KRATKA POVIJEST STRAHA

Antonije Nino Žalica

Bio je petak i ja sam otišao na posao. Otišao sam na posao baš kao i svakog petka. Jedina iznimka bilo je to što je taj petak bio baš petak 3. aprila 1992. a mjesto Sarajevo, tačnije redakcija programa ‘Noć i dan’ na sedmom spratu betonskog televizijskog zdanja na Alipašinom polju. Sjedio sam pored prozora koji je gledao na onu ‘zadnju’ ružniju stranu, prema fabrici žice, pruzi i brdu načičkanom kućama bez ikakva smisla i poretka. Prljava Miljacka na izlasku iz grada i to brdo koje je sa druge strane krilo gradsku deponiju sa koje se često dizao gust i smrdljiv dim.

Bio je petak i ja sam bio na poslu. Ništa nisam radio, a nije mi ni padalo na pamet. Ama baš niko ništa nije radio tog petka 3. aprila 1992, uoči vikenda koji će promijeniti svijet. Moje koleginice bile su u drugoj sobi, one su svoj strah eksponirale uz kafu. Ja sam bio sam za ‘mojim’ stolom na kome su besmisleno bile razbacane programske šeme, kartoni sa naslovima filmova, njihovim trajanjem, rediteljem i glavnim glumcima te uvijek pretjerano kratkog opisa sadržaja koji je često iznosio samo par riječi, kao recimo: ‘potresna ljubavna priča’, ‘futuristički koncept sa žestokom akcijom’, ‘ratna drama sa erotskim nabojem’ ili Bog zna kakva glupost koju sam nerijetko lično upisivao, ponekad tek toliko da nešto piše. Toga dana nisam napisao ni jedan kratki sadržaj, a do tada sam ih ispisao na hiljade. Vjerovali ili ne ali i one gluposti koje čitamo kao uvod za film u TV programu neko mora da priredi? Istina, nisam ni slutio da je baš toga dana moja karijera pisca kratkih sadržaja igranih filmova bila zauvijek završena.

Bio je petak 3. aprila, trebao je početi rat a ja sam sjedio za svojim kancelarijskim stolom. Iza leđa mi je zjapio ogroman prozor od teškog, debelog stakla a iza njega stara Ilidžanska cesta, željeznička stanica ‘Alipašino polje’ i široko nebo sa zapadne strane prema Ilidži i Igmanu. Već rekoh, nisam radio baš ništa. Ne zato što sam se osjećao lijeno već zbog toga što je to što, tako naivno i bezazleno nazivam, ‘strah’ (a bilo je i jeste nešto mnogo gore, teže i izvornije) zateglo moja pluća kao balon pred pucanje, usidrilo se u disanju kao želja da se uopšte ne diše.

U mišiće se uselilo nešto što grči i boli, protresa kroz ruke i ispunjava ‘prazninom’. U mislima je odzvanjalo samo jedno: to neće, ne smije i ne može biti. A drhtave ruke znaju: dogodiće se, sigurno! I tu čovjek prepoznaje da je njegovo tijelo zaista sastavište svojih izvornih dijelova: skeleta, mesa, duha i uzdaha. Svaki organ, nerv, svaki mišić iskrada se, hoće da drhti i postoji samo za sebe? To se sada jednostavno naziva strah, jer nema bolje riječi. A to me, da nazovem ‘osjećanje’, ne otpusta ni u ponedjeljak 3. jula 1996. u Amsterdamu. To drhtanje zna da se vrati naoko izazvano mnogo bezazlenijim povodima; privremenošću dozvole boravka, negativnom odlukom Ministarstva pravde koja će se morati oboriti na sudu. Sigurno hoće? Mora biti oborena, ako ima pravde, a pravde mora biti? Ali, to fundamentalno osjećanje da neko drugi ipak kroji i usmjerava moju sudbinu zaglušuje i pritišće sve što je još preostalo u meni. I ne samo to, već i to fundamentalno osjećanje nezaštičenosti, ogoljenosti pred erozijom istorije i vremena, nesigurnosti i bolnog samosažaljenja koje si ne želiš priznati, to tupo osjećanje koje stane u jedan trenutak, ali taj tren hoće uporno da se ponavlja. I onda, čini ti se: potpuno je isto: misliti, govoriti, šutati ili eksplodirati?

Bio je petak i ja sam predosjećao, znao ili tek samo slutio, ono što svi mi nismo htjeli ni mogli prihvatiti: rat će početi sutra. Rat je u stvari već odavno bio počeo i već je mnogo toga u krvi bilo iscrtano - ali mi smo željeli biti slijepi, priviđali smo se sami sebi gluhima za sve ono što nam se odvijalo pred očima ili nam je svaki puni sat ukljukavano u mozak sa novom porcijom vijesti. I u osluškivanju radija i buljenju u televiziju krila se neka pritajena želja da ćemo, ipak, čuti neki spasonosni znak, neku tek priželjkivanu ali nikada ispunjenu utopiju, neku riječ o tome da su se oni ipak nešto dogovorili i da će se, kao, držati tog dogovora. Ali, razum uglavnom nikada ne pobjeđuje i vijesti su se kotrljale sve dublje, bivale su sve zlokobnije i strašnije dok se i same nisu survale kao skrhano staklo niz fasade, kao granatama iskasapljena trupla polegla niz ulice. Pokupio sam neke spajalice sa stola i spajao ih u lančić, to je bilo jedino što sam mogao da ‘radim’. Spajao sam spajalice i raspajao i opet sam ih spajao dok se nisam dosjetio i spojio ih u pun krug. Te spajalice glumile su krunicu, brojanice, tespih, prsti su ih motali a u glavi su se same od sebe množile molitve i mantre, prastare ili tek izmišljane. Obraćao sam se Bogu dok sam se gledao oči u oči sa kancelarijskim portretom Josipa Broza - sunčeve zrake padale su na staklo, odbijale se i blještale iz čvrstog, muževnog pogleda mrtvog maršala i predsjednika.

