POSTMODERNIZAM SA LJUDSKIM LIKOM

Chris Keulemans i ja krenuli smo zajedno iz Amsterdama u Bukurešt. ‘Mjesec je bio bliži od Bukurešta’ rekao je Chris u svojoj knjizi kod nas prevedenoj kao ‘Od Zapada prema Istoku’, prisjećajući se djetinjstva obojenog osjećanjem gvozdene zavjese i hladnoga rata. I vjerovatno je, za njih tamo na Zapadu, Bukurešt zbilja izgledao dalji od krajnje destinacije ‘Apolo’ letova - naravno, sve dok se nisu pojavile one šuplje zastave i promijenile cijeli svijet. Tada, u samo predvečerje novoga vijeka sve je sve trebalo biti nekako drugačije, ali mene je u avionu prožimalo neko slično osjećanje udaljenosti i potpuno sam bio zatečen kada smo se počeli spuštati, tek nakon nešto više dva sata, ni novine nisam prelistao kako treba. Očekivao sam da će to trajati mnogo, mnogo, duže, kao da se ne leti tek kroz prostor, već kroz čitave slojeve nataloženog resentimenta. Aerodrom u Bukureštu potpuno je nov, sav je u mermeru i savremenom dizajnu, tek se u nepovjerenju policajke koja već po sedmi put prevrće i zagleda u moj pasoš osjeća onaj istančani zadah starih vremena. To traje zbilja predugo, srce mi lupa jednako kao nekada pred pripadnikom narodne milicije koji bahato izgovara ‘hajmo malo lične’. Znaš da ništa nisi kriv a ipak te je zbog nečega strah.

Rumunska policajka još uvijek drži moj pasoš. Hvata me blaga, pomalo već zaboravljena drhtavica iako putujem kao državljanin Kraljevine Nizozemske. Znam, ništa mi ne može ali ipak, strah nagomilan u meni kroz godine budi se i uzima sebi na volju, u momentu osjećam kako mi ruke gube kontrolu i kako mi se stišće dah. Ispred mene okrutna šapka, kruta uniforma, moj dokument u tuđim rukama. Konačno, policajka mi mrzovoljno pruža pasoš nazad. Iz njenih očiju izbija neka čudna, bespredmetna i neuobličena mržnja, samodovoljna i samohraneća. Ali, čini mi se da naslućujem da čak ni ta bijesna neljubaznost u svome istinskom dubokom korijenu i nije baš proizvod njene sopstvene volje ili svjesne namjere. Kao da smo i ona i ja podjednake žrtve jednoga svijeta nekada preplavljenog nabujalim strahom - voda se povukla ali ostalo je blato. Teško i ljepljivo.

U malom automobilu vozimo se kroz predgrađa Bukurešta. Ta predgrađa su svugdje na istoku Evrope zaprepaščujuće ista; betonske ograde, zapuštene i pretjerano raznolike, neke nikada do kraja dovršene kuće, rijetka okorovljena trava, noć u kojoj nema šetača. Tek tu i tamo zabliješti pokoja benzinska pumpa sa svjetlećim natpisima kao polumrtvi monument zapadnih uticaja i bolan simbol tranzicije. Kada smo već očekivali više svjetla, veće ulice i ulazak u centar grada, automobil je naglo zaokrenuo u jedan pretjerano mračan kvart. Izlazimo iz auta. Niske neuredne kućice, silosi za pijesak, mnoštvo uličnih pasa, koji se okupljaju u promatraju nas, na sreću još uvijek na pristojnom odstojanju. Ispred nas je poviši, zaprepaščujuće bijeli, novo-omaltani zid. Zgrada u koju ulazimo djelo je najsavremenijih arhitektonskih promišljanja, bijela čistoća forme, kameni podovi i stubišta, visoki svodovi. Potpuno je nestvarna u svome okolišu. Galerija na smetljištu - svjesna namjera ili slučajna zabluda vlasnika koji je naivno vjerovao da će tu izniknuti čitavo elitno naselje? Apatična ili iritantna koegzistencija krajnjih suprotnosti? Flavour of postmodernism?

