BOG NIJE ZLATNA RIBICA

Pjesma se uzdizala ka nebu i anđelima, svijest se činila ‘odlijepljenom’ u neki viši nivo percepcije, na granici duhovnog ‘vidikovca’ na čijem se horizontu mogu otvoriti zbiljske vizije budućnosti ili konture sudbine.

Bilo je to na jednom derneku, davne 1984.

Or Orijena i tu je bio prisutan, lebdio je kroz muziku u sobi.

Tada još nije bio ranjen i nije tragao za iscjeljenjem.

I zaista, u bljesku predolimpijske radosti niko nije mogao nazrijeti svoju bolnu predodređenost, mračnu stazu koja se nevidljivo pred svima njima otvarala.

Ni u najluđim snovima nije se mogla nazirala ni zloslutna sudbina određena njihovom Gradu.

Budućnost se činila kao otvoreno nebo prepuno zvijezda i pahulja.

Na tom rođendanu Milena je srela Grigorija. Nisu dugo ostali zajedno, ali ostavili su trag jedno u drugome.

Grigorije je uzeo je nar iz zdjele na stolu, Persefonin plod koji je donijela iz svijeta mrtvih. Okretao ga je ispred očiju i šaputao je: ‘Zašto najljepša voćka dolazi iz Hada a ne iz rajskih vrtova? Znaš, Persefona se zvala Kora sve dok je nije oteo bog podzemlja kada se igrala na osunčanoj livadi. I onda joj je dole, u srcu vulkana, dao da okusi ovaj plod i tako ju je zauvijek vezao za sebe’.

Grigorije je položio nar u Milenine ruke, zatvorio ih je: ‘Uzmi, tebi je bliža tiha i uspavana ljepota smrti nego radosti sunca.’

Tek što su izašli napolje, dočekao ih je oštar zrak i prve rijetke pahulje, napravili su tek nekoliko koraka i ona se prepustila u zagrljaj, odmah tu ispred ulaznih vrata, na sred uličice Ive Veličanina pored parka sa kamenim konturama SFRJ i 88 promrzlih ružinih grmova.

I ljubili su se ne uzimajući dah sve dok im olimpijski snijeg nije napadao do gležnjeva.

***

Osam godina kasnije, u snježnoj ratnoj noći, Angel sakriven u vejavici plovi iznad zamračenog Alifakovca.

Otac je u polumraku prčkao nešto oko uljanice, napravljene u jednoj zaostaloj čaši za viski. Zauljenim, masnim rukama izvlačio je iz koturčića izrezanog od plutanog čepa i omotanog aluminijskom folijom, nekakav fitilj izrađen od stare pertle koji se, Bog zna zašto, stalno gasio i čađio.

To ga je grozno nerviralo, uopšte, on se užasavao od ovog svakodnevnog, prinudnog, ‘posla’, nije podnosio umašćene i prljave ruke koje poslije obično nije imao ni čime oprati i taj jezivi osjećaj po prstima, dlanovima i ispod nokata pratio ga je kao neki nezdrav duh i gorko opominjanje od jutra do novoga svanuća.

Istovremeno, izbezumljivalo ga je i to što troši previše ulja, u stvari, mnogo više ‘hvatanje’ samoga sebe kako sve češće razmišlja o tome i kako prebrojava svaku potrošenu ili uzalud izgubljenu kapljicu.

Majka je stajala pored male peći ‘bubnjare’ koju su za pedeset maraka nabavili prošle nedjelje, dole na čaršiji i otac je provukao solunar ravno kroz rupu na prozoru koju je obložio jednim kvadratnim komadom lima. Sutradan je donio glinu sa Ciglana i obložio je cijelu peć iznutra da dulje drži toplotu i da manje troši.

Majka je pokušavala da smisli nešto ‘novo’ opet od brašna, soli i sve manje ulja. I ponovo je, kao i sinoć i preksinoć, kao i dan prije toga, pržila uštipke. Isak je legao u postelju prostrtu na podu, u uglu iza odmaknute sofe, iako je tek bilo pet–šest sati, ali kako je zimsko doba i nema šta da se radi.

Snježna vejavica i tama nazirali su se tek kroz uski procjep iznad vreća sa pijeskom, koje je tata ljetos cijeli dan punio zemljom iz bašče i sa čika Nusretom slagao jednu na drugu ispred prozora i onda ih podupro nekim šipkama i starim vratima od šupe.