Bio je petak i ja sam sjedio u svojoj kancelariji po posljednji put, a veče prije došli su Budo i Badžo iz sela Osijek blizu Ilidže, Budo je tamo imao komad tla u šumi i neku kolibu. Tu smo često pekli meso na žaru i lokali alkoholna pića. Budo i Badžo su to veče došli nekako drugačije pijani; kao da su pijanstvom htjeli prikriti koliko su sjebani. Bio je to neki za nas potpuno novi oblik pijanstva u kome se strah udruživao sa zadahom loze i loše glumio opuštenost i ‘zajebanciju’. I rekli su: ‘šestog će se zarokati ako Evropa prizna nezavisnu Bosnu, a priznaće je sigurno.’ Čuli su tako od seljaka tamo. Seljaci znaju mnogo više o svemu, oni su na samom izvoru informacija, sve te stranke što se oštre za rat u stvari su njihove, seljačke. Seljaci iz sela Osijek odavno su već organizovali svoj odred i ‘zadužili’ naoružanje iz obližnje kasarne. Oni, dakle, ne misle da je rat nemoguć i da ne smije da se desi? Želim da nikada ne dođe taj šesti april (opet šesti april?) želim da se naprosto izgubi iz kalendara, da ga vrijeme preskoči kao trkač preponu. I zašto bi tako nešto bilo nemoguće ako je sve drugo već odavno prestalo biti nevjerovatno? Istinski sam želio da vjerujem da je lakše zaobići jedan ponedjeljak u trajanju svijeta nego u ono što on treba da nam donese.

Bio je petak i sjedio sam u čekanju neizbježnog ponedjeljka za koji sam se nadao da nam se, daj nam Bože dragi, ipak neće dogoditi. Spojio sam metalne spajalice u krug i vrtio ih kroz prste. Mozak je radio svoje, jedino što je tada mogao: vrtio u krug ‘Oče naš’, znao je on to i na staroslovenskom, pomalo i na latinskom a znao je i oba prijevoda i drsko ih je miješao, kompilirao ih da ne budu ‘ničiji’, dodavao im je neke ispremještane slučajne zalutale misli koje su sa punim pravom postajale sastavni dio čitavog kancelarijskog rituala. Taj mali ljudski mozak pritisnut utrnulim strahom, izbjegavao je svaki kanon i bezobrazno brkao ‘hljeb’ i ‘kruh’, ‘carstvo’ i ‘kraljevstvo’, ‘zlo’ i ‘lukavago’, Krista i Krišnu. Prsti su vodili spajalice, mozak je radio svoje a ja nisam radio ništa na ‘radnome mjestu’ sem što sam nastojao da unaprijed izbacim jedan datum iz istorije vremena i svijeta. Svjetlost sa neba i dalje je zasljepljivala odbijajući se iz stakla službenog portreta davno umrlog vođe a misli su i dalje pičile svoje: Oče naš koji jesi...

Taj ‘strah’ koji ti potpuno zatvori vidokruge, koji te zamrzne sa one strane vremena i zbivanja osjetio sam i nešto prije. Igrao sam na mom kompjuteru, onda, jednu lijepu i zaraznu DOS igricu koja se zvala ‘Princ iz Perzije’. Šetao sam po zelenom ekranu kroz prostore neke tamo palate i pokušavao dospjeti do sljedećeg od dvanaest ‘nivoa’ i na kraju osloboditi zatočenu princezu. (I već u kasnim devedesetim koristim isti takav IBM ekran. Bože moj niko više ne koristi ovakve kompjutere a ja to radim iz nekog inata? Da nadoknadim izgubljene godine? Zašto volim ta zelena slova koja se mrljaju po crnom ekranu?) Isti takav ekran imao sam i tada kada me je spopalo, naivno sam mislio - prvi put. Zujanje kompjutera i to apsolutno razočarenje u sve čega ima i što bi moglo biti, koje jedini izlaz vidi u nestanku i bijegu iz postojanja - a bijega opet nema i ne smije biti? I to bi otprilike bilo - to? Isto je bilo i u Amsterdamu nekoliko godina prije milenijuma, isto me je ščepalo dok sam pokušavao nešto upisati u kompjuter? I da nikada više ne razjasnim do kraja malenu priču o zelenom kompjuteru i DOS igri ‘Prince of Persia’, morao bih priznati kako je to sve to bio i jeste uvijek jedan te isti, potpuno skamenjen i nepromjenjiv strah? Uvijek se ista naivnost raspršivala u podjednak bolni, tjeskobni osjećaj da više ne bi trebalo vjerovati ni u šta? Ni u Boga svemogućeg? Ni u mogućost pravednijeg i boljeg svijeta? Ni u izvjesnost samo-realizacije svjetskog proletarijata, ni u novi dolazak Hrista?

