LOGORSKE VATRE
Da bih završio prvu godinu fakulteta ostalo mi je samo još da položim ispit iz grčke filozofije i da tog vrelog ljeta odrapim petnaest dana na studentskoj vojnoj obuci. Dakle, trebalo je savladati stotine stranica Platonovih dijaloga, Aristotelovu metafiziku, čitavu hrpu različitih predsokratovskih škola kao i bacanje ručne bombe, sklapanje i rasklapanje puške M48, upotrebu protivtenkovskih sredstava, kopanje rova za ležeći, čučeći i stojeći stav, a potom i neke suptilnije stvari kao što su; raznorazni atomski i hemijski udari s lijeva i s desna, potom postavljanje mina, poteznih i nagaznih, te jurišanje na bunkere i
na kraju kao za desert - navlačenje bajoneta i borbu hladnim oružjem.
Tako tog vrelog ljeta nisam mogao odmah na more, već je moja cura otišla sama da me tamo kao sačeka, a ja ću odmah doći, čim završim obuku, a ponijeću i knjige da spremam ispit, kao tu ću na plaži, u svoj toj vrevi sisica i bikinija čitati ‘Odbranu Sokratovu’ i Aristotelove silogizme. Shvatao sam da je obuka koja me čeka sasvim u duhu Titove doktrine o naoružanom narodu kao i one parole ‘spremajmo se kao da će sutra biti rat - radimo kao da će sto godina biti mir’. Objasnili su nam, a nama je to bilo i bez toga i te kako jasno da mi kao studenti, dakle, ne moramo ići u vojsku sve dok ne završimo fakultet, ali da ipak moramo biti obučeni i spremni za svaku eventualiju. Ipak nisam baš kontao kako to mi nismo ‘spremni’ kada smo cijelu srednju školu imali taj predmet koji sve zvao ‘Osnovi opštenarodne odbrane i društvene samozaštite’ i što smo u sred klasične gimnazije gotovo svaki dan rastavljali ‘lično naoružanje’, štrebali osnovne dijelove tenka, odvrtali ručne bombe i na kraju krajeva dva puta išli na pravo, pravcato, bojevo gađanje. I na filozofskom fakultetu, uostalom kao i svakom drugom, morali smo polagati ispit iz opštenarodne odbrane a imali smo i nekakav ‘filozofski odred’ u sastavu teritorijalne odbrane sa kojim smo išli u posjete kasarnama, razgledali naoružanje i pomno pratili predavanja profesionalnih oficira, a govorilo se da će nam čak nabaviti i uniforme i naoružanje. Sjećam se jednom neki kapetan objašnjavao nam je strateške pozicije oko grada i u grubo plan odbrane grada u budućem ratu, kako su oficiri voljeli govoriti. Neko od nas ga je pitao nešto u stilu ‘eto, kao kako bismo mi trebali postaviti našu kao jedinicu u odbrani našeg fakulteta?’ Oficir se od srca nasmijao i rekao je nešto u stilu: ‘ako dođe do toga da vi branite fakultet onda je sve već odavno gotovo’ i nastavio je o okolnim kotama i značaju nekih dalekih pozicija sa kojih bi se branilo Sarajevo. Kasnije kada se rat zbilja dogodio, naravno mnogo drugačiji od onoga koji nam je opisivao taj starješina Narodne armije - filozofski fakultet našao se zbilja na prvoj liniji fronta, napadnut ni manje ni više nego - odmah tu sa druge strane naše skromne rječice Miljacke. Ipak, po sili zakona, tog vrelog ljeta sedamdeset i devete godine nismo išli na more već prvo u Kalinovik, jednu visoravan punu kraških vrtača, koja podsjeća na sam kraj svijeta ili blaže rečeno, na nešto
kultivisaniju verziju mjesečeve površine, otprilike kao onu koju smo još kao djeca često imali prilike gledati u direktnim prijenosima ‘Apolo’ letova.
