NATURA ARTIS MAGISTRA

Dan je slično uzaludan, uvlažen do neba i oblaka, voda je slično neprozirna, podzid je opet od čvrste gradnje, drveće opet jesenje umiruće, Grigorija se zatiče kao jedinog šetača na De Wittenkade u tišini nedjeljnog popodneva dok u šumu tranzistora Ajax besmisleno gubi od PSV–a.

Grigorije tjera umrlo lišće pod nogama u šuštanju pored jednog sporednog amsterdamskog kanala koji se opet priviđa kao poluprilagođena inkarnacija Aleje ili Vilsonovog.

I onda se, baš kao u mnogim snovima kakvi su često spopadali Grigorija, u toj očaravajućoj i zanosnoj geografiji i sami gradovi preklapaju u jedan te isti: U ovoj ulici je jedan grad a kada se zađe iza ćoška bez iznenađenja, sasvim prirodno, ulazi se u onaj drugi, voda je iz jednog grada ali je most iz drugog, onda se na trg jednoga useljava neka građevina iz drugog; grad bez pristaništa odjednom ima svoje brodove, daruje mu se i more, a onome na aluvijalnoj ravni delte odnekud se poklanjaju planine, stijene, borovi i omorike, ponekad i čitavo skijalište.

Uprkos očekivanom duša koja zaluta u takve multiplicirane toponime spojene ne samo u prostoru već i u nekom nemjerenom, opštem, vremenu uopšte ne osjeća ni najmanji trag neke zbunjenosti ili izgubljenosti. Ona savršeno poznaje topografiju, svako mjesto; kuću, perivoj, rijeku, ulicu, drvo, park, planinu, rijeku, more i svaku drugu vodu.

Duša sve to osjeća do srži blisko, drago i svoje, bez problema se orijentiše i sa nevjerovatnom lakoćom prepoznaje sva ta mjesta izmiješanih inkarnacija vođena nekom duboko usađenom logikom starijom i od sna i od života u kome se sanja.

Nebo je, naravno, uvijek isto.

I Anđeo koji osluškuje onaj je isti.

Holandija je puna nekakvih čaplji. Te čaplje strašno vole da stoje, dugo i nepomično. Istina, poneku bi mogao zateći kako prebacuje nogu, kako mrdne kljunom, zna čak i da iznenadi kratkim i niskim letom, ali u principu čaplje vole da stoje kao okamenjene.

Valjda baš zato Holanđani u svoje vrtove, na travnjake ispred kuća, u parkiće i na slična mjesta, vole da postavljaju drvene kopije tih istih čaplji, tako da nikad nisi načisto koja je prava a koja vještačka. Ili kako je to, u nekom pseudo–haiku zanosu, jednom zapisao novopečeni kandidat za Holanđanina Grigorije Kolar:

‘Čaplja na krovu glumi drvenu čaplju u vrtu

Drvena čaplja u vrtu glumi čaplju na krovu.’

I u istom momentu autor zapisa je kroz šegu pomislio: ‘Čak i da te utrnule čaplje potpuno izumru možda niko ne bi ni primjetio – toliko je tih drvenih kopija svuda naokolo.’

Pored svega, te čaplje vole čak i da slete u prostor amsterdamskog zoološkog vrta i za razliku od svih drugih mogućih mjesta gdje se redovito viđaju gdje su sasvim prihvatljive i nenametljive u zoološkom vrtu su sasvim ilegalno – na primjer uvale se u prostor ograđen za pelivane i zbunjuju malu djecu. Poslije dijete vidi čaplju negdje tamo na mostu kod kuće i kaže:

– Vidi tata pelikan.

– To nije pelikan, to je obična čaplja sine.

– Ne, to je pelikan vidio sam u Artisu!

I niko više to dijete ne može ubjediti, nema te sile, na tabli je pisalo ‘pelikan’ i to mora biti pelikan i ništa drugo!

I baš se jedna takva čaplja švercovala ukipljena između kamila i papagaja kada je jednog lijepog aprilskog dana Grigorije Kolar došao u zoološki vrt koji se zove Artis (izvedeno prema: Natura Artis Magistra, priroda je učiteljica stvaralaštva).

Lijepi dani su u Amsterdamu rijetki, počesto grane neko sunce na pola sata – sat, ali ubrzo opet grune vjetar i donese kišu – a to, da cijeli dan bude vedro i sunčano zalomi se tek ponekad u kasno proljeće (koje zna biti vruće i ljepše i od samoga ljeta) pa čak se u iznimnim slučajevima stabilno vrijeme održi i po nekoliko dana.