A onda život hoće da ide dalje? Ponovo se uhvati malo daha, barem u pauzama između dva neprizvana bdijenja? I ovdje, daleko, na obalama Sjevernog mora, spajaju se spajalice u krug. I ovdje mozak radi svoje, prsti svoje dok ja ne mogu raditi ništa.

Tamo su zarokali kalašnjikovima i topovima, ovdje se sve odvija na veoma ljubazan način, uljudno, sa odglumljenim ‘razumijevanjem’, sa nadmenim prepotentnim neznanjem i arogancijom, bezobraznim smiješkom? I onda hoću da se pitam: da li zbilja papir i pečat, potpis nekog nebitnog službenika koji tek radi svoj posao može imati jednak efekat kao eksplozije i geleri, deportacije i likvidacije, glad i izbezumljenje?

Ne znam; uzroci su drugačiji, posljedice nikako nisu jednake, ali strah je isti.

Potpuno isti.

I tako dogodi ti se jedna simpatična jeza. Ma ništa, rekao bi neko ko to gleda sa strane, ništa bitno - situacija izgleda sasvim bezazlena, čak i prijateljska. Tu je čak i tapšanje po ramenu, a onda neko naoko nebitno zapitkivanje, kao slučajna ljubopitljivost, poneka ljupka šala i na kraju i to sa osmijehom - jedno drsko petljanje u tuđu intimu reže kao nož kroz srce:

'Do you planning to stay in Holland?'

Pitanje je postavljeno, potpuno neočekivano, iznebuha. U potpuno naivnoj situaciji. Prije toga opušten, čak i razdragan, zbunjeni emigrant odjednom je u situaciji da se pravda. Od malih nogu naučen je da se zbog nečega pravda. Nastoji pokazati se pravovjernim i lojalnim. Objašnjava kako mjesta povratka (sve da je ono i sigurno, a nikada nije!) u stvari više i nema, kako se tamo sve promijenilo, kako se struktura stanovništva suštinski promijenila, kako se cijeli svijet srušio tamo sa svim vrlinama i manama koje su otpuhane istorijskom zbiljom, kako su gotovo sva porodica i gotovo svi prijatelji razbacani svuda po svijetu, kako to što je tu uopšte nije pitanje njegove volje već neke njemu još neshvatljive bujice zbivanja koja ga je nanijela na ovu obalu, kako bi za povratak, u stvari, trebalo imati neku vrstu ‘vremenske mašine’ i tu se kao našali. Najgore stvari gotovo nikada i ne pominje; krv na pločniku, suze, strah i sve svoje mrtve. Pravda se, pokušava ubjediti nekoga koga uopšte i ne poznaje, s kim tek po prvi put a vjerovatno i posljednji put rukovao u vrevi kafea ili nekoga prijema. Objašnjava kako on u stvari nije nikada ni sanjao da će živjeti u Holandiji i postati izbjeglica. (Tu se sjetim kako s jaranom sjedim u jednoj Amsterdamskoj bašti, maj je, lijepo vrijeme, pijuckamo pivu, gledamo sretni i šareni svijet oko nas. Moj prijatelj kaže: ‘Jebo mater, što bi bilo dobro živjeti negdje drugdje pa doći ovdje ‘nako na dvaest dana!’)

I eto, izbjeglica i dalje pokušava dokazati da mora biti tu gdje jest čak mimo sopstvene želje i namjere. Pravda se tek da nije uzurpator već tek običan nesretnik. Skrhani i izranjavani brodolomac duboko se izvinjava što je isplivao na prelijepu plažu i pokvario njenu idilu i mir? Pravda se što je, eto, baš tu a ne negdje drugdje? Pravda se jer se osjeća nelagodno tek što mora da postoji?

Pravda se i pokušava stotinama istinitih razloga dati osnova za svoje prisustvo i svoju stidljivu želju da ostane tu gdje je već uložio toliko godina života, gdje njegova djeca već idu u školu, gdje su već svi naučili i jezik. Nabrajaju se i mnogi drugi ‘razlozi’, a samo jedan i najbitniji se zaboravlja: a to je da taj, uvijek neko novi, koji ga poluprikriveno plaši i skrnavi mu ionako nemiran san, koji iz duboke podmuklosti prijeti i okuđuje pridošlicu svojim tobož usputnim propitivanjima, u stvari nema ama baš nikakva prava, ni da ispituje ni da iznosi bilo kakve stavove o bilo čijem boravku i postajanju u ovoj ili bilo kojoj državi na svijetu, na ovom ili bilo kojem drugom svijetu? Ali, zbunjeni emigrant to još ne zna od djetinjstva drilan tek da se pravda, da pazi na svaku riječ i da se uvijek pred nekim osjeća dužnim i krivim?