Morao sam ustati u četiri ujutru. U pet, iza zgrade opštine čekali su fabrički autobusi pozajmljeni od različitih radnih organizacija. Još dan prije otišao sam u brijačnicu ‘Željo’ u naivnoj nadi da ću ako se sam ošišam biti pošteđen od vojnog šišanja. Cijeli zid berbernice bio je izlijepljen slikama timova i portretima fudbalera a brico je nalazio inspiraciju i uzor u felšavim glavama centarfora i halfova, tako da mi je u stvari bilo gotovo svejedno da li će me ponovo šišati jer u nijansama idiotizma nije bilo neke bitne razlike između fudbalerske i vojničke frizure. Dakle, meni to nije bilo više tako važno, ali mnogim drugim i nije baš bilo lako dok su im se viorile kose hašišarske pod udarima jutarnjeg vjetra u crvenkastoj svjetlosti zore na zemljanom parkiralištu iza zgrade naše opštine. Tačno sam znao o čemu razmišljaju, dok referent za narodnu odbranu, inače bivši rukometni sudija, objašnjava slovo zakona: ‘Za svaku vojnu vježbu koja traje više od pet dana, pripadnici moraju imati potpun izgled vojnika, dakle nema čupavaca, nema onih tamo hipija, nema nikakvih bradonja!’ Naravno, referent se uopšte nije pitao kako ćemo tako ćelavi izgledati na našem plavom Jadranu, šta će na to reći naše cure (hoće li nas uopšte prepoznati?) ili neke tamo Švabice, kako ćeš sjesti na skaline u Dubrovniku, pored dugokosih Holanđana ili Francuza, ko će te jadna takva oštrigana prepoznati kao ‘istomišljenika’ i ponuditi sa malo dobre trave? Da budem iskren, ja sam sve to nekako unaprijed prebolio, a ponio sam i Platonovu ‘Državu’ da je ipak kao malo proučavam jer su nam rekli da ćemo tamo imati i nešto kao ‘slobodne aktivnosti’. I tako, dok smo stajali postrojeni, u plavim ‘US Top’ jaknama isforsiranim po tadašnjoj švercerskoj modi, u kretenskim trapez farmericama bez džepova kakve su se i nosile kasnih sedamdesetih i raznoraznim šarenim majicama, kao što je bila i ona moja sa siluetom lika pokojnog Jima Morrisona. Referent nam je naglašavao značaj obuke, stalno nam prijeteći kako moramo sve ovo ozbiljno shvatiti, podvlačeći kako od ovoga časa potpadamo pod vojno zakonodavstvo i koje su sve moguće kazne za ovo ili ono. Onda je došao neki lokalni funkcionerčić, potpredsjednik opštine ili nešto tako, u sivom sakou i puloveru na rombiće i on nam je govorio o tekovinama naše narodnooslobodilačke borbe, o časti i povjerenju koje nam je ukazano, o tome kako smo mi, buduća inteligencija, ponos naših roditelja i naše opštine a potom nam je ukratko ponovio epopeju ‘desanta na Drvar’ i omladinske brigade koja je složno izginula da sačuva kožu našega maršala, i uz primjetnu vedrinu ponovio je čuvene Titove riječi ‘da je sretan narod koji ima ovakvu omladinu’ - a onda su nas potrpali u autobuse i odvezli na kraj svijeta.
Istovarili su nas na nekakvu poljanu, žućkastu od sasušenog busenja, ispred nekoliko ogromnih sivih spavaonica. Na golom kraškom brdu koje je dominiralo cijelom krajem ogromnim uglastim slovima od poredanog kamena bilo je ispisano ‘Tito’. Pomislio sam da kineski zid vjerovatno nije više jedino djelo ljudskih ruku koje se može vidjeti sa Mjeseca? I kako je baš ta riječ, baš ta kombinacija od četiri slova bila prva riječ koju sam naučio ispisati u mome životu i to u prvom razredu osnovne škole oblikovanjem slova od plastelina na malenoj drvenoj tablici. Nekako mi je išlo u glavu zašto smo kao đaci prvaci i slovo ‘o’ formirali u obliku pravougaonika koristeći u cijelom imenu samo prave linije, ali mi nije bilo jasno zašto je ‘narod’ u svim prilikama koristio isti način pojednostavljenja i uvijek ispisivao ime prvog sina svih naših naroda sa tim kockastim ‘o’. Kasnije, mnogo kasnije, učinilo mi se, a i shvatio sam da se iza tog pitanja kriju i mnogo značajniji odgovori od obične lijenosti u kopiranju, šematizma folklorne svijesti i vječitog ponavljanja istog.