Kako se kroz taj procjep ‘vidjela’ samo ta zimska noć i povremeni odbljesci na nebu, Isak nije našao ništa pametnije nego da legne, jer odavno nije bilo ni televizije, ni radija (tata je čuvao baterije samo za najvažnije vijesti) a pod malenim svjetlom uljanice nije se moglo ni crtati ni čitati.

Čekao je da mama završi uštipke pa da jedu; malo ali slatko, jer sada ga niko ne mora moljakati i nagovarati da jede, jer njegova usta sama žvaču i gutaju i nikako ne mogu da stanu.

Kada više ne bude uštipaka na njegovom tanjiru otac će mu prebaciti svoj posljednji, promrmljati nešto kao da on više nije gladan, a majka neće ništa ni okusiti čekaće sve dok Isak ne završi, pa će izvaditi jedan–dva iz šerpe koju je spremila za ujutru, i već nakon prvog zalogaja, kao da čini nešto strašno, zabranjeno i grješno pitaće Isaka sa prigušenim osjećajem kajanja da li je siguran da neće možda još malo?

Isak će reći: ‘Jedi ti mama.’ A njoj će biti još tegobnije i vratiće uštipak u šerpu i poješće ga tek mnogo kasnije, kada se uvjeri da je Isak duboko zaspao i kada je tata naruži zbog svega toga.

Isak je ležao i gledao blage šare koje bi se povremeno javile po stropu koje je tek tu i tamo stvarao pokoji crveno–žuti odbljesak iz male vatre u ‘bubnjari’ i koje su bile jedina razlika od onoga što se ‘vidi’ kada zaklopiš oči i onoga što vidiš kada gledaš.

Ako bi okrenuo glavu gore, preko sofe koja ga je svojim leđima zaklanjala i odvajala od svijeta, mogao je vidjeti kako povremeno bljesne i na nebu, kako proleti pokoji zažareni projektil i čuo bi potmulo tutnjanje ili otrgnuto štektanje i to samo ‘kada nije blizu’, a ‘kada je blizu’ onda bi sve bučalo i treslo se, i zid i njegova utroba, i na kraju bi prestalo, pa bi rekli:

‘Evo, smirilo se, izgleda’.

Isak se ušuškao u tu svoju ‘logu’, grijao ga je osjećaj neke lažne sigurnosti, koju su mu davale zelena stilska sofa, neprimjereno odmaknuta od zida za širinu njegovog ‘Yogi’ madraca, tatine vreće ispunjene zemljom ispred prozora (i stalno ponavljano: ‘da je ovo prizemlje, da je betonska ploča i da je poprilično sigurno’) ali najviše od svega prisustvo mame i tate, koji se ničega ne boje.

Otac je konačno uspio da zapali mali plamičak na uljanici, blaga ali dovoljna žućkasta svjetlost oblila je prizemlje njihove kuće, razaznavale su se stvari: okrugli stol, police sa knjigama (kojima se ipak nisu mogli razaznati naslovi), zeleni etison, Isakove igračke u ćošku: autići koji jure kada ih zaholcaš unazad, reketi za badminton, stoni fudbal na ‘federe’, ‘Monopoly’, loptica za ping–pong, blok za crtanje broj IV, veliki gumeni Paja Patak, kolekcija figurica iz ‘kinder–jaja’; Pink Panter u raznim pozama i kostimima, štrumfovi, neki roboti, čamci, autići i avion trokrilac.

Ali, ubrzo je svjetlost uljanice postala plavičasta, tinjala je i ugasila se potpuno.

Tata je psovao fitilju sve po spisku što ne vuče. Mama je rekla da proba sa gajtanom od kecelje i da se ne nervira, a tata najviše pomahnita kada mu mama kaže da se ‘ne nervira’.

Onda su jeli u mraku. A kasnije je tata, iako je tvrdio da to nikako ne valja i da neće ići, u potaji, kao da ga niko ne skonta, škljocnuo makazama u mraku, i malo poslije – gorilo je ‘ko Bog’.

(A sutra se pravio pametan i govorio je čika Namiku kako je za uljanicu najbolje uzeti vrpcu sa kecelje, jer to je čisti pamuk, a ne pertle koje su uglavnom miješane sa sintetikom i koje čađe, gase se i ne mogu da ‘vuku’.)