Onda, i ja ponovo odlutam - kada sam bio priman u SKJ, a bio sam i tamo, jesam, kratko, a ni tada me niko me nije ništa pitao. Želim li? Volim li to zbilja? Ni sam sebe nisam u tom vremenu ništa priupitao, a trebalo je, da jesam barem bi danas znao da li sam ili nisam zbilja pripadao nečemu ili ne? U stvari neko kao pitanje je valjda i bilo ali toliko formalno, tada se sve toliko podrazumijevalo da se nije moglo ni pomisliti da se odbije? Kasnije se nekako i o tome uvijek ‘pravdalo’, sebi ili drugima, mada opet, ni to niko nije od tebe tražio? Zašto da se pravdaš za nešto što ti se gotovo po rođenju dogodilo? Uhvati te kiša napolju i ti kažeš onako mokar: oprostite mi molim vas ali ja sam pokisao? Eto, da završim i na tu temu, nakon nekoliko godina prestao sam ići na partijske sastanke fakultetske organizacije na kojima smo i onako manje-više šutali ili odobravali, pa su me brisali sa spiska. Prosto i bezbolno.

Opet lutam po prošlosti - kao djeca za svečane prilike nosili smo crvene marame i bijele košulje, zvijezdu petokraku. Onda smo recitovali i pjevali sve te pjesme o smrti i boju, o revoluciji i klasnoj mržnji, o jamama, iskopanim očima i ljudskim žrtvama. O bistroj planinskoj rječici koja kulja crvena od krvi.

'Što to huči Sutjeska?'

'Posljednje svjetlo prije strašne noći bio je bljesak munjevita noža?'

'Iako smo izgubili dvije trećine ljudstva, računajte na nas kao da smo u punom sastavu?'

Na sav glas smo izvikivali ovakve rečenice, deklamovali, horski i solistički, a onda pomislim kako ovdje djeci mlađoj od dvanaest godina ne daju ni ET-ja da gledaju da im se ne bi šta poremetilo u glavicama.

Zašto to sada pričaš? Koga to sada interesuje? Kome se to ponovo pravdaš, praznih ruku i isprane duše? Uporno se pravdaš, i to sam sebi, nekom dalekom prošlošću jer naučen si da se osjećaš krivim čak i pred svojom najintimnijom sopstvenošću?

Sloboda je već u samoj pomisli bila zatrta u svima nama iako smo joj pjevali ode bez uzimanja daha? Paranoično smo kliktali slobodi, suncu i proljeću, tek da ne bismo saznali koliko smo bili daleko od njih? Kao da sunce nije sijalo i nad jamama, kao da nije bilo proljeće kada su bombe zasule moj grad i to u više povijesnih navrata? Kao djeca mislili smo da smo slobodni samo zato što nas niko ne kolje i ne bombarduje, ne baca u jame. Da li smo se zbilja dovoljno pobunili kada smo malo porasli i počeli da pratimo naše trubadure sa električnim gitarama, kada smo postali neizdvojeni dio svjetskoga Novoga talasa i punili sale svojom uzalud potrošenom i tobož revolucionarnom energijom?

'Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko da?'

Pa, čak i kada su se u svoj svojoj bolnoj istinitosti prividno ostvarili stihovi jednog velikog pjesnika ('Da li će sloboda umjeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?') kada, eto, igrom sudbine, dospijemo i u neku zemlju koja se diči svojim prastarim demokratskim tradicijama, svojom otvorenošću i tolerancijom, zbunjeni smo i izigrani sami u sebi i dozvolimo si da bivamo ponovo zlostavljani i to u dobro prikrivenoj formi banalnih, naoko sitnih provokacija i to baš od onih istih koji se na sav glas zaklinju u taj isti humanizam, u tu istu toleranciju, u sva ta ljudska prava i demokratiju kojima se diči naša nova okolina? I tako prisiljen si da se ‘pravdaš’ svakoj šuši koja uzima pravo da te bocka gdje si najbolniji. I zašto zaboga? Možda tek da bi taj neko pokazao svoje prirođeno pravo da bude i postoji dok tvoje (jednako pravo?) olako dovodi u pitanje. Ali po kojoj se zasluzi ili časti to sumnjivo ‘pravo’ tek tako olako podrazumijeva, prihvata i zloupotrebljava? Možda tek u prastaroj, urođenoj zapadnjačkoj aroganciji po kojoj oni uvijek moraju biti bolji i pametniji od svih drugih, bez obzira na stupanj obrazovanja, stvarni nivo inteligencije, lične mane i vrline, ljepotu, odbojnost ili bilo šta drugo? Izbezumljeni emigrant imaće čast da mu svaki kelner ili taksista, sitni službenik ili penzionisani susjed objašnjava šta i kako treba da čini pa makar taj emigrant bio daleko obrazovaniji i načitaniji, makar bio i doktor nauka, makar iza sebe imao ogromno životno iskustvo i talenat? Mnogo će vremena trebati zbunjenom pridošlici da nauči i raspozna stvarne odnose u svojoj novoj zemlji, a i to vjerovatno sasvim intuitivno kada se u jednom momentu na pitanje ‘a da li planirate ostati u Holandiji?’ otrgne nešto u njemu pa uzvrati jednako drskim protupitanjima?