Vojnici su sjedili ispred kao u nekakvom slobodnom vremenu, pušili cigare, pili pivu i veselili se našem dolasku. Dobacivali su nešto u samo njima razumljivom žargonu i bilo im je jako smiješno. Ja sam pod miškom nosio Platonovu zamisao idealne države a neko mi je dobacio: ‘Vidi ovoga ko rođen za dva-kroz-pet’ i svi vojnici prasnuše u smijeh. To nerazumljivo ‘dva-kroz-pet’ bilo im je nešto što izaziva posprdan smijeh. Kasnije sam shvatio da se radilo o najneugodnijem stražarskom mjestu, srećom mi studenti ipak nismo morali držati stražu, barem ne onu noćnu i opasnu. Onda se pojavi neki oficir, osmjehnu se i on na neku teško dohvatljivu pošalicu, pa doda obračajući se vojnicima, a pogledajući svakoga od nas pojedinačno: ‘Nego, šta ćemo mi sa ovim ‘bitlisima’ i čupavcima?’ Vojnici su gasili čikove i opet se zavaljivali od šege.
- Postroj ovo Nackoviću. - reče kapetan i sve zamrije, i šale kao i povjetarac koji je brisao po visoravni. Vojnici se u sekundi smrtno uozbiljiše.
- Razumem, druže kapetane. - obrecnu desetar a oficir odšeta negdje namještajući šapku. - Hajde momci, stanite tu, po ovoj liniji. - reče Nacković, blago, gotovo prijateljski.
Stajali smo tako, desetak - petnaest minuta i ništa se nije događalo. Nacković je šetkao ispred nas, pušio cigaru i stalno se osvrtao niz stazu.
- Šta misliš jarane da mi sjednemo? - upita neko od nas.
Nacković je prvo rekao da ne može, a malo kasnije pogledao je u onom svom pravcu gdje je otišao kapetan pa reče da ipak možemo ali da ustanemo čim nam on kaže i da se ne zajebavamo. Mi posjedasmo po travi, jedan vojnik priđe, pita ima li ko cigaru? Svi se trznusmo za kutije.
- Jebe se vas, petnaest dana pa kući. - reče on zamišljeno. - Možemo li po pivu? - Ne može. - reče Nacković - Mi ćemo skupit pare, pa nek ode neko od vas. - Saće kapetan, pa njega pitaj. - reče značajno Nacković.
Do mene je sjedio neki Pero, žgoljav, plav, sa okruglim naočalama, student elektrotehnike, gnjavator i sveznalica. Pogleda Pero na sat pa mi reče: ‘Još malo pa već pola dana prošlo.’
U to je desetar Nacković brzo bacio cigaru otirao je debelim đonom vojničke čizme i podviknuo da brzo ustanemo dok su i ostali vojnici gasili cigare i kopčali košulje.
Kapetan je prilazio polako, krivonog uglancanih čizama, nije nosio šapku kao onaj prvi već kapu ‘titovku’ koju je blago nakrivio, prišao je do nas, visoko je podigao glavu i isprsio se tako da je izgledao mnogo veći i krupniji nego je zaista bio, zakačio je palčeve u opasač na kome je visio masivan pištolj marke ‘Crvena Zastava’. Najprije se predstavio: ‘Ja sam kapetan prve klase Đokić, jedan sam od onih koji su, eto, u ovom našem samoupravnom i socijalističkom društvu izabrali poziv profesionalnog vojnika.’ Potom je održao ‘kratak’ govor u stilu kao ‘nema ovdje zezanja ovo je vojska, bre!’ Onda se ukratko osvrnuo na tekovine naše antifašističke i revolucionarne borbe, na narodnu prirodu naše armije, i na nešto o specifičnostima našega sistema opštenarodne odbrane i društvene samozaštite nadglasavajući kako niko nikad nije i neće moći da pobjedi naoružani narod koji zna za šta se bori (iz čega proizilazi i značaj moralno-političke obuke) iznoseći docnije primjere različitih naprednih pokreta u svijetu, koje mi ionako podržavamo i pomažemo, onda se malo razgalio pričajući o pobjedi vijetnamskog naroda nad Amerikancima (koja uostalom pokazuje i nadmoć socijalističkog naoružanja u sprezi sa borbom za naprednu i pravednu ideologiju!) te kako ‘kada ne radi puška, radi lopatica’ pa se malo zanio objašnjavajući prednosti i značaj dobrog ukopavanja pri kojem ni avioni ni bilo kakva artiljerijska nadmoć više ne znače gotovo ništa, posebno kako je još jedanput naglašavao kada narod tačno zna za šta se i zbog čega bori. Onda je ponovo razvezao nešto o značaju moralno-političke