U bijelom poluosvjetljenom holu dočekuju nas naša domaćica Magda Cârneci, spisateljica i istoričar umjetnosti iz Bukurešta, Peter Jukes, pisac iz Londona i Krzystof Czyzewski, naš poljski mag. Sa nama je sa aerodroma stigao David Antin američki pjesnik i istoričar umjetnosti. Pored svog talenta i znanja on nam u Café Europu donosi i iskustva jednog od pionira vijetnamske generacije. Kasnije će nam se pridružiti i Mileta Prodanović, slikar i književnik iz Beograda i Christofer Merill pjesnik i publicista iz Iowe. Café Europa nije čekala na sutrašnji zvanični početak i uspostavila se već prvo veče u kuhinji na trećem spratu galerije META, u ulici Luigi Galvani, u Bukureštanskom sektoru 2, gdje vladaju pijesak i ulični psi. David Antin govori nam o urbanističkoj tragediji grada Brazilije, o brutalizmu u arhitekturi, o kome ćemo se već sutra osvjedočiti već u prvoj vožnji kroz besmisao Čaučeskuova pseudo-faraonskog gigantizma. Zvanični program odvijao se u lijepo uređenim i adaptiranim prostorijama International Cetntre for Contemporary Arts u starom dijelu Bukurešta. Ali u suštini, razgovori bi se nastavljali i nakon zvaničnog programa. Osnovna tema zvala se nešto kao ‘ukus postmodernizma’, flavour of postmodernism. Svako od nas nosio je u sebi veoma raznolika iskustva, poticao je iz različitih kulturnih i životnih miljea, tako da se ponekad o temi razgovaralo čak i sa određenom sentimentalnom ili sudbinskom obojenošću. Da budem iskren, o postmodernizmu ionako nisam htio znati ništa, a nije me se mnogo ticao ni tih dana u Bukureštu. Činilo mi da se radi o nekom lako prilagodljivom, ‘joker’ terminu koji je bez velikih problema, gotovo istovremeno, preuzimao veoma različita značenja - kako već kome drago. Za Magdu Cârneci i većinu rumunskih govornika taj postmodernizam otkrivao se kao ključni termin kulturnog oslobađanja tokom osamdesetih i kao bitna odrednica prozapadnog opredjeljenja. Peter Jukes se otvoreno suprotstavljao dominaciji estetičkog nad etičkim i to mu je, kao, bilo dovoljno. Za Krzystofa Czyzewskog bolno je bilo svako zapostavljanje stravične činjenice da mi još uvijek živimo na ruševinama, na moru od kostiju tek blago prekrivenom gorkastom zemljom. Sa druge strane Mileta Prodanović bez velikih problema naziva ‘postmodernističkim’ čitav splet kulturnih antirežimskih stremljenja u Beogradu od rokenrola osamdesetih do tadašnje situacije. Za mene, iz moje Sarajevsko - Amsterdamske pozicije, kroz fokus krvave opsade ili tjeskobnog egzila, pa i čak u prisjećanju na naše ‘zlatne osamdesete’, bilo veoma teško prepoznati taj ‘postmodernizam’ sem, možda, tek iz vizure opkoljenog grada kao neprimjereni sinonim za opšti duh ‘spoljnoga svijeta’ i cinizam otjelovljen u pseudo-neutralnom mandatu snaga Unprofora u Bosni, besmislenih rezolucija UN-a i siguronosnih zona koje su postajale masovna stratišta. Na kraju priče, Chris Keulemans, pisac sa značajnim iskustvom fudbalskog golmana, možda je najplastičnije opisao duhoviti paradoks u koji je Café Europa ponovo uplovio: sjetio se Gary Linekera i njegove divne definicije fudbalske igre, koja otprilike glasi: ‘fudbal - to je jedna igra u kojoj dvadesetdva igrača šutaju loptu na zelenoj travi i u kojoj na kraju uvijek pobjede Njemci’. Chris je zastao pred zbunjenim skupom i onda je dodao: ‘Tako i mi ovdje, sastali smo se da razgovaramo o nekakvom postmodernizmu a evo opet diskutujemo o ulozi intelektualaca u tragediji Sarajeva’.