Bilo je to jednom, na nekom rođendanu, ili tako nešto, bili smo pozvani kod starih prijatelja, bio je to jedan lijep par i oni su odlučili započeti živjeti zajedno između ostalog da bi u teška vremena jedan mali iznajmljeni stan ustupili mojoj porodici i meni. Tim ljudima nije padalo na pamet da nas išta pitaju o našim ‘planovima’ već su u najtežim godinama učinili primjernu žrtvu da našu sadašnjost učine snošljivijom. Sada i oni imaju dvoje djece, kupili su luksuzan stan u novogradnji u jednom, recimo, elitnijem dijelu Amsterdama. Bio je to, čini mi se, rođendan njihove starije kćerke, drugi ili treći. Bilo je tu mnogo zajedničkih prijatelja i prijatelja tih prijatelja i poznanika prijateljevih prijatelja, mnogoliko i raznoliko društvo. Stan je zbilja bio ugodan i prostran, na dvije etaže, servirano je holandsko pivo, španska vina, francuski sirevi, indonežanski ‘bami i nasi’ i vijetnamske ‘loempije’. Naši domaćini Mischelle i Paul, kao i mnogi iz njihovog ‘kruga’ pripadali su nekada pokretu amsterdamskih ‘krakera’ neke vrste pankom inspirisanih ljevičara koji su svoju revoluciju izveli ranih osamdesetih velikim demonstracijama protiv pretjerano glamurozne krunidbe kraljice Beatrix i žestokim sukobom sa policijom. Amsterdamski Westerpark, bio je i ostao jedno od njihovih najvećih uporišta, tu je i njihov gotovo kultni kafe ‘Tramlijn’ sa velikom fotografijom tramvaja broj 10 u plamenu. Ne znam da li je to tačno ali legenda kaže da je vlasnik kafea bio jedan od vođa pobune i da je baš on zapalio taj tramvaj. Krakeri su se pobunili protiv u to vrijeme neprimjerene stambene politike i provaljivali su u prazne prostore i u njih naseljavali ne samo pripadnike pokreta, već i doseljenike, strance i mnoge druge ‘ponižene i uvrijeđene’, borili su se za prava marginaliziranih i bitno su utjecali na promijene holandskom društvu. Zauzeli su mnoge prostore u gradu; otvarala su se pozorišta, kina, galerije, raznoliki alternativni kulturni centri i cijeli grad bio je osvježen u tom valu novoga i kreativnoga. Istini za volju mnogi su krakeri vremenom postali velike gazde, danas vlasnici nekih od najprofitabilnijih prostora, ali to i nije ništa novo jer svaka pa i najmanja revolucija stvara neku novu elitu i izvor pobune za naredne? Ali da se ne zaboravi, mnogi nizozemski krakeri početkom osamdesetih odlazili su u Nikaragvu u namjeri da sopstvenim žrtvama pomognu mladu sandinističku državu, organizovali su pomoć, instalirali i vodili radio-stanice, gladovali su zajedno sa narodom, nimalo naivno izlagali su svoje živote pod upadima kontraša. I kada su izbili ratovi u bivšoj Jugoslaviji i tada su već bivši krakeri pokušali učiniti sve što je u njihovoj moći da olakšaju život izbjeglicama koje su u sve većem broju pristizale sa Balkana. Mnogi su se zapošljavali u izbjegličkim centrima i dobrovoljnim organizacijama ili su naprosto nastojali učiniti nešto kroz ‘obične’ svakodnevne i naoko sitne stvari, kao što su Michelle i Paul učinili mojoj porodici. U početku izbjeglice su se uglavnom sretale sa tom vrstom ljudi; ljevičarima sa veoma izgrađenim osjećanjem za solidarnost i razumijevanje ili sa ništa manje blagonaklonim ljudima iz različitih crkvenih organizacija, ponekad čak sa rijetkim izdancima stare gospoštine, nasljednicima časnih familija sa amsterdamskih ‘grachtova’ i stjecale bi osjećaj da je Holandija zemlja isključivo humanih, tolerantnih i blagonaklonih ljudi. Na žalost, ovaj svijet nije baš najsavršenije ustrojen pa su svi takvi čak i u zemlji poput Nizozemske ostajali neka vrsta, istina ponekad vrlo glasne i odlučne, ali ipak, manjine. Istini za volju, u manjini su bili i oni otvoreno nenaklonjeni, ultradesničari i fašisti, a pravo lice javnoga mnijenja bilo je negdje u onoj šutljivoj, nevidljivoj, nerijetko dvoličnoj i uhinjenoj većini, koja je prividno odobravala mit o holandskoj tolerantnosti i širokogrudnosti a sa druge strane gajila svoj nevjerovatno vješto mimikrirani nacionalizam. Ponekad ispoljen tek u formi sitnih začkoljica, polu-nevinih provokacija, nekog slojevitog, uvoštenog načina da pokažu svoju nenaklonost, ili čak mržnju koja ključa negdje unutra ali nema dovoljno snage i smjelosti da se otvoreno ispolji. I čitav taj labirint koji se isprepletao u podsvijesti jednoga tek prividno beskonfliktnog društva bio je snažno pothranjivan poprilično surovim i krutim sistemom ‘političke korektnosti’ (proklamativan na skoro pa otvoreno represivni način, vrlo sličan našem jugoslovenskom ustrojstvu ‘bratstva i jedinstva’) Netrpeljivost se decenijama gomilala da bi buknula nakon 11 septembra i očiglednog kolapsa čitavog, u suštini dobronamjernog koncepta ‘političke korektnosti’. Sistem se raspao i na površinu je izbacio jednog karizmatičnog populistu, u suštini ultradesničara ali dovoljno inteligentnog da to ne pokaže na otvoren i starinski način. ‘Nova politika’ prokuljala je u svoj svojoj sirovosti. Klaustofobičnost, netolerancija, usmjerila se, kao i uvijek, ponajviše prema najzbunjenijem i u suštini najnemoćnijem dijelu društva, prema strancima. Istini za volju, i same pojedine skupine doseljenika (makar i druge treće generacije) su tome itekako doprinosile svojim tvrdoglavim odbijanjem da se efikasnije integriraju i da prihvate dobrobiti otvorenog društva. Ali suština ipak nije bila u tome, maske su počele da padaju, svi su gubili glasove na izborima, i klasični konzervativci ali još više umjerena ljevica, na političku scenu došli su neki novi ljudi, nesposobni autsajderi i marginalci. Parlamentarni život Holandije postajao je tragikomičan gotovo kao i onaj u Bosni neposredno pred rat. Množili su se skandali i idiotarije, svi su pomalo gubili kurs i kao krajnja konsekvenca dogodilo se i prvo političko ubistvo u povijesti Nizozemske.