Tata i mama su slagali pasijans za stolom, sjedili su jedno preko puta drugog, svjetiljka je žmirkala između njih na sredini stola i bacala svjetlost tek dovoljnu da se uz napor razaznaju karte, jer je fitilj bio skroz uvučen da manje troši, i svako je pokušavao da otvori svoj pasijans: tata onaj gdje se karte slažu u trokut a mama onaj sa trinaest zatvorenih. Prevrtali su karte, škiljili i naginjali ih prema plamičku i nisu ništa razgovarali, tek tu i tamo pokoju riječ tek kada je roknula jedna u blizini mama je promrmljala: ‘Valjda će i ovo jednom proći’, a tata je rekao da će proći i rekao je da će se jednom ovome svemu smijati kao nekoj davnoj prošlosti i kako će zapamtiti samo lijepe stvari, a uvijek ima i lijepih stvari.

Majka je spustila pogled i dugo nije govorila ništa.

Ni otac nije progovarao i Isak je znao da uvijek kada tako šute razmišljaju o konvoju (koji je već tri puta bio otkazan i koji je ponovo najavljen za polovinu idućeg mjeseca) i neminovnosti skorog rastanka, koji se u isto vrijeme i priželjkuje (‘Da barem njih dvoje budu na sigurnom’ – mislio je otac) i koji, jednovremeno, izaziva drhtavicu u duši, prigušuje disanje, zakrčuje put riječima i uvijek završava u ovakvoj tišini.

Anđeo osluškuje tišinu u kojoj se sve izgovorilo i reklo. Slušao taj dugi neizgovoreni razgovor ta tri ljudska bića; oca, majke i sina u kojem se čudnovato miješaju opojna sreća i najgorče razočarenje.

Kao onda kada su se vraćali kući kroz noć nakon posljednjeg propalog konvoja kada se slom i nedorečenost otkazane evakuacije pretvorila u otvorenu radost; jer ipak će, uprkos svemu, još koji dan moći da budu zajedno!

Ljudi su bili primoravani da se nadaju nečemu od čega se u ‘normalnim’ vremenima otvoreno strahuje: od rastanka koji neće biti ni vremenski određen, koji čak neće dozvoliti ni pritajeni luksuz da se (kao kod pomoraca, zatvorenika ili u mirnodopskoj vojsci) odbrojavaju i križaju dani na kalendaru, koji čak ne nudi ni iluziju izvjesnosti ponovnog viđenja jer će onaj koji ostaje i dalje biti samo potencijalno truplo kome je podarena tek privilegija da hoda, gladuje, diše, žedni i zebe.

Onda je tata ostavio pasijans (nije mu se otvorio ni iz treće) sklopio je svoj špil i naginjao je knjigu nad uljanicu pokušavajući da nešto čita, ali činilo se kao da ipak nije uspijevao da dopre do slova (jer plamičak je lagano gubio svoju ionako ograničenu moć) i činilo se da ‘čita’ nešto iz svoje glave i iz nekih svojih zamišljanja i sjećanja.

Mama je ostavila karte kako stoje (da li će ujutru pokušati sa ih složi do kraja?) i rekla je tati da ugasi uljanicu, jer ionako je pri kraju. Tata je pitao koliko još imaju ulja, ona je rekla dva–tri deci, a tata je rekao da su javili da će u idućem krugu humanitarne dijeliti 1,5 dl po osobi, mama mu je objašnjavala kako se uštipci mogu peći i na soli, a tata je rekao da će pokušati nabaviti akumulator i malu sijalicu iz auta.

Onda je tata puhnuo u plamen i ugasio ga.

Isak čuo kako nešto mljacka u tami, to je, mislio je, tata poljubio mamu i mama je zagrlila tatu jer tako je šuškalo, onda su malo disali kao da rone, a kasnije su oboje došli kod njega, tata je odgurnuo sofu i legao na pod u vreću za spavanje, a mama se uvukla kraj Isaka i podvrnula deku pod leđa da je ne mrzne zid.

Tada je bilo najljepše, mislio je Isak: ‘Kao da smo na nekoj lađi sami usred olujnog mora, kao u avionu ili još ljepše u svemirskom brodu koji će ovako kroz noć i toplinu, ploviti kroz zvijezde mnogo, mnogo svjetlosnih godina, brzinom bržom od svjetlosti napravljene od suncokretovog ulja iz humanitarne i fitilja odrezanog sa mamine kecelje, brže čak i od granata na nebu i eksplozija po zemlji.

Jedino je gadno što mora doći jutro, jer Zemlja mora da se okreće, i što se moraš probuditi, jer sanak u trenu ugasne, kao da je i on načinjen od pertle sa tatine stare ‘šangajke’.

I u toj divnoj skučenosti, prisnosti i toploti, dok ga je tata gladio niz kosu a mamino disanje doticalo po obrazu. U toj ušuškanosti u sred ogoljenih i nikada ledenijih zimskih noći (drva i kartona bilo je tek da se ponešto skuha) grijao se osjećajem blizine majčinog i očevog tijela među kojima se strah od detonacija utapao u neizrečen privid sigurnosti i spokoja.

