskog Vijeća Odbrane. Nakon nekih pola godine, kada je već odavno bilo jasno da će rat biti dug, krvav i nepravedan, Mira je sa kćerkom i unucima preko Hrvatske izbjegla u Holandiju. Omer je ostao sa sinom i zetom u njihovom stanu. Lakše je bilo preživjeti zajedno, Omer je spavao u svojoj sobi, Vjeko i Mirsad dijelili su drugu sobu, vraćali bi se sa dužnosti predvečer i na isti ofinger jednu pored druge vješali bi maskirne uniforme - jedan onu sa crveno-bijelom šahovnicom, drugi svoju sa zlatnim ljiljanima na plavome štitu. A onda je jednog jutra tek tako iznebuha zaratilo između varljivih saveznika, zapucalo je sa svih strana. Bugojno nije veliki grad, sve je nekako blizu; jedni su držali poštu, drugi policijsku stanicu, jedni su bili u domu kulture drugi u prodavnici preko puta. To u stvari i nije bio neki rat (jer rat ima već neke zakonitosti i pravila) već opšta gungula u kojoj se gledalo ko će koga prije, ili spengati ili likvidirati. Svuda je pucalo u totalnoj zbrci i metežu, malte ne ljudi koji su zajedno pili kafu grabili su oružje i bacali se u suprotstavljene zaklone. To je trajalo cijeli dan, bosanska armija je nekako preuzela kontrolu nad središtem mjesta dok su se Hrvati povukli u okolinu grada i počeli tuči minobacačima. Mirsad je negdje predveče utrčao kod Omera u sobu, bio je užurban sa kalašnjikovom u ruci. Uzeo je par stvari iz stana, nekoliko konzervi i svijeća, nije stigao pojesti ni zalogaj kuhane riže koju je nekako zgotovio Omer. Onda je rekao Omeru da ide obići neku rodbinu svoje žene, ‘lojalni Srbi’, oni koji nisu željeli otići na Karadžićevu stranu i koji su ostali u mjestu u ovom momentu mogli su biti bilo čija meta, laka i nezaštićena. Izaći iz kuće sigurno nisu mogli, možda nisu imali ni hrane. Mirsad je istrčao van kroz zvuke kratkih, već prorijeđenih, rafala i tamo ga je pred zgradom u kojoj su živjeli rođaci njegove supruge usmrtila granata. Njegov najbolji prijatelj, takođe vojnik Armije BiH, saopštio je strašnu vijest Omeru. Omer je stajao bez riječi tek nekoliko minuta, užasna bol prostrijelila mu je kroz mozak i srce, neka ogromna težina naslonila mu se na grudi i nije mu dala da diše. Izgubio sam sina, ali pomislio sam da još imam kćer i da ona ne mora postati udovica. Odmah sam pitao šta je sa Vjekom, Ismet, najbolji drug mog sina, rekao mi je da misli da je zarobljen, ali da nije siguran. ‘Moramo ga naći’ rekao sam Ismetu, ‘hoćeš li sa mnom?’ pitao sam ga, a on je rekao: ‘Hoću čika Omere’ nekim ispucalim, promuklim, glasom. Krenuli smo u noć, još se pripucavalo kroz tminu, pratili smo tanka svijetla uljanica, obilazili neka privremena komandna mjesta, straže, dvaput nas umalo nisu ubili; jednom smo naišli sa ‘krive’ strane na bosansku patrolu, znaš kako je - prvo se pucalo a onda pitalo, a drugi put naletjeli smo na zaoslalu grupu Hrvata. Čudo nas je spaslo. Malo po malo i trag nas je naveo na nekakvu osnovnu školu gdje su držali neke zarobljenike. I stvarno - bio je tamo. Ismet se dugo pičkarao sa komandirom koji je vikao ‘pa znaš li ti da je ovo rat Ibrahimbegoviću, jebo ga? Kako da ti ga dam? Da on sutra nekoga ubije pa da i meni i tebi ode glava, je si li ti normalan, pizda mu materina?’ Na kraju, popustio je preda mnom, morao je, znao je da sam izgubio sina, a i znali su se on i Ismet, iz firme ili tako nekako. Rekao je ‘daću vam ga al’ da ti potpišeš Ibrahimbegoviću i da mi glavom za njega garantuješ i sutra da ga predate nazad, jel’ jasno!’ Doveli su Vjeku, sav se tresao dok me je grlio. ‘Hajdemo brže, da se ne predomisle.’ došapnuo mi je Ismet. Došli smo kući. Vjeko je tražio sliku svoje djece, plakao je i ljubio je, pritiskao je uz grudi i tresao se. Sutradan smo ga morali predati, na stadion Iskre, dao sam mu ćebe i nešto hrane što sam imao. Znaš, iz one škole malo je ko živ izašao. Kad sam se vratio kući sjeo sam u kuhinju i prvi put zaplakao za sinom.