Ali na stranu sada pretjerane analize. Demokracija je ipak na izvjestan način pokazala svoju snagu i malo pomalo stvari su se počele vraćati gdje im je mjesto, a ja ću se vratiti u kasne devedesete i na taj ugodni rođendan i za ovu priču bitan susret sa jednim tipom koga sam sreo na jednom poprilično neuobičajenom fudbalskom turniru. Ne znam da li je i on bio krakerski veteran, nadam se da ipak nije, prije mislim da je tu zalutao možda tek zbog svoje strasti prema fudbalu. Bio je to potpuno alternativni turnir, više neka vrsta piknika, organizovala ga je redakcija jednoga radikalnoga časopisa koji je izlazio na španskom i bavio se pitanjima slobode i revolucije u latinskoj Americi. Moj drug Čola i ja igrali smo za jednu nazovimo to amsterdamsko-umjetničko-zgubidansku selekciju, bio je tu još tim sastavljen od emigranata Čileanaca (za koje je igrao i nekadašnji branič ‘Universidad Catolicà’ Carbone!) i jedna Peruansko-Kolumbijska selekcija te mješoviti tim redakcije pomenutog časopisa. Paul me je nazvao rekao mi kada počinje turnir, kako treba da uplatimo nešto malo novca za učešće (novac će ići za pomoć časopisu i za piće i hranu za učesnike i posmatrače turnira, žene i mnogobrojnu djecu) rekao mi je da dođem u Amsterdamsku šumu i da ću mjesto održavanja lako poznati po velikoj zastavi sa iscrtanim likom Che Gevare. Na kraju me je pitao koju boju predlažem za dres našega tima. ‘Recimo žutu’ rekao sam, ‘crvena je sigurno već zauzeta.’ Paul je crko od šege i tako je nastao naš tim koji smo jednostavno nazvali ‘žute majice’. I za te ‘žute majice’, koje su Čileanci rasturili, uzgred budi rečeno, sa nekih 7:2, igrao je i taj tip kome se zbilja ne sjećam ni imena, i kojeg sam ponovo sreo na rođendanskoj proslavi kod Mischelle i Paula. Na travi fudbalskog terena nismo mnogo pričali, tip je kao što sam i rekao bio fanatik igre mada ne i pretjerano talentovan igrač, ali tada mi se učinio čak i simpatičan. Na zabavi je bio potpuno drugačiji, s nekom ignorancijom pristao je da razgovara na engleskom, moj holandski bio je u to vrijeme veoma loš, a Holanđani su u principu veoma rado razgovarali na stranim jezicima. Već u startu prva sublimirana poruka glasila je otprilike: ‘svako ko ne govori savršen holandski biće je nižeg ranga.’ To smo nekako prebrodili i naravno počeli smo razgovor o fudbalu, a neizbježno o ‘Ajaxu’. Kao analizirali smo tim i neku tek odigranu utakmicu u kupu šampiona ili UEFA, ili tako nekako. Rekao sam da mislim da je najbolji igrač tima bio Gruzijac Šota Arvelaze, iako je to po učinku na utakmici bilo gotovo očigledno, moj sagovornik je sa totalnim nipodaštavanjem odmahnuo rukom, skriveno značenje bilo je: ‘ma kakvi, nema govora da najbolji igrač Ajaxa bude neko ko nije rođeni Holanđanin!’ A onda je to potvrdio uz ironičan osmijeh izgovorivši: ‘Ronald de Boer, recimo. To je pravo.’ Upitao sam ga zašto se grupa najfanatičnijih navijača Ajaxa zove ‘Joden’ i zašto mašu sa plavo-bijelim izraelskim zastavama? On mi je rekao kako ima nešto kod Holanđana što ja nikada neću moći shvatiti, neka vrsta ‘obrnutog značenja’ - a htio mi je dati do znanja upravo sljedeće: ‘mi se, eto, nazivamo ‘Joden’ upravo zato što mi nismo ‘Joden’!’ Tip mi je već postao isuviše iritantan, čak i dosadan u toj svojoj ograničenosti i prituposti i već sam taktički okončavao razgovor pokušavajući se nekako prebaciti negdje drugdje. Kao da je primjetio moju namjeru, možda je to čak smatrao i znakom slabosti, gotovo me je pretekao i ispriječio se ispred mene (u fudbalu bi se to nazvalo klizećim startom!) a onda me je, naravno, napao tim već famoznim pitanjem:

- A da li planirate ostati u Holandiji?