Misli su htjele drugdje, ali kroz uši i kožu, kroz dijafragmu i nerve, protreseno tijelo se uvijek vraćalo tamo gdje mu se neće: ovdje, u ovo mjesto, u ovaj prostor i u ovo vrijeme.

Tada bi u Isakova zamišljanja zašlo to nešto što se hoće reći pod imenom ‘Bog’ i što mu se, gotovo svako veče prišunja u misli, a prije nije nikad, jer je mogao da gleda televiziju.

A Boga su svi počeli manje–više da pominju u ova posljednja vremena (čika Ferdo je išao čak i da se krsti da bi mogao dobiti domovnicu i zbrisati van) da govore ‘Bože pomozi’ ili ‘Alahu dragi’ i ‘Bog će ih kazniti!’ ili samo ponekad ‘Bože mili’ i ništa više. A prije, mama i tata nisu mu ništa govorili o Bogu. Nisu ga puno ni pominjali. Ne govore ni sada puno o njemu sem što ponekad uzdahnu: ‘Bože moj’.

Isak je još davno bio naslutio da mogu biti neka dva Boga: jedan mamin, jedan tatin. I tatin je bio veliki kao kosmos i jednom je čuo kako čika Namik kaže ‘gospodar vasiona i niotkoga rođen’ a mamin je bio drugačiji imao je dugu kosu preko ramena i bio je mršav, i kako je bio mamin i on je imao majku i ona ga je rodila. A u jednoj crkvi na moru bio je od kamena, pa se Isak pitao kako to Bog od kamena može da pomogne i da išta učini kada ne može ni da se mrdne?

Isaku bi o Bogu ponešto pričale samo nana Mejrema i baka Georgina. Baka Gina jednom ga je, kada je obećao da nikome neće reći, odvela i u crkvu, na Vrbicu, i Isaku je bilo lijepo, svidjelo mu se malo zvonce oko vrata kakvo su imala sva ostala djeca i vrbino pruće u cvatu koje su nosili i koje su, inače, brali na Vrelu Bosne i zvalo se ‘cicamace’.

Hodali su oko crkve i zvonili zvončićima, baka Gina pokazala mu je jedan grob i sa velikom važnošću mu objasnila da tu leži vladika koji je umro. Onda su ušli unutra, jak miris iz kadionice zauvijek se zapečatio u Isakovom mozgu, bilo je mnogo djece i sva su šutala, slušala su i bila su dobra. Isaka je jedna djevojčica upozorila da ne dodiruje neko platno, njemu se to sviđalo pod prstima, ali ta djevojčica pored njega strogo mu je prišapnula da se to ne smije dirati i on više nije dirao. Onda su došli do slike, on se neuspješno propinjao na prste nebili je vidio, baka Gina je na sliku spustila metalnu paru, a onda ga je podigla da poljubi ‘dragoga Bogu’. I Isak je poljubio osjetivši staklo pod usnama.

Nana Mejrema ga nije vodila nigdje, ali Isak je volio miris njene stare kuće tamo na Bjelavama, tu tišinu koja je postojala samo unutra na toplom ćilimu pored niskog prozora zaraslog u grmlje đula, u nepravilnom blago nabreklom zidu nanine sobe, i nečemu prisnom i dragom što je zračilo iz zapisa uramljenog na tom zidu, u svoj toj blagosti oblika i boja, u tim dalekim i nerazumljivim talasastim slovima, koja Isak nije ni znao ni mogao čitati ali koja su mu, ipak, u odavala jedno osjećanje nečega što se samo po sebi shvata, nečega što je plemenito, dobro i lijepo.

Nana Mejrema pričala mu je najljepše priče, polagano i dugo, o ljudima iz davnih vremena kao o nekome koga je dobro i lično poznavala, opisujući lica i predjele kao da se i sama sjećala nečega zapečaćenog još u davninama njenog sopstvenog djetinjstva. Samo mu je, jednom i to onako ‘izokola’, rekla kako Bog ne voli kada se jede svinjetina. ‘Ni šunka?’ pitao je Isak. ‘Ne, ni šunku.’ govorila je njegova nana. Ali Isaka najviše je čudilo što mu nana Mejrema nije davala da jede paštetu, koja nije uopšte od svinje već iz konzerve i iz samoposluge.