obuke koja svaku borbu čini pravednom i smislenom, a onda je otišao do kraja i sa užitkom izlagao svoja iskustva sa Raduše, do tada jedine prave pucnjave kojoj je prisustvovao i učestvovao. To nas je već zbilja zainteresovalo, jer smo o tom događaju imali samo dosadne informacije i šture ideologizirane izvještaje iz glasila dok se sve ostalo šuškalo i nagađalo tako da se svašta moglo čuti. Bilo je to još 1972. kada je ustaška emigracija ubacila grupu komandosa na planinu Raduša pored Bugojna u srednjoj Bosni, gdje je inače bilo i omiljeno lovište maršala Tita. Tu je izginulo dosta ljudi, svi su posmrtno proglašeni narodnim herojima i njihove slike, uz kratke biografije često su se tih dana vrtjele na televiziji. Kada je kapetan počeo svoju priču o Raduši govor je veoma brzo prešao u dijalog, mnogi su se opustili i počeli postavljati različita pitanja što je veoma radovalo kapetana prve klase Đokića jer je pri svakom odgovoru mogao praviti duge, značajne pauze i davati kudikamo veći značaj svakoj svojoj izgovorenoj riječi. Onda je neko upitao da li bi bilo manje žrtava da je ustaške komandose likvidirala neka elitna jedinica naše vojske. ‘Da’, rekao je kapetan Đokić, ‘sigurno, ali mi smo htjeli cijelome svijetu pokazati da naš sistem opštenarodne odbrane može da djeluje u svakoj situaciji, da to nije mrtvo slovo na papiru i da će se naš narod lično obračunati sa svakim ko se dirne svetih i svijetlih tekovina našega društva.’ Tako sam saznao da su protiv godinama specijalno obučavanih i savršeno opremljenih komandosa poslani radnici iz lokalne fabrike i službenici različitih Bugojanskih kolektiva, maltene ravno sa posla naoružani samo onim M48 kakve smo i mi kasnije zadužili, naravno pojavile su se i elitne jedinice i kasnije dovršile posao, kao u sadejstvu sa ‘naoružanim narodom’. A i na televiziji je jako dobro zvučalo kada bi se uz crno-bijelu sliku poginulog, iskopiranu sa lične karte ili nekog sličnog dokumenta, na kojoj se jasno ocrtavao trag pečata ili okrugle nitne, naglasilo da je pali drug pripadao radničkoj klasi i kako je iza njega ostalo troje nezbrinute djece i kako se različiti kolektivi iz čitave Jugoslavije utrkuju u obećanjima kako će obezbijediti sigurnu budućnost djeci palih heroja. Naglašavalo se, i inače nesumljivo, zločinstvo neprijatelja a što je još važnije činjenica da on zbilja postoji i djeluje (što zahtijeva dalje sabijanje svih progresivnih snaga) a ujedno se na neki bolan ali i topao način iskazivala solidarnost na djelu kao jedna od bitnih odlika našega humanog društva kome je u osnovi ‘briga za čovjeka’. Onda je i kapetan Đokić dodao nešto o tome kako se naša armija brine o svakom njenom pripadniku i kako ćemo za taj dan dobiti po konzervu i devetsto grama hljeba. Onda se okrenuo prema desetarima i naredio ne osvrnuvši se prema nama: ‘Hajde, uljudite ovo, brzo!’ Desetari se rastrčaše, počeše nas dijeliti u nekakve grupe i odvoditi nas na ‘uljuđivanje’ što je podrazumijevalo šišanje, uniformisanje i zaduživanje ličnog naoružanja. Šišanje je obavljeno na sred livade, pod vedrim nebom i žestokim kraškim suncem. Bila je tu jedna stolica i vojnik sa mehaničkom mašinicom koji je svoj posao odrađivao u tri brza poteza - lijevo, desno, pa po sredini i gotova stvar. Ja sam mu rekao da sam se jučer ošiš’o i kao pokazivao da mi je kosa kratka, ‘ne’š ti meni ovdje gonjati modu’ izgovorio je gotovo istovjetno dok je odrađivao moju lubanju i skidao tupe u stilu Duška Bajevića centarfora FK Velež i državne reprezentacije. Bio je jedan sa kosom do pola leđa koji je pobjegao sa stolice i počeo da trči negdje niz polje, kada su ga stigli bacao se po zemlji i vrištao. Desetari su stajali i mirno ga posmatrali. Odmah se pojavio i kapetan: ‘Šta je ovo, ‘bem vam sunce!’ podvikivao je. Onda je prišao tom momku i obratio mu se nekako povjerljivo, čak bi se moglo reći da je bilo nešto očinsko u njegovom govoru: ‘Hajde momak, smiri se, biće sve u redu’ rekao mu je, a onda dodao kako će sutra doći doktor i, eto, ne mora se šišati do pregleda i ako on nije za ovoga, ‘a na žalost ima ljudi koji i nisu za ovo’ rekao je sažaljivo, okrećući se prema nama i očekujući naše odobravanje, i dodao da će ga u tom slučaju ljekarska komisija osloboditi dužnosti i obaveze i da može ići kući. Momak se kao smirio, zabacivao je kosu iza ušiju i skakutao u mjestu, već sam se pomalo kajao što i ja nisam pokušao nešto tako, a Đokić se namrgodio i mirno, priprosto, dodao: ‘A ako ostaneš, krv ćeš mi materinu propišati!’ Nasmiješio se pokazavši zlatan zub, i kao krenuo nekud, a onda se okrenuo prema nama i progrmio: ‘Mi, ovdje ne trpimo simulante i zabušante! Ovo je vojska, jebemu! Za to se u ratu strelja, bre!’ Onda se izderao na desetara Nackovića kao da je on za sve kriv i žurnim obijesnim korakom otišao prema svojoj kancelariji, kada je malo odmakao vidio sam kako se smijulji sa nekim drugim oficirom, kako nešto razmahuju rukama. ‘Ako se napiju, jebali smo ježa! Garant će nam roknut uzbunu noćas’ - reče jedan od desetara. A onda se rastrčaše da nas vode na uniformisanje i dalje ‘uljuđivanje’.
To se odvijalo u jednoj od spavaona - uniforme, stare i izlinjane bile su pobacane po zemlji u više hrpa; pantalone na jednoj hrpi, košulje na drugoj, čarape na trećoj, šinjeli na četvrtoj, čizme na petoj. Kape titovke i crvene petokrake koje se ušarafe na kapu davali su nam odvojeno na kraju, nekako polusvečano. Sve je strašno zaudaralo nekim teškim vonjem, na ustajao zrak i neku hemikaliju. Prije toga svako je dobio po jedan ofinger da na njega nakači svoje civilno odijelo. Dok sam predavao odjeću, onako gologuz držao sam platonovu ‘Državu’ pod miškom.
- Šta ti je to? - upitao me je desetar koji je preuzimao ‘civilke’. - Knjiga - odgovorio sam mirno. - Daj to ovamo.
Pokušao sam objasniti kako moram spremati ispit i kako u stvari u svoje slobodno vrijeme želim čitati svoju knjigu i slične gluposti dok me desetar nije prekinuo: ‘Ništa civilno! Uostalom, imaš ovdje i biblioteku!’
Uniforme su nam dijelili onako s reda, kao odoka. ‘Ako je kome šta malo ili preveliko, mijenjajte se međusobno.’ Dali su nam i neki amblem žute boje sa trobojkom na vrhu i dvije prekrižene puške ispod kojih je pisalo ‘student-vojnik’. I onaj hipik kome su ipak privremeno poštedili kosu do psihijatrijskog pregleda ipak se morao ‘obući’ i na njemu je, kao i na svima nama visilo to nešto zgužvano, smrdljivo i neuredno u raznim izlizanim varijantama takozvane SMB boje. Duga kosa i uniforma od čoje, tu nema greške - i odmah smo u njemu prepoznali dobro poznati lik negativca iz partizanskih filmova. Dobio je nadimak ‘vojvoda’ i to nam je bilo jako smiješno. ‘Oj bitlška duga koso i moj te je đeda nos’o!’ zagangao je neko polu šapatom iz pozadine, i svi su se zasmijali toj zbilja blentavoj paraleli između Johna Lennona i Draže Mihailovića. Ista duga kosa, brada i okrugle naočale. Još tada sam shvatio kako se lako običan hipik može preobraziti u četnika, samo mu skineš nakit i simbol mira, skineš mu šarenu majicu i izlizane farmerice i presvučeš ga u uniformu. Eto ga, pravi, pravcati ‘vojvoda’, ekspresno! Ovo iskustvo kasnije će mi veoma dobro doći u poslu asistenta režije dok sam prikupljao statiste za tv-drame i filmove na ratnu temu, ako ti trebaju četici - odeš negdje gdje tukne na travu i drma ‘Can’, ‘Pink Floyd’, ‘Guru-guru’ ili nešto slično, fino pokupiš hašišare, obećaš im dnevnice, kostimiraš ih i gotov posao. Naravno u kasnijem dijalektičkom razvoju našega društva hipiji su polako izumirali kao vrsta, ali po nesreći to nije bio kraj brada i dugih kosa. Četnici su ponovo došli negdje sa ‘postmodernom’.