To pitanje čuo sam tada po ko zna koji put, gotovo da sam pomišljao da se radi o nekoj smišljenoj kampanji neke tajne organizacije: ritam izgovora, intonacija čak i izraz lica bio je uvijek zapanjujuće sličan. Pa i to meraklijsko iščekivanje mojih mukotrpnih objašnjenja i gorkih pravdanja. Sjetio sam se raznih ‘prigoda’ koje su davale okvir ovome pitanju ali kao najilustrativniju pomenuću samo jednu: jednom sam tako preko nekih poznanika zalutao na sastanak redakcije nekakvog literarnog časopisa. Ta redakcija pretvarala se da je, eto, kao neformalna i otvorena pa su sastanke održavali u kafani što im je omogućivalo da se lijepo zabave i iznapijaju na račun firme. Kasnije sam primjetio da se u istoj kafani sakupljalo i drugo veselo društvance: pokoji slikar prevarant koji izbjegava vratiti milione pronevjerenih dolara simulirajući ludilo uz pomoć kokainskih ekstaza, isluženi mutljaroši iz svijeta reklame i preprodaje ničega koji svoja militantna i paranoična načela prikrivaju članstvom u ‘liberalnoj’ stranci, pa čak i jedan pravi vođa jedne male ali veoma zločeste fašističke partije koja je u to vrijeme imala čak i nekoliko mjesta u parlamentu. Članovi redakcije, frustrirane žene u klimaksu, nikada dokazani pjesnici, nedorečeni pisci, okupljali bi oko sebe čitavu volumentu pravih talenata sa istoka; ruske pjesnikinje, litvanske pripovjedače, nekoliko pisaca iz bivše Jugoslavije i slične, da se ne nabraja previše, držeći ih u nekoj vrsti pat pozicije obećavajući prevode i objavljivanje a u suštini uživajući u dodvoravanju i u toj moći koju je im dodijelila igra slučaja. Naravno, tu sam bio jedan i jedini put, a veče sam proveo za usamljenim stolom u društvu jednoga izvrsnog pisca i dobrog crtača iz Beograda koji je, mislim, takođe skontao o čemu se radi. Jednom drugom piscu iz moje bivše domovine dali su čast da bude urednik-marioneta dotičnog broja, naslađujući se upravo u predivnom precrtavanju i preinačenju svake njegove odluke. Gost-urednik naručio je ilustracije od moga sagovornika za stolom, on je noćima naporno radio da bi na kraju pijana redakcija odlučila kako to nije baš u skladu sa nečim što su sasvim slobodno nazivali ‘konceptom’. Iskoristio sam jednu malu prevaru da dođem do kopije holandskog prijevoda jednog moga teksta koji je nekako zabasao do ove krčmarske redakcije i dao sam ga jednom pravom i časnom literarnom časopisu. Prethodno sam, naravno, pretrpio čitave rafale pitanja tipa ‘a šta planirate?’ I na kraju to pitanje ponovo me je stiglo na jednom dječjem rođendanu i to sa pozicije lijevoga beka privremenog fudbalskog tima koji se zvao ‘žute majice’. Nešto je bljesnulo u mojoj svijesti i pomislio sam otprilike: ‘ma šta tebe levatu boli racku šta ja planiram ili ne planiram u svom životu’. Ipak nisam bio toliko prost, uzeo sam duboko dah i, mada je mi je treslo u srcu i rukama, odgovorio sam nekom vrstom protupitanja:

- Oprostite, ali i ja bih vas upitao nešto o vašim planovima, recimo: planirate li ostaviti vašu suprugu? Dogodine, ili možda već ovoga ljeta? Mislite naći ćete neku mlađu, atraktivniju? Ili možda namjeravate promijeniti vašu seksualnu orijentaciju? Podvrći ćete se, možda, operaciji promjene pola? Možda samo privremeno, rekreativno? Malo biseksualizma nikad nije na štetu? Ili možda planirate...

Tako, moglo bi se postaviti još nekoliko sličnih pitanja, da se već ne nabraja, možda i ono najokrutnije i najnepristojnije, koje se nikada ne pita: ‘A kolika vam je plata? Kanite li tražiti povišicu, čak po cijenu otkaza?’ I jednom se tako, Bogu hvala, isprepadanom izbjeglici zaista ‘omakne’ neki ovakav ili sličan kontra-upit. U stvari, najljepša od svega je ta čudna zbunjenost na licu sagovornika koji izgleda kao dijete uhvaćeno na tuti ili u krađi; zbunjeno je, prestrašeno je i postiđeno.