I jednom je čuo dok se igrao u bašči kod nane kako ona u sobi priča sa komšinicom Fadilom, i kaže kako joj je dobar ovaj mali, ali kako su mu nadijeli nekako naopako ime za koje je rekla da ‘nije da je baš njihovo ali nije baš ni naše, već je nekako, biće valjda...’

Pa je zaustila da još nešto progovori i riječ joj je visila na rubu otvorenih usta, ali onda je odmahnula rukom i nije rekla više ništa.

Poslije je Isak jednoga jutra, u žičari, kada su išli na Trebević i ponijeli kekse, sendviče i sok, i pivo za tatu, upitao:

‘Tata čije je moje ime?’

Otac je gledao dole prema Sarajevu, koje se otvaralo i širilo u njihovom pogledu, od koga su se dizali kao u nekom avionu, i dugo je šutao.

Pravio se kao da nije čuo neočekivano i zbunjujuće, sasvim preuranjeno i čudno pitanje svoga sina. Osjetio je neku pomjerenost, nešto ‘nenormalno’, neki prizvuk opasnosti i kolebljivosti u tom naizgled naivnom dječjem pitanju.

Isak se i sam zbunio tišinom koju je pročitao na očevom licu ali neka tvrdoglavost primjerena samo djetetu natjerala ga je da ponovi:

– Čije je moje ime, tata?

– Ko ti je to rekao? – upitao je otac, prividno mirno ali u njegovom naglasku titrao je teško savladavani bijes.

A Isak je baš u toj očevoj ljutnji, koju je lako prepoznavao i sa kojom je nerijetko znao da žonglira, osjetio da ne treba pominjati nanu ili raju iz dvorišta, pa je za svoje jednocifrene godine odgovorio zapanjujuće mudro:

‘Niko. Samo me, onako, interesuje.’

Za njegovog oca bila je sasvim porazno da njegov sin već zna da imena mogu biti ‘naša, njihova i nečija’. Znao je i gdje je to mogao čuti.

Mnogo prije nego će zauzeti medije i kulturu, udarne vijesti i školske programe, skupštinske sale i mitraljeska gnijezda taj tada još poluvidljivi i podsvjesni nacionalizam isplivavao je na površinu na preljubaznim porodičnim okupljanjima, navještavao se iza nutkane šoljice kafe ili domaće rakije i zveckao je potiho kašičicom po kičerajskom porcelanu pozlaćenih obruba.

Žičara je plovila dalje prema Vidikovcu, polako se širio i sve više otvarao pogled na grad, okolna brda i ogromno nebo. Na svakom novom stupu kabina bi blago zadrhtala dok su se križali sa anđelom koji se po sajlama plazao ka Bistriku.

Kabina se protresla na pretposljednjem stupu, grad se već otvorio u potpunoj širini vidika i kuće su se smanjile do crvenkastih obrisa krovova, prošaranih bronhiolama ulica i alveolama parkova i bašči, kao da je čitav grad jedno veliko plućno krilo poleglo u dolinu i obronke okolnih brda, koje svom širinom oduzima sav zrak ovoga života i nadima se kao pred nikada započet plač.

Osjećao je taj otac, nešto slično u očima svoga sina, toga tek naivno ljubopitljivog dječaka i pokušavao je iskopati odgovor u sebi, ne više toliko zbog djeteta (iako će ga i ono za cijeli svoj život utisnuti u dušu) već zbog samoga sebe, kome su isti odgovori i ista pitanja, mimo njegove svijesti, želje ili namjere, ipak potmulo rovarili kroz najniže naslage duše.

‘Čije je moje ime, tata?’

Nije ni primijetio da je već izvukao kutiju ‘Bijele Drine’ da je bez uticaja svijesti, kao mađioničarskim trikom ‘stvorena’, već dogorijevala cigareta spržena među njegovim prstima.

Tek onda je, kao da se budi iz slučajnog popodnevnog sna, htio nešto da izgovori, gotovo bezvoljno, kao da se ne radi niočemu važnom ili sudbonosnom, zrak mu je pobjegao iz pluća, riječ mu je nedostajala i kao i svaki pravi otac shvatio je da mu nema druge nego da dijete potkupi odlaskom u kafanu, koktom ili sladoledom, i tako zabašuri stvar.

Kroz misli mu je projurilo: dok je Milena još bila trudna, dok se mali koprcao unutra, dok je držao ruku na njenom od života nabreklom stomaku i osjećao svako lupkanje ovoga malog s kojim se sada ljuljuška u korpi žičare koji ga fiksira gladnih ušiju i široko otvorenih očiju.