Kasnije, za večerom u jednom lijepom restoranu, uz opor okus palinke, slušamo Davida Antina, majstora ‘govorne poezije’ pjesnika koji je, eto, u stanju da pred publikom ‘pročita’ pjesmu koja će zahvaljujući magnetofonskom zapisu tek kasnije biti odštampana a da je ni u jednom momentu ne liši njene izvorne snage i ritma. Koristeći taj čudni dar, kristalnu moć da govori u slikama, pripovijeda nam o svom druženju i radu sa Andyjem Warholom. Pred nama se nižu gotovo opipljivi opisi njegovih iskustava, sjećanja koja se materijalizuju u riječima. Pored nas kao da prolazi i kontroverzna Valerie Solanas, Warholov perfekcionizam, Velvet Underground, antiratni magazin koji uređivao baš Antin - ironični natpis ‘Bomb Hanoi!’ na naslovnoj strani koji je on smislio a Warhol dizajnirao. David kaže kako je Andy htio da stavi zastavu Vijetkonga, ali šta smo mi imali sa Vijetkongom? Mi nismo bili za Vijetkong, bili smo naprosto protiv naših idiota, i onda smo se sjetili onih kretena sa Juga, koji su marširali sa tim bedževima! Neko čudno osjećanje da se stvari počinju uvezivati, neki nejasni duh The Factory kao da uplivava u još zamućeniju Café Europu, nekakva veza ipak je tu: daleka a neposredna, logična ali i iznenađujuća. Ta ‘veza’ bila je nekako duboko usađena i u kompletno osjećanje moje generacije, koju je Krzystof sa mnogo razloga nazvao bosanskom ma gdje god se nalazila, i koja je, činilo se zauvijek, zaostala između dva ‘antipoda’ - bili smo premladi za hipije ali već prestari za pankere, bili smo još djeca kada nam je ‘izmakla’ šezdesetosmaška revolucija - a kada smo na izdisaju osamdesetih, možda, i mogli doći do daha, bili smo naprosto preglasani na izborima i, na kraju, brutalno pregaženi surovom silom. Našli smo se sasvim zbunjeni i nespremni usred fanatičnog klanja i strastvene destrukcije, bili smo i ostali nepojmljiva manjina, satjerani u egzil, raspršeni po Evropi i svijetu. Naš ‘meki’ socijalizam pružio nam je luksuze koje nisu imali naši vršnjaci iz zemalja onoga ‘pravoga’ i krutoga, zajebanog i ‘realnog’ socijalizma. Za nas su sa iste strane barikade stajali i Andy Warhol i ruski formalisti, Maljevič i Kandinsky, slušali smo Boba Dylana i recitovali revolucionarne poeme, čitali smo i Majakovskog i Morrisona, zanosili smo se sa ‘Hair’ i sa ‘Cigani lete u nebo’, slušali smo heavy metal ili punk i čitali klasike marksizma, brkali smo ideale Woodstocka i ‘Easy Rider-a’ sa možda jednako sumnjivim idealima Crvenih brigada i Bader-Meinhoffa, balansirali smo između vulgarnog materijalizma i naučne fantastike, između religije i parapsiholoških fenomena, između teza o Feuerbachu i letećih tanjira, dijalektike prirode i Bhagavad Gite, između Friedricha Engelsa i Erika von Dänikena, između bogova i kosmonauta. Razapinjali smo se između domaće rakije šljive i marihuane, hercegovačkih vina i halucinogenih tableta, vojvođanskih špricera i sintetskog ljepila. Rasli smo u nekoj vrsti luna parka u kome su se šarenile Disneyeve bajke i proleterske pjesme, prvomajske parade i koncerti Pink Floyda, svečane zakletve poluvojnih organizacija i buka električnih gitara, crvene zastave na vjetru i blue jeans švrecovan iz Trsta. Na kraju izdalo nas je sve i ostali smo potpuno sami. Manjina čak i među našim vršnjacima od kojih su se mnogi, sa nevjerovatnom lakoćom, prilagodili daleko pogubnijim i okrutnijim zabludama nacije, krvi i zla.