Grigorije ne voli tišinu proljetnih podneva, sunčanost u njemu izaziva pritajenu depresiju jer najgore stvari su mu se redovito dešavale baš za lijepih proljetnjih dana: na takav dan odveli su ga u vojsku, na drugi jedan sličan, vedar, dan počeo je rat, na treći su mu prije nekoliko godina utrapili prvi ‘negativ’ u proceduri za azil.

Nije to bilo ni do sunca, ni do vedrine i nebeskog plavetnila, ni do svježe olistanog granja, već baš u toj čudnoj tišini koja se takvih dana useli u vazduh i treperi kroz dušu i pore. I dok je Grigorije sjedio u bašti i promatrao flamingose u njemu se kao neki davno ukopan resentiment budilo sjećanje na onaj daleki tren u kojem je davnoga četvrtoga maja osamdesete u kasno popodne zašuštala tišina u Sarajevu:

Kao i u svaku nedelju mogle su se čuti samo dvije stvari; potmulo klofanje ćilima u daljini i krčanje tranzistora iz neke kuhinje u komšiluku. I u tu nedjelju neko je pratio utakmice i šuštao je radio sa proferceralog zvučnika iz koga se prepoznaje ona poznata boja glasa, malo neuobičajen akcent i izlomljeni ali dinamični tempo sportskog komentatora, njegove riječi teško se razaznaju, ali istrenirano uho može da ih dešifruje i čuje:

‘Sudija Muharemagić samo raširio ruke pokazao da se akcija nastavi nije ništa svirao no ipak čini se da je ipak mogao da pokaže da je to slobodan udarac za fudbalere Crvene Zvezde, ovako nastavlja se akcija Hajduka ali samo za kratko i evo kontra–napada Crvene Zvezde, Vladimir Petrović ide sada u šesnaesterac on je prešao desnog beka Primorca onda je centrirao divna prilika za fudbalere Crvene Zvezde i prosto je neverovatno kako Blagojević nije doveo Crvenu Zvezdu u vođstvo sa dva nula, zaslužuje da se to podrobnije opiše: Vladimir Petrović je levom stranom prodirao nezadrživo startovao je Primorac međutim ostao je iza leđa kapitena Crvene Zvezde onda je Vladimir Pet…’

I stalo je.

Tek šum u tranzistoru – kratki začuđujući momenat tišine, potom sasvim neočekivano glas drugoga spikera koji u sred prijenosa utakmice, u preokretu koji bi se mogao uporediti tek sa stilom Monty Pythona, izgovara potpuno neočekivanu i besmislenu frazu:

‘A sada da čujemo muziku iz studija.’

I opet nekoliko razvučenih trenutaka još začudnije tišine a onda nekoliko polaganih taktova Internacionale, ali bez hora i fanfara – tek usamljen pijano koji u mirnom, usporenom, ritmu završava muzičku frazu – potom ženski glas, služben i odlučan, najavljuje:

‘Radio Beograd prvi, drugi i treći program i Beograd 202, udružene radio stanice Srbije i radio Titograd…’

Smjenjuje je muški prenaglašeno umiren ali kristalno jasan glas:

‘Centralni Komitet Saveza Komunista Jugoslavije i Predsedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije objavili su proglas u kome se kaže: Radničkoj klasi radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – umro je drug Tito.’

Sve je zakočilo, ušutalo, samo se granje gotovo hipnotički micalo na vjetru, toliko blagom da se ne bi ni osjetio bez tog momenta u kome se u svemu i u svima zamrznuo dah. Ta tišina se do bola zarezala u Grigorijevu svijest i što je najstrašnije, uvijek bi se ponavljala u sve težim i bolnijim situacijama – kao da je zaustavljeno, ukočeno i umrlo, vrijeme tako htjelo da označi baš taj ponavljajući i prepoznavajući tren kada se podlo poput injekcije otrova u naše živote, krvotok i misli ušunjavala istorija.

Grigorije je baš bio u samoposluzi i kasirka je prestala da kuca, svi su zastali i šutali, čekali su da se dogodi nešto strašno, to je visilo u zraku – i kao da se moralo dogoditi odmah. Kao da će svi istoga momenta biti u sahranjeni zajedno s njim i kao da će im svima prethodno amputirati nogu.