Govorio mi je Omer okrećući ćevap na roštilju, povukao je kratak gutljaj vinjaka. Šutao sam, tu se ništa nije moglo reći. Onda mi Omer pričao o ljepšim stvarima, kako je bio mlad učitelj, službovao po selima. Kako je stigao u Bugojno i postao direktor Doma kulture. Izgradio je novu, modernu zgradu, organizovao međunarodni festival lutkarskih pozorišta i šahovski turnir prve kategorije, svi su tu dolazili i Fišer, i Spaski, i Korčnoj, Karpov, Jan Timan, Kasparov pa svi naši velemajstori. Pričao je i o Titu koji je veoma volio doći u Bugojno u lov na medvjede. O Raduši, o upadu ustaških terorista koji su htjeli likvidirati Tita i podići hrvatsko pučanstvo na tobožnji ustanak, nije htio mnogo da priča. Tek je napomenuo da je to bila ludost, i da su mnogi založeni bez ikakvog smisla. ‘Puno je tu glava palo nizašta, poslali su ljude iz škola i fabrika pravo na obučene i dobro naoružane teroriste. Glupost.’ - rekao je i sa negodovanjem odmahnuo glavom. Pričao mi je i kako je upoznao Miru, imala je šesnaest godina i živjela je u Domu za siročad. Još jednom je izgubila porodicu - Partija je donijela odluku sa se sva djeca sa Kozare moraju vratiti u Krajinu. Direktiva je izvršena bez pogovora i izuzetka, okrutno i odlučno. Djecu, već odavno priviklu na novi dom, posvojenu ponekad sa mnogo ljubavi, odvojili su od novih roditelja, braće i sestara i deportovali u siva i vlažna, vojnički kruto ustrojena komunistička sirotišta. Mira, krštena kao pravoslavno čeljade, spašena od je hrabrošću i odlučnošću katoličkih sestara koje i u najcrnja vremena nisu htjele da se odreknu zavjeta ljubavi, u novoj obitelji zavoljela je i kršćanski nauk i običaje, a potom ju je pod svoje uzela Komunistička partija i obrazovala je u spartanskom duhu marksističke dogme i vulgarnog materijalizma. Završila je trgovačku školu i zaposlila se u jednoj velikoj prodavnici tekstila. Kasnije je postala referent za nabavke i išla je na modne revije u Beograd, Sarajevo i Zagreb. Danas živi u sjevernom predgrađu Amsterdama i jednom mjesečno odlazi na sesije ‘vluchtelingenwerk-a’ u jednu reformističku crkvu gdje se čitaju odlomci Biblije, Kurana i drugih svetih knjiga na Arapskom, Bosanskom, Sanskritu i Holandskom.