I možda se ovakve misli još lome kroz mene dok pratim priče Davida Antina o varljivim podvizima njegove generacije i dok komentarišemo ručno prebrojavanje sumnjivih glasova u Floridi pomoću kojeg će se Bush mlađi ipak nekako uvaliti na vlast. I u Rumuniji su izbori, zezam se na račun Antina: ‘Znaš’ kažem mu ‘oni ovdje imaju neke mašine, ne moraju to raditi ručno kao vi u Americi’ Za naš sto se nepozvan uvalio i neki američki profesor koji ko navijen priča o Janis Joplin i pravi se jako važan, valjda se u Rumuniji osjeća nekako ‘big in Japan’ kako se to već kaže. Gazda nam donosi još jednu turu palinke, kuća časti, Amer truni nešto o Oklahomi i prebacuje mi čašu, njemu je to, kao, prejako. ‘What kind of cawboy you are?’ kažem mu dok svi umiru od šege i iz inata trznem bogami poveću čašu onako u hipu, baš ko John Wayne prije nego će se uhvatit za kolt.

Onda se opet svi nešto zamislimo; sa druge strane stola promatram tiho prijatno lice Chistofera Merilla sa bolno slatkim osmijehom koji kao da ‘sve’ zna, povezuje Sarajevo kome je posvetio možda samu suštinu svoga djela i Woodstock, asocijativno mjesto njegova rođenja. Krzystof Czyzewski dotiće bradicu, diže pogled ka plafonu još uvijek zanesen u svome dječačkom snu o boljoj Poljskoj i boljoj Evropi. Mileta Prodanović, uvijek nekako gospodstven u svojoj pojavi, sa nekom prikrivenom nervozom koja je postala više od manira, poigrava se olovkom u ruci.

Kasnije obilazimo grad, posjećujemo i Palaču Naroda, giganta koji je progutao pola starog Bukurešta. Koraćamo kroz nedosanjani san rumunskog Magbeta. Vodič nas upozorava da se ne odvajamo, na krnjavom engleskom objašnjava pomažući se rukama: ‘This palace - all - Romanian!’ - još jedan bolni recidiv, neko nedefinisano osjećanje između neispunjenog ponosa i potpune praznine. Hoće nam reći: sve je u ovoj palati dio rumunske materije i djelo rumunskih ruku. Ova palata suprotnost je svemu o čemu pokušavamo ovih dana u Bukureštu da govorimo i mislimo, suprotna je svakoj pomisli na ono što se, obično ofrlje, naziva ‘multikulturalizmom’. Ta pregolema palata okružena drugim mandarinskim zdanjima zasigurno je na drugoj strani od svega - i ‘modernog’ i ‘postmodernog’. Ona je tek tu, kao zalog zbunjenosti koja balansira između osjećanja stida i prigušenog častoljublja. Suviše velika da se sruši, suviše dragocjena da se tek tako otvori za narod čije je ime trebala ponosno da nosi. Izlazim na balkon, tek tada shvaćam šta znači moć, ili barem njezin arhitektonski adekvat - Bukurešt ogroman i moćan podastire se pod mojim nogama. ‘Ovako su se osjećali vladari svijeta, fantastično i ushićeno, pa čak i u onim momentima kada bi šuma prohodala ka njima?’