Te večeri kada su on i njegova žena ‘kao onako’ poveli nikada do tada dotaknuti razgovor o imenu budućeg djeteta, on ju je pitao za žensko ime, ona se dugo zagledala kroz prozor u more svjetla ispod njih i nakon duge pauze rekla: ‘Pa recimo, Sara. Ili tako nekako.’

Kada je došao red na njega da predloži muško ime (kroz glavu mu, samo od sebe, prostruja: ‘Izet’) ali bez ikakva čekanja, odlučno i konačno izgovorio je: ‘Izak, ili Isak?’.

Žičara je ušla u zgradu na vrhu, obrnula se u naglom zaokretu i zaustavila se, radnik GSP–a prišao je i otvorio izvana zabravljena vrata ‘korpe’, a on i njegov sin izašli su van i odmah su, na oštrom planinskom zraku, osjetili nezadrživu glad i pojeli su u trenu sendviče i sve drugo što su ponijeli.

Isak je ležao na madracu uz ledeni zid, pokušavao da uhvati razliku između mraka kad žmiri i onoga kada otvori oči. Ipak: mrak je bio mrak. Ali jedino u onom kada stisne kapke može da vidi sebe i tatu, kako lebde žičarom iznad vrhova borova i jela, i idu na Trebević pravo gore do Vidikovca sa koga se vidi grad kao maketa, a kada se spusti smog ne vidi se uopšte i izgleda kao more iz koga brda strše kao otoci.

I pitao se da li je tada dok je bio gore i on bio bliže Bogu? I sigurno bi pomislio da jeste, ali zbunila ga je slutnja jer bi to značilo da bi i oni gore, koji sada pucaju na njih, mogli biti u nekom dosluhu sa njim?

A to nikako nije moglo, jer Bog je morao sići niže i biti sa Isakom, sa mamom i tatom, koji leže skučeni iza zelene stilske sofe i osluškuju udare granata.

‘Bože, Bože’ pomislio je i Isak osluškujući kako diše tata, osjećajući majčinu ruku na svome obrazu.

Kroz procjep iznad vreća Angel Orijena pokazuje svoje lice. Sklopljenih očiju Isak gleda u njega i čini mu se da se ljuljuška ka snu.

Onda je morao da piški, nije mogao naći papuče i pretrčao je preko ledenog poda. Trkom se vratio pod pokrivač. Onda se sjetio kako je, jednom, upitao mamu koji je Bog bolji i ljepši, njen ili tatin, i kako ga je mama dugo gledala, namrgođena i zatečena, a onda joj se na usnama iscrtalo nešto nalik na osmijeh, pogladila ga je po glavi i rekla:

‘Samo je jedan Bog i on je i mamin i tatin i tvoj.’

U tom razvučenom trenutku šutnje, potpuno zatečena, Milena je promatrala bistre dječje oči širom otvorene ka njoj i vagala je da li da kaže da Boga nema, kako je bila iskreno ubjeđena te da u prirodi postoji samo materija u kretanju.

Ali tada je, onim iskonskim i od prirode utisnutim majčinskim instinktom, shvatila prirodu Boga za koga je vezana ljubopitljivost njenoga sina, i to da bi pred njim izjaviti ‘da ga nema’ ili ‘da je mrtav’ bilo isto kao i reći da ne postoje patuljci, da nema dobrih vila, da nigdje nema Petra Pana i vilinskog praha pomoću kojega se može letjeti pored Mjeseca i kroz oblake.

Značilo bi to ne samo razrušiti sve divne iluzije djetinjstva, ne samo sinovljevog, već i svoje lične, koje joj se, dok mu priča pred san i samoj vraćaju u svijest i oživljavaju u nekoj svojoj magičnoj istinitosti, možda još ljepše i slikovitije, nego one koje je sahranila negdje sa svojom preuranjenom polnom zrelošću, pop muzikom i novim idolima (Nil Young, Dylan, Mark Bolan, Morrison) i u isto vrijeme sa neskrivenim ljevičarenjem i žestokim duboko unutrašnjim i nekompatibilnim otporom prema svemu: i prema lokalnim pseudo–komunističkim ‘guzonjama’ koji se kriju iza maske radničkog samoupravljanja kao i prema cjelokupnosti Zapadne dekadencije i imperijalističkih režima poput ‘SAD i svih njenih satelita’.

Ali tog dana, već omekšana majčinskim nagonom, zatečena pitanjem njenoga djeteta, iz nje su progovorili odjednom i ideja zajedništva i tolerancije (u njenoj svijesti ustoličena u klimavoj ideji hipi–pokreta). U isto vrijeme u njoj je zatitrala je i postojana, gotovo devocijska, ljubav prema Feridu, tom jakom čovjeku za koga je znala da je nikada neće iznevjeriti.