Omer je šest mjeseci obilazio Vjeku koji je sa svim drugim zarobljenicima bio zatočen na stadionu, donosio bi mu ponešto za jelo, cigarete, toplu odjeću i to svaki dan - bez izuzetka. Konačno je Vjeko bio oslobođen ili razmijenjen, otišao je za Hrvatsku i pridružio se svojoj ženi i djeci u Holandiji. Omer je ostao sam u Bugojnu. Sina Mirsada sahranila je vojska, na brzinu i ‘privremeno’ kako se već sahranjivalo u ratu. Snaha je sa dvoje djece ostala sama u Vojvodini, kćer i zet, sa dvoje drugih unučadi izbjegli su do obala Sjevernog mora. I Mira je bila s njima, Omer je želio ostati, vjerovao je u vrijeme kada će se i Mira, a možda i svi drugi moći vratiti. ‘Pa zašto ste onda otišli?’ - pitao sam Omera - ‘saću ti i to ispričati’ započinjao je polagano Omer, dosipajući piče i nutkajući novi komadić meze sa roštilja - ‘Znaš onako, Bugojno ti i nije neko baš partizansko mjesto ali bilo ih je nešto, pa bilo je i jedno malo partizansko groblje. I jednom tako nas nešto đuturuma što je preostalo u Bugojnu, da se razumijemo svi smo bili Muslimani, ono malo Srba i Hrvata od stare raje moralo je da ode kojekuda, šta ćeš, tako ti je bilo to. Težak je taj rat bio, sjećam se jednom dovezli su neka tijela poginulih srpskih vojnika, znaš već i leševi su se razmjenjivali, ponekad čak i za žive. Pa su tu mrtvu djecu složili u neku garažu da čekaju za razmjenu. Vidio sam i to sine, strašno. Dugo su ostali nesahranjeni u toj garaži a onda su ih valjda ipak razmijenili za tijela naših. Ali pusti to, bio je kao jedan bife i tu smo se znali skupiti nešto nas starijih što nas je ostalo, nađe se nešto šljive, konjaka, bilo šta, pa popijemo po koju. Rat je bio već gotov ili se nešto još pregovaralo ali nije se više pucalo. I tako, jedno prijepodne, pijucka nekoliko nas kad eto ti jednoga i kaže da eno tamo bager prekopava partizansko groblje! I mi ti se pokupimo i odemo svi do tamo, nije daleko, kad stvarno - rova onaj bager, lomi kamen, sve te petougaonike sa urezanim petokrakama. Znaš li da se samo u Jugoslaviji sahranjivalo pod znakom petokrake, ne nije ni u Albaniji ni u Rusiji, samo kod nas! Pa se malo vratimo nazad, popijemo koju, pa opet malo gledamo, bager bruji, radi, ruje. Vratimo se opet u birtiju, a svi smo već pomalo cugnuli, hebi ga. U to jedan, mislim Šemso, kaže da ima kući, možda, jedan, tako, paket svijeća, ma onih najobičnijih znaš, parafinskih, bijelih. I odemo ti mi negdje predveče na groblje; bager je već bio otišao, ono kamenje ispreturano, ploče polomljene, kosti vire. I zapalimo pokoju svijeću na komad mermera kraj raskopanih grobova. Niti se kod nas muslimana pale svijeće, niti kod komunista, nije to bilo važno, ali nešto nam se svima stislo. I vratimo se mi na još po jednu, kad vidimo ide narod - svi nose svijeće, uljanice, šta ko već ima i pale u dno raskopanih grobova.

Sutradan zovu me u policiju na informativni razgovor. Kod načelnika, a znam ga dobro, prije rata bio je portir kod mene u Domu, sad je neka vlast, veličina. Pustio me je da čekam malo onda me pozvao u kancelariju. Pa mi kaže: ‘Čuo sam da si ti bio jedan od kolovođa onog paljenja svijeća, a od tebe to nismo očekivali. Da se razumijemo, nismo mi to naredili, to rušenje, znaš, to su neki neodgovorni elementi samovoljno uradili, mi ćemo to već istražiti i krivci će odgovarati.’ Kaže mi on, čuj samoinicijativno a i bager su imali, a nije toga mnogo od rata ostalo, te tehnike, nije to mogao imati svako, i onda mi nastavi taj načelnik - ‘znaš li ti Omere da je to groblje bespravno podignuto na starom muslimanskom groblju, znaš li ti to, a? ‘ A nije istina, baš smo i o tome u birtiji raspravili, bio je s nama jedan Bajro, on je bio u Komitetu nekada i kaže čovjek da je lično išao kod reisa i da je ovaj potpisao odobrenje. To groblje bilo je više od sto godina van upotrebe i kod muslimana to se pusti, znaš. Ali ovaj načelnik, a ja sam mu bio direktor prije, ma bolan bez škole sam ga zaposlio, opet na mene - a od tebe sam Omere to zadnjeg očekivao, znaš, mi hoćemo tamo podići šehidsko groblje. I tvoj sin je pao kao šehid.’

Ja ga gledam i kažem mu: ‘Nije moj Mirsad poginuo kao šehid’ - a ne zna onaj bolan ni šta, u stvari, šehid znači - ‘već da ti ja kažem, moj je sin poginuo braneći ovu zemlju isto kao i svi oni ljudi čije ste grobove jučer preorali!’

Kažem mu ja, sutra se spakujem i pravo za Holandiju.

***

Ako želite pročitati kompletan roman Bandiera Rossa i podržati rad ovog autora primjerak elektronske knjige možete nabaviti preko jednog od ovih distributera:

(klikni na logo)​