Uvečer smo gledali jednu predstavu priređenu specijalno za nas, bilo nas je tek desetak u maloj sali onog centra gdje smo se sastajali. Bila je to neka vrsta kabaretske monodrame, jedna glumica sa nevjerovatnim darom za transformaciju, čas je bila prelijepa, čas se činila ružnom, govorila je, pjevala, plesala, ljutila se, smijala, kao da su stotine dibuka paradirale kroz nju - neko čudno mnoštvo osobnosti u jednoj tjelesnoj inkarnaciji. Iako je na jeziku koji uopšte ne razumijemo glumačka ekspresija djelovala je moćno i činilo mi se da sve kontam. Poslije, sjedimo sa glumicom, razgovaramo pomalo o svemu, primjećujem lijepo izrađenu davidovu zvijezdu na njenom poprsju, tek kasnije ću shvatiti koga sam gledao u toj ‘privatnoj’ predstavi, u filmu je nisam prepoznao ali kasnije sam pročitao neki intervju i vidio fotografiju. To je bila Maia Morgenstern koja je, između ostalog, igrala i majku božiju u Gibsonovoj ‘Pasiji’.

A taj isti dan pravo iz Čaušeskove palate otišli smo van grada u jedan manastir na nekom jezeru. Mnogo mladih ljudi u crnim mantijama, gotovo ljepljiva tama ortodoksne crkve, neki zbunjujući spoj pravoslavlja i latinštine, žene koje licima upijaju ikone, kaluđeri cijelim tijelom priljubljeni uz pod, dva glasa u čudnom jeziku neprekidno se smjenjuju u molitvama. Magda nam objašnjava kako je sada ‘šik’ biti sahranjen tu. Chris bježi glavom bez obzira, prepao se svijeća i ikona. Kasnije mi je kada smo dijelili sobu u jednom hotelu-samostanu u Connecticatu, govorio pokazujući na raspeće na zidu: ‘Znaš ne podnosim ovo, od mene su u djetinjstvu uvijek na silu htjeli napraviti pravog hrišćanina.’ Odgovorio sam mu, najiskrenije: ‘Vidiš Chris, od mene su vazda htjeli napraviti ateistu i meni je ovdje sada nekako sasvim cool.’ I kada smo ušli u taj rumunski manastir na obali mračnoga jezera, prekrstio sam se po još iz ranog djetinjstva zaboravljenoj ilegalnoj navici koju mi je prošvercala moja baba-tetka Keka. Christopher Merill namignuo mi je pokazao na ikonu svetoga Đorđa koji kopljem probija aždaju koja se grči sva u bolu. ‘Uvijek sam se pitao koga u stvari predstavlja aždaja?’ - rekao mi je nekako odsutno.

‘Ne znam tačno sada, ali jedno vrijeme to smo, izgleda, bili svi mi u Sarajevu’ - rekao sam mu, i iz njegovog osmijeha sam pročitao da je nešto takvo i očekivao da čuje od mene.

Nebeska Rumunija ostajala nam je iza leđa, vozili smo se natrag u grad. U zemaljskoj Rumuniji, na dan novih demokratskih izbora, gigantski plakati sa portretima kandidata preko nadljudski velikih fasada. Po ulicama djeca i psi, razdrndane ‘dačije’, okrutni džipovi i blještavi BMW-i, naoružani momci u crnim kombinezonima ispred luksuznih radnji i banaka. ‘SECURITE’ ispisano bijelim slovima na njihovim leđima.

Posljednje veče u Bukureštu dočekujemo u klubu zvanom Opium, to je u nekoj vili, na više spratova, sve prostorije uređene su kao scenografije različitih priča Mircea Eliade, svaki predmet kao da ima svoju tajnu istoriju i svoju poluprikrivenu priču, Café Europa zauzima jednu sobu svu u baldahinima, jastuci su prostrti po podu, tu je gramofon i kolekcija ploča, gitara kojoj nedostaju dvije žice, topla, oskudna osvijetljenost koja kao da dopire iz samoga srca tajnovitih stvari. Senzualna kelnerica donosi krhke čaše i šampanj, polako ih spušta na veoma niski, okrugli stol. I činilo mi se da smo, tek u jednome danu, ušetali u dva različita sna; Čaušeskuov koji je zauzeo pola grada i ovaj skučen tek nekoliko omanjih prostorija u kome se svi osjećamo toliko široko i komforno.