Iz Milene je progovorila je ona obična, starinska, ljubav žene prema muškarcu, a istovremeno progovorila je i ona najtoplija naklonost svih svjetova i svih rodova – ljubav majke prema djetetu, začudnom i prelijepom, divno naivnom i blagoslovljenom u svom pitanju o dva moguća Boga, koji se otjelovljuju u ocu i majki, kao dva imena i dva lika jedne iste ali na različit način pokazane i uočene ljubavi.

I ona mu je kazala što je kazala, da On mora biti i jeste samo jedan jedini, i da je i mamin i tatin i njegov.

Isak je klimnuo glavom, starmalo se namrštio i prozborio:

‘Kontam, mama.’

Tog davnog predratnog popodneva, Milena je ispijala čašu za čašom ‘Baltik’ votke osvježene ledom i sokom od narandže, pušila cigarete i gledala na dole, iz njihove bašte, sa Alifakovca, na grad koji je tu i dovoljno blizu da budeš dio njega ali i dovoljno daleko da odatle možeš da razmišljaš o njemu dok se u oči utiskaju mnogobrojne vertikale minareta, piramide tornjeva katedrale, kupole saborne crkve i nekadašnjeg bet tefila pretvorenog u Radnički univerzitet. I nekadašnje evangelističke crkve – sada njene likovne akademije, i svih tih, u jednu kotlinu nakupljenih, arhitektonski raznolikih ali suštinski srodnih nastojanja da se ukaže na pravac i postojanje Neba.

Nakon treće–četvrte na brzinu ispijene čaše, Milena je pomišljala zamućenih očiju i rastrzanog toka svijesti, gotovo u nekom radosnom očajanju: ‘On. Naš. Koji voli. Sve nas. Podjednako.’

A onda se namrštila sipajući votku preko leda, zagledala se dole prema rijeci i mostovima dok su joj kroz glavu postrijeljale ljutite misli: ‘A što baš On? A zašto ne Ona!’

Jedna granata protresla je blizu, ali i tata i mama činili su se kao da spavaju, samo je tata, kao u snu, prihvatio Isaka oko mišice i nadnio se kao štit iznad njegovoga tijela, a majka ga je stisnula za ruku kao da jure na velikom toboganu, a onda se smirilo pa su opet ‘opustili’ i nastavili da ‘spavaju’. I ležali su tako kao jedinstvo u trojstvu, skriveni i ugniježdeni u kutu smrznute sobe, još uvijek sretni tek zato što su skupa i što će biti zajedno barem do narednog konvoja o kome ne žele da misle.

Sklopljenih očiju nastavljali su u sebi sve svoje dileme, sve te svoje razgovore koji ne trebaju izgovaranja, sve te misli koje su lutale kroz tri prislonjene glave; mušku, dječju i žensku: oni su sami u sebi bili čitava vasiona odijeljena od ostatka svijeta koji je za njih postajao samo nešto nepotrebno i otežavajuće.

Oko njih se razaralo i rušilo, na njih su se obrušavala i brda i grad; tukli su se i klali, ubijali, hapsili, protjerivali, psovali, kleli, razilazili se i rastavljali, i sve to, činilo se, tek u ime praznine i bijesa zaostalim u dušama nakon loše izučenih tekstova, na brzinu naštrebanih teologija i teško sricanih vjeronauka izvrtanih u njihovu suprotnost.

I Isak je, bez namjere i poze, niotkoga podučavan ili tjeran (ni sunećen niti kršten) počeo da se obraća Njemu, da kazuje što mu se želi i hoće, jer osjećao je u pitkoj i toploj djetinjoj mašti da je taj jedan jedini (i trostruki i beskrajni) tu sa njima u toj stisnutosti na ‘Yogi’ madracu iza sofe u dnevnoj sobi u prizemlju, u toj toploti koju zrače očevo snažno i majčino toplo tijelo.