Sutradan je stigao vojni ljekar i u par minuta procijenio da je ‘vojvoda’ mentalno sasvim sposoban za obuku i onda su ga onako javno strigali pred svim veselim polaznicima studentske obuke. Ipak, nadimak mu je ostao do kraja vježbe, mada ga mnogi nakon šišanja nisu mogli ni prepoznati. Bio je još jedan što je pravio probleme, naime nije htio da obrije bradu, a odbijao je i hranu. Ali se nije žalio, nije vriskao, nekako je stoički sve podnosio. Mirno je odgovarao da bradu neće obrijati a na liniji za hranu uzimao je samo hljeb i ništa drugo. Treći dan je pao u nesvijest od iznemoglosti. Nakon još dva dana ipak su ga pustili da ide. Onda je kapetan sažaljivo rekao da na žalost ima i onih koji ‘zaista nisu za ovoga’ i svi smo ga kao sažalijevali. Kasnije se uspostavilo da taj momak uopšte nije trebao ni dolaziti na vježbu, i da ga je neki referent jednostavno stavio na spisak čim je dobio naredbu da na vježbu pozove sve studente iz svoga okruga. Tako je i jedan student Islamskog teološkog fakulteta bio pozvan mada za njih, kao i za sve vjerske službenike, nije važila vojna obaveza. Ipak, za one koji su dolazili u vojsku nije bilo nikakvih vjerskih povlastica, jer je ‘naša narodna armija davno raskrstila sa svim religioznim zabludama’, kako je govorio kapetan Đokić, i tako je pripadnicima JNA, kao i rezervistima ili recimo nama studentima na obuci bilo uskraćeno, inače ustavno pravo, da idu u crkvu (‘ne ide to brate: crkva i uniforma!’) da nose bilo kakve religiozne simbole (‘ne mogu krst i petokraka zajedno!’) ili da imaju bilo kakve zahtjeve ishrani, kao recimo da odbijaju svinjetinu (‘svi ste vojnici iste narodne armije i svi ima da jedete iz istog kazana!’).
Šta da pričam o obuci, to je manje - više svuda isto; dril ko dril, životinjsko dizanje iz kreveta, jutarnje bunilo, vječita pospanost, trčanje, gimnastika, doručak, ‘zanimanje’, marenda, ponovo ‘zanimanje’, ručak, teorijska nastava, večera i najslađe na kraju - obavezno gledanje tv-dnevnika. Vrlo često imali smo noćne uzbune i lomatali smo se naokolo po vrtačama kroz noć. Čizme su bile izlizane i stare, čarape pretvrde i svi smo zadobili otvorene i prokrvavljene žuljeve na nogama. Svaki korak je bolio do ludila a koračali smo stalno, ako nismo hodali onda smo nešto kopali ili ukopavali, ako nismo kopali onda smo nešto glancali i čistili, ako ni to nismo radili ponavljali smo naštrebane fraze, potom trčali zalijegali, jurišali a povremeno i pucali. Nakon toga bilo je najteže očistiti pušku, ruke su mi smrdile na ulje za čišćenje, činilo se i rijetka trava smrdila je na to ulje. Sunce na visoravni je jezivo, svi smo izgorili po licu, ali najsmiješnije je bilo kasnije, na moru, kada bi se skinuli u kupaće - samo glava crna i ruke do zglobova, kao da imaš rukavice. Uvijek smo morali biti zakopčani do grla, ni rukave nismo smjeli zavrnuti.
Da bi nam olakšali često su nam ako ne baš naređivali a ono vrlo otvoreno sugerisali da pjevamo, tako da smo uz sve te muke manje - više stalno pjevali. Dok bismo hodali po kamenjaru, prokuhana mozga od vrućine, preznojeni i preopterećeni pod teškom opremom, grla koje gori sasušeno od žeđi, bez daha i sa ‘dušom u nosu’ neki idiot bi odnekud podviknuo:
- Hajmo, pjesma!
Bio je jedan Logo, Hajro Logo, bio je veoma krupan čovjek i veoma požrtvovan, sam se dobrovoljno javio da nosi puškomitraljez. On bi uvijek prvi povukao pjesmu, bolno i odugovlačeno, pomalo falš ali punim plućima. Logo bi razvukao prvi stih a onda smo svi morali prihvatiti. Iako smo kroz školu kao i sve druge vanškolske aktivnosti, a da ne pominjemo radio i televiziju stalno bili kljukani patriotskim i partizanskim pjesmama, ove koje smo pjevali u Kalinoviku bile su nam uglavnom nepoznate, ali Logo ih je sve odnekud znao i svaki dan bi dodavao pokoju novu, to je postalo toliko uobičajeno da je i onaj idiotski glas koji je u najtežim momentima naručivao pjesmu nakon nekoliko dana je čak i svoju polu-komandu prilagodio situaciji podviknuo bi:
- Logo, pjesma!