Pocrvenjelih obraza zatečen u nekom suosjećanju sopstvene krivnje (koje ipak, nekako mora biti?) čak možda i zbog toga što shvata da se ipak srozao ispod kriterija najnužnije pristojnosti - i to baš onih po kojima se u suštini želio osjećati ‘boljim’ i nadmoćnijim od toga pridošlice i uljeza? I onda, konačno shvaća bolnu istinu o samome sebi - o prekrasnoj iluziji da je i ispod njega takvog kakav je mora da postoji neko manji, niži i inferiorniji, i da je za tu besmislenu cijenu sposoban i da pređe granicu bazičnih vrijednosti i normi koje su trebale biti baš linija razgraničenja između njegovog svijeta i svijeta, kako se njemu činilo, neotesanih barbara? Biva poražen svojim sopstvenim oružjem, zatečen, razgolićen i sam ‘barbariziran’. Uhvaćen na krivoj nozi dobija nazad porciju nelagode koju je namijenio drugome, i to sa paprenim kamatama?

I još jedna dilema za kraj ove male povijesti: strah se ne može sakloniti niti iscijeliti, on prirasta uz kosti i meso i ne odvaja se nikada, ali se stid može usaditi nazad ‘pristojnim’ ljudima kada postanu drski i kada se počnu petljati tamo gdje im se čini najjeftinije, najlakše i uvijek dozvoljeno?

I još, da napomenem i ovo, nije sasvim nevažno: nakon što sam prvi put ‘vratio’ svoje protupitanje nikada mi niko nije ponovo postavio novo pitanje tipa ‘a da li planirate...’ ili neko slično - nikada više, majke mi moje, kao da su svi budući provokatori bili ušutkani razmaskiranjem, razoružavanjem tek jednoga jedinoga? Kao da je, ipak, postajala neka tajanstvena ‘organizacija’ i neki prešutni dogovor?

Ili se i u moje lice i u moj pogled, uselilo nešto, neki tajanstveni znak i neki samo odabranima vidljivi žig koji će moći odagnati čak i one najnenaklonjenije?

Ili je naprosto u mome slučaju ta famozna ‘integracija’ ipak konačno i definitivno uspjela?

Postscriptum

Ima jedna farma, i to se ovdje mora napomenuti. U sred Brabanta, na osami, ima tamo jedna šuma i polje. Mrak je tamo zgusnut i istinski. Tišina je tamo zbilja tišina. Tu mogu u ponoć izaći napolje sa čašom u ruci, pijuckati i gledati oblake kako klize pod mjesečinom. Tu dolazim sa prijateljima već godinama. U početku moji sinovi bili su jedina djeca tamo, sada je čitava mala kolonija. Tamo se skuplja divno društvo, opušteno i veselo kad treba. Živimo tamo kao neki post-hipici, gledamo filmove, ložimo vatru u kaminu, kuhamo, tandrčemo po gitari i uz okus sambuke i portoa razgovaramo do kasno u noć. Vlasnik farme je moj prijatelj Harm, ali farma je naprosto ‘naša’. Jednoga ljeta Harm je bio kod nas u Zatonu kraj Dubrovnika, kao gost u porodičnoj kući moje supruge. Pripremili smo divnu riblju večeru za sve goste, sjeli smo napolje uz domaće vino, ali nismo još završili ni sa salatom od hobotnice a prekinuo nas je strašan šumski požar. Dotrčala su djeca i pokazivala nam - cijelo brdo iznad je gorjelo. Brat moje supruge je dobrovoljni vatrogasac, odmah je obukao opremu i krenuo je gore. Nisam znao šta mogu učiniti ali vidio sam strah u očima moje djece i rekao sam da idem i ja. Ni Harmu nije baš jasno kako se bori protiv stihije, ali nije se ni on dvoumio. Nas trojica bili smo prvi na liniji vatre. Znaš, lijepo je saznati da i ovdje imaš druga sposobnog da, čak i bukvalno, krene i u vatru s tobom. U stvari, htio sam reći nešto sasvim drugo, o farmi. Fino je imati neko utočište, neko mjesto gdje možeš bar na kratko pobjeći i od sopstvenog straha. Na farmu ponekad navrate i Harmovi roditelji, tako na sat - dva, malo se druže s nama i odu. Lijepi stariji ljudi, nekako u isto vrijeme i neposredni i dostojanstveni. Harmov otac je bio neka vrsta naučnika, ne znam sad tačno šta, ali uvijek je djetinje zanesen svijetom i njegovim pojavama. Taj čovjek svakom i najbezazlenijem fenomenu ili biću prilazi sa nekom ushićenom, gotovo zaljubljenom radošću. Naravno, on se razumije i u kosmos i zvijezde. Rekao sam već, na farmi je nebo otvoreno, nema svjetala koja ga smetaju. Harmov otac, Peter, pokazao mi je jedne večeri gdje je Orion, ispričao mi je priču o ‘crvenom džinu’ koji se vidi u njegovoj blizini, a naučio me je i da razlikujem Sirius od Venere.

Eto, ako ništa barem zbog toga, želio bih da baš njemu posvetim ovu priču.

iz romana 'Bandiera rossa'