I da će ih on sada sigurno čuti i da će im konačno pomoći da se bilo šta promjeni i počeo je, ne da ga moli već da otvoreno i s pravom – zahtijeva i traži. I kao što nije više razlikovao ono gledanje kada se gleda zatvorenih očiju i ono kada se otvore, tako da nije osjetio ni razliku od onoga što se misli i onoga što se govori naglas; te se iz Isaka izreče ovo:

– Bože dragi čuvaj moga tatu, čuvaj moju mamu, čuvaj i mene da oni ne brinu i daj nam da jedemo, i kelj nam daj koji nisam volio i ja ću ga uvijek jesti da bi oni bili sretni, sve ću da jedem Bože moj, čak i grašak, buraniju i špinat, daj nam Bože da voda opet poteče iz česme i daj nam Bože da gledamo televiziju i popravi tati ‘stojadina’ što je tamo vani sto–posto razvaljen od granate i da se opet vozimo do Zaostroga i da se opet pokvari guma kod Počitelja i da je ja i tata popravimo sa onom dizalicom, daj nam Bože da budemo dobro, čuvaj nas, učini da ja opet idem u školu i da budem odličan đak, a ne vrlo–dobar ko prije, pa da se mama i tata prave važni pred komšijama, daj Bože čika Namiku novu nogu (jer mu ona plastična nije baš najbolja i mora da šepa) i da opet može ići u lov i da ne ulovi divlju svinju jer je, valjda, više ne smijemo jesti (nana je rekla: ‘Krmak je krmak bio iz šume ili ne!’) već nešto drugo, recimo srnu ili medvjeda, čuvaj mi Bože moju nanu Mejremu i daj joj da pije kafe puno, pozdravi mi baku Ginu i vrati joj one pare što ti je dala na sliku da može kupiti cigara jer ih sada nema nikako pa se užasno sekira, popravi žičaru da sa tatom idem na Trebević, i daj nam struju da mami opet radi gramofon pa da slušamo ploče, čuvaj ujka Bojana i pomozi mu da da dobije dopust i ode negdje daleko i da komšije više ne ruže mamu i ne govore da je on četnik, pomozi Bože i čuvaj nas pomozi nam svima ovdje, daj nam da imamo naš avion i da možemo poletjeti kud nam je volja, negdje daleko, najdalje na svijetu...

I pričao je Isak, potpuno zaboravljen, tako – direktno sa Bogom, glas mu se, iako tih, lomio kroz sobu dok su napolju po nebu sijevali projektili i bacali odsjaje po stropu.

Isak nije osjetio kako mama i tata duboko dišu, kako ga ne smiju dotaći, kako on ište možda isto što i oni žele. Možda bi oni htjeli da se isto tako otvore, ali nemaju dovoljno snage da to i izgovore naglas.

Onda ga je tata dotakao za rame i prekinuo:

– Ipak, sine, da ne tražiš malo previše od Boga?

Majka ga je pomilovala po obrazu i nakon prve zbunjenosti sva se protresla nekim polugorkim i poluslatkim odobravanjem; nekom čudnom mješavinom od smiješka i suza koje se u duši nakupljaju i stišću do izvora najčistije unutarnje svjetlosti.

– Znaš šta... – rekao je Isak gledajući ka stropu:

– Bog nije zlatna ribica pa da ispunjava samo tri želje.

I zaspao je, ali tek do jutra, koje uvijek mora doći, jer Zemlja se, uprkos svemu, i dalje nesmetano okretala; i još uvijek se smjenjivala noć još odavno rastavljena od dana.

POST SCRIPTUM:

Tri mjeseca nakon ove noći Isak i njegova majka Milena (ponijela je u ruksaku: nekoliko preostalih albuma sa slikama, majčinu ikonu svetoga Nikole, jedan oblutak sa plaže u Bečićima – zalog Feridove ljubavi, presovanu visibabu iz herbara, komadić dogorjele svijeće i jednu knjižicu pjesama Grigorija Kolara i otvrdli, godinama sasušeni plod nara). Izašli su konvojem ‘Dječje ambasade’ i preko Beograda stigli su u Holandiju, tu im se u izbjegličkom kampu, jednom ukotvljenom brodu, nakon narednih jedanaest mjeseci pridružio i otac Ferid koji je izašao preko Ankone uz pomoć polulegalne press akreditacije Unprofora (3500 njemačkih maraka u gotovini, kome treba i na ruke). Neko vrijeme su proveli u tom kampu i tek onda je Bog poslao avion iz Isakove molitve koji ih je odnio u Kalgari, u Kanadi, poznat i kao mjesto XV zimskih olimpijskih igara, gdje su ih, usput budi rečeno, na minus trideset celzijusa dočekali ujka Bojan i ujna Vlasta, koji su sve sredili oko viza, stana i ostalo.

I sve bijaše, jer pisano je:

Da se dignem na krilima od zore,

i preselim na kraj mora

I ondje će me ruka tvoja voditi,

i držati desnica tvoja.

Psalam 139, 9–10

Art Rabic, Sarajevo 2021.