Hajro Logo bi nakrivio svoga puškomitraljeza ‘šarca’ (vjerovatno trofejni još iz II svjetskog rata) i polu nazalno bi u tek nekoliko tonova razvukao bolne stihove:
- U novembru, joj u novembru, četrdeset-treće...
A mi bismo složno nastavili:
- Zadobismo, joj zadobismo, jade ponajveće...
Pjesma je govorila o pogibiji druga Lole, jednoga od sekretara SKOJ-a. Iako je bila najturobnija to ipak nije bila i najomiljenija pjesma Loginog kalinovačkog repertoara, ključni stihovi ticali su se svestrane brige za čovjeka i dubokih korijena jedine prave, istinske, narodne demokratije:
- Ko ne voli petokraku, nek’ sam, nek’ sam sebi kopa raku... - odjekivalo je kršem, po kamenju hercegovskom (hej-haj-hoj) uz topot čizama u nekoliko monotonih, razvučenih tonova.
I taman smo se koliko - toliko privikli na surovu klimu, teško tlo, naoružanje i opremu, tek je uniforma srasla uz nas i stekli smo izvjesnu kondiciju da su neki čak u nekom polu-mazohizmu počeli da uživaju u dnevnim aktivnostima studenske obuke, a dvije nedjelje su koliko god teške bile ipak prošle i došao je posljednji dan pred odlazak kući. Prije toga sam dobio i jedan izlazak u ‘grad’ jer sam na bojevom gađanju nekim čudom sve pogodio u metu, kapetan mi je rekao ‘vrlo dobro!’ na šta sam ja, već dobro naučen salutirao i odgovorio: ‘služim narodu!’ On mi je na to za nedjelju dao slobodan izlaz u ‘grad’. Grad je bila neka kriva cesta nizbrdo i nekoliko kuća, pola od toga su kafane, vojka je svuda, po ulici, u slastičarni, u svim birtijama. Pije se rakija, šljiva, jede se isključivo janjetina sa ražnja. Sa mnom je u grad išao jedan momak iz Hrasnice, Refa su ga zvali, on je imao neki posao a fakultet je upisao tek da odlaže vojsku a ipak je baš zato morao i na ovu obuku. Refa je imao para i častio nas je janjetinom, malo smo i popili ali bili smo preumorni, a rakija je bila preljuta. U devet navečer morali smo biti u kasarni, izuzev jedne ostarjele kelnerice i jedne cure koja je virkala iza malog prozorčića na trafici drugih ženskih bića nismo vidjeli. Jednom su nam prikazivali i film navečer, ne neki nastavni, već pravi igrani film, ‘Pletilja čipki’ ili tako nekako, kada se konačno pojavila glumica, i skinula se tek do ogoljenih ramena svi smo zviždali i vrištali.
Moja cura mi je slala pisma, imao sam i njenu sliku u džepu od košulje. Nekoliko dana pred kraj poslala mi je i razglednicu iz Dubrovnika i rekla da me ‘jedva čeka’. Zaista nisam znao šta odgovoriti na to ‘jedva’ - ja nisam više ništa ni čekao, u meni je već ključala čežnja i od umora, i od vrućine, i od svog tog mrcvarenja i ispiranja mozga, a bogami i od prikrivene ljubomore (šta li ona sada radi tamo kraj mirnoga mora u noći, svjetala koja se reflektuju na vodi u mirisu čempresa, lavandi i bora?) koja je mučila i pržila pred već ionako pretjerano ljepljiv san. Jedino sam znao da ću čim se dohvatim ‘slobode’ prvo otići kući da se dobro iskupam u mirišljavoj kadi, da sperem svu kamenu prašinu sa sebe i da pojedem nešto ljudski a onda ću hvatati prvo prevozno sredstvo koje ide prema slanome moru, plavetnilu i pricrnjeloj koži moje plavkaste curice, koja me ipak, nadam se jadan, još uvijek čeka tamo.