Nazravili smo za Miletu koji je morao hvatati voz za Beograd i nije mogao ostati s nama. Njega se sjetio Chris: ‘Evo dok smo mi tu naš prijatelj putuje negdje kroz duboku noć i zimu.’ Mileta mi je pričao kasnije da je zbilja bilo mračno i hladno u tom vozu i kako su kondukteri bili korumpirani. Pokušavamo svirati na gitari bez žica, tu možeš pokušati samo neki rokerski rif ili tako nešto, prisjetim se nekih iz moje mladosti dok sam pokušavao svirati bas gitaru na gimnazijskim igrankama. ‘You are good.’ Kaže mi Peter Jukes, iako je moja vještina bila veoma skromna, ali i on je svirao u nekom bendu kada je bio mlađi, priča nam o sedamdesetim i osamdesetim, o londonskim punk-klubovima. Zavladala je neka prijatna opuštenost u ‘turskoj’ sobi kluba Opium u Bukureštu. Krysztof koji ne pije nikada ali je uvijek u nekom nevjerovatnom raspoloženju i uvijek može otpjevati neku razvučeno-bolnu pjesmu poljskoga sjevera, ipak je to veče, čak i on, popio pivu - dvije. Sa nama je i nekoliko finih ljudi, rumunskih pjesnika, slikara, glumaca. Nešto slavimo a ni sami ne znamo tačno šta. Niko od nas još nije osvojio tu famoznu slobodu, ali ne damo se više ni sputavati: ‘Da li će sloboda umjeti da peva...’ - kroz glavu mi prozuji nevjerovatna istinitost Miljkovićevih stihova ispisanih još prije nekih pedesetak godina. Isti dan, dok smo taksijem kružili kroz Bukurešt, Saviana Stanesku, mlada i pomalo ekstravagantna spisateljica iz Bukurešta, zapjevala mi je jednu staru partizansku pjesmu i to na prilično tačnom jeziku, pjesma je govorila o mladoj partizanki koja je bombe bacala i pušku nosila. ‘Odakle to znaš?’ - upitao sam je. ‘Učili smo u školi. Pjevali smo na pionirskim priredbama.’ Saviana ima dugu crnu kosu, svu u loknama, oči krupne, tamne i prodorne. Peter je jedno veče izašao s njom, došao je jako kasno, oko tri ili tako nekako, morao je preskočiti zid da uđe u vilu jer nikoga nije bilo da mu otvori. Ujutro sam mu dobro pregledao vrat, da nema kakvih otisaka, za svaki slučaj, ipak smo u Rumuniji. ‘This is nice’ rekao je David Antin, vječito zaljubljen u romantičnu mitologiju starinskoga filma.

Kao i svuda po Bukureštu i u Opiumu je svirala zastarjela pop muzika sa Zapada, oni su mnogo toga tek otkrivali. Prodavnice cedeova u Bukureštu ličile su na muzeje popularne muzike, gotovo zaboravljene grupe bile su izložene kao nešto najaktuelnije, i u kafićima svako malo čuješ Leonarda Cohena, Procol Harum, Black Sabbath, T-Rex... a u Opiumu ‘Vaja con Dios’ pjeva pjesmu o srebrnom dolaru - tu dolazi još jedna boca šampanja, stol je veoma nizak i kelnerica opet spušta svoje vitke noge. Mini-suknje veoma su omiljene u Bukureštu. Konačno i od mene se traži da se kao ‘ispovjedim’, Magda me pita šta mislim o svemu, ‘nako - iskreno. Kažem da mi je bilo lijepo, da mi se sve sviđa i priznajem na kraju da sam konačno, ma koliko se god to činilo čudnim, vidio čak i postmodernizam i to - sa ljudskim likom.

iz romana Bandiera Rossa

Krzystof Czyzewski, Magda Cârneci, Peter Jukes, Antonije Nino Žalica *** Chris Keulemans, David Antin, Mileta Prodanović, Christofer Merill