Na jednom brdašcu iznad Kalinovika bio je nekakav urušeni bunker koji su svi zvali ‘Hitlerov bunker’ - neka varljiva lokalna legenda pripovijedala je da je tu još prije prvoga svjetskog rata Hitler služio austrijsku vojsku. Kažu da je bio oduševljen konfiguracijom tla, samim poligonom i da je imao namjeru baš tu oko Kalinovika podići najveći i najvažniji vojni poligon Trećega rajha. Niko nije imao pojma da li je to istina, da li je kaplar Adolf zbilja služio tu, i da li baš u tom bunkeru gore, ali priča je kružila po spavaonama i vukla se od generacije do generacije vojnika koji su tu služili ili kao mi bili na brzu ruku obučavani za ‘budući rat’ kome se još niko nije iskreno nadao. Ali mnogo godina kasnije sam zamijetio jednu značajnu stvar, ‘Hitlerov bunker’ je možda tek dio vojničko - narodne fantazije, ili barem neka pritajena, daleka, polu-istina - ali, da je Kalinovik rodno mjesto jednoga drugoga zločinca, za to zasigurno nije potrebno izmišljati bilo kakve legende - tu je zbilja rođen dječak sa imenom u koje se izliježe iz riječi ‘rat’, sin puka, dijete odraslo na rubovima najljupkijeg poligona u Evropi izbrazdanog kraterima poput samoga beživotnog Mjeseca - i taj dječak postao je general najbesmislenijeg, najokrutnijeg, najnemoralnijeg od svih ratova ovdje i jedan od najvećih masovnih ubica od nirnberškog procesa pa na ovamo.
Ali ipak, došao je taj posljednji dan, vod u kome sam i ja služio iz nekog razloga bio je proglašen najboljim na cijeloj obuci i za to smo bili istinski nagrađeni: pripala nam je čast da prefarbamo i ponovo lijepo presložimo slova na vrhu brda čitljiva gotovo iz kosmosa koja su ispisivala ime (u stvari, tek najupotrebljavaniji od svih silnih konspirativnih nadimaka koje je nosio) najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti, druga Tita. Ta čast je značila na nekih tristo - četiristo metara visinske razlike izvlačiti pune kante vode i kreča, sa nekog potoka skroz dole u dolinici, sve to na temperaturi od preko trideset stepeni, na suncu koje bije u glavu i to gotovo od jutra do kasnog popodneva. Dok su se svi lošiji od nas lijepo odmarali pred posljednje svečano veče, mi smo ko mahniti uživali u ukazanoj časti i pentrali se uz brdo sa teškim kantama i četkama kao robovi pri gradnji piramide. Ipak, pošto se radilo o slobodnim i dobrovoljnim aktivnostima dobili smo dozvolu da raskopčamo košulje i zavrnemo rukave. Kada se smračilo palili smo logorske vatre, dobili smo i pokoje pivo, prošvercalo se nešto rakije, za mezu smo imali nešto hljeba, konzerve sardina i ‘mesnog doručka’. Satima smo dovlačili rezano drvo i slagali ga na ogromne lomače. Divne su bile te vatre u noći. Hajro Logo je povukao pjesmu. Kapetan prve klase Đokić nakrivio je svoju kapu ‘titovku’ zavukao je palce pod opasač i uzdignute brade gledao je prema zvijezdama a njegovo lice treperilo je u odsjaju vatre. Logo je brzo preradio tekst jedne stare pjesme u nekakvu pjesmu o ‘četi Đokić kapetana’, tj. o nama i o njemu, s tim da mi tu sigurno nismo bili neki posebno važan faktor - pjesma se iz nekog razloga dodvoravala isključivo njemu. Na mjesečini se otvarala silueta ‘Hitlerovog bunkera’ gdje se kažu prije nekih desetak godina nekome na straži čak i prikazala strašna utvara povijesnog krvnika, dole ispod spavalo je rodno mjesto jednog drugog, budućeg, ratnog zločinca. Na brdu iznad bijelila su se pod mjesečevim svjetlom denikenovski zamišljena, netom prekrečena uglasta slova T.I.T.O. i komunicirala ne samo sa našom ljubavlju duboko usađenom i kao goblen uvezenom u samo dno naših duša i osjećanja već i sa dalekim i još neotkrivenim svjetovima spoljnoga svemira i dalekih sazviježđa.
Raspalili smo silne vatre i zasićivali duše u odsjaju kao da smo baš mi uvijek pobjeđivali u svim odsudnim bitkama, kao da smo baš mi dobili sve ratove i utakmice i kao da smo baš mi netom osvojili pola svijeta, ili ako ništa - ono barem njegov progresivniji dio.