(Na onoj utakmici u Splitu: igrači srpske Zvezde i hrvatskog Hajduka grle se i plaču, cijeli stadion plače, svuda svi grcaju u suzama; djeca u školi, vojnici na obuci, ljekari na dežuri, metalci u livnicama, studenti u biblioteci, suza otire ugljenu prašinu sa grubog lica rudara u jami...)

A u Sarajevu, pred očima Grigorija Kolara: jedna žena je čučnula pored police sa kvascem, rižom i tjesteninom, suknja joj se povukla na gore i razotkrila koljena, najlon čarapa joj se rasparala, počela je glasno da jeca, tresla se i grčila. Grigorija je vijest zatekla sa dvije pune kese u rukama, kupio je špagete, majonezu, kolu, hljeb, mlijeko, špinat, neka jaja za staru – kroz izlog je vidio kako se na ulici zaustavio tramvaj koji je već zjapio napušten i prazan, neka djeca su prije toga igrala košarke na garaži, ali vidio je samo taj koš, sve je opustjelo, onda je poslovođa ‘mini marketa’ tiho, gotovo šapatom rekao: ‘ljudi hajdete kućama’ i pripremao je ključeve da zatvori radnju.

I u aprilu 1992, kada je počelo, osjetio je Grigorije grozan djelić te iste tišine; kao da je i vjetru disanje zastalo u grlu. Bez daha, sve je zamrzlo niz Vilsonovo, niz Titovu, Kralja Tomislava, uz Obalu, kroz cijelo Sarajevo.

Ista, identična, tišina – isto iščekivanje, cijeli jedan grad na tren utrnuo pod mrtvim proljetnjim suncem kao pred nevidljivim strojem za streljanje.

Oslušne se pokoji zalutao rafal, prigušena detonacija u daljini, koji tek potvrđuju surovost šutnje. Ista ona svježe–zelena boja lišća koje se trese na drveću, isti lahor koji pomiče to lišće, okrvavljeni pločnik, izrešetani crveni tramvaj na šinama i tihi šum Miljacke koja se tu, inače, nikada ne čuje.

Baš takvih dana, u Amsterdamu, kada se proljeće zatvori u svoj prividni mir, Grigorije se povlačio u jedan ugao zoološkog vrta. To mjesto bi mu se priviđalo tek kao utočište od tjeskobe koja bi se odmah razorno budila u njemu, od koje se nije ni moglo bježati (jer od sopstvene nutrine se naprosto ne bježi) niti se mogla istisnuti iz duše ali tu se, na tom mjestu, iz nekoga razloga činila snošljivijom.

U Artisu je bio jedan restoran i njegova bašta je dijelom bila podignuta na vodi i možda je baš to neodoljivo podsjećalo Grigorija na vrlo sličnu konstrukciju na jezercetu ispred ‘Nacionalnog restorana’ na Stojčevcu. Voda jezerceta u zoo–vrtu mutnija je i prljavija od svježe izvorske vode koja se prelijevala u zelenkastom odsjaju svoje prirodne čistoće, nije bilo ni one planinske svježine u vazduhu koju je poklanjao Igman, ali dovoljan je bio i hladnjikavi odraz sa površine – a kao egzotičan dodatak sa druge strane braonkaste vode šepurilo se, ukradeno iz Afrike, jato flamingosa podrezanih krila posađeno kao ukras na malenoj obali prošaranoj brižljivo odabranim primjercima velikog oblog kamenja, oivičeno egzotičnim drvećem i lijepo sortiranim grmljem.

Iz sredine jezerceta izbijala je fontana i njen šum bio je (ako bi se sklopile oči) gotovo identičan žuboru planinskog potočića. Šuštanje lišća i cvrkutanje svakolikih ptica upotpunjavali su ugođaj i proljetnji dan dobivao bi neku drugu obojenost – namjesto tišine koja se odbija od asfalt i uličnu pustoš, preklapao bi se u neki blagi sentiment onih davnih popodneva na Stojčevcu nakon partije tenisa, uz prve gutljaje ledenoga gemišta.

To nije bilo tek mjesto podsjećanja, jer Grigorijev bijeg bio je neke jače, određenije, prirode – stvari su se odvijale unutra i eksponirale prema vani, nije mjesto mijenjalo sjećanja, već je sjećanje preobličavalo i kreiralo suštinu lokaliteta.

I anđeo zna da plastične stolice nisu bez razloga gotovo iste, pa i okrugli stolovi, suncobrani se razlikuju tek po reklamnim natpisima, isti je i šupljikavi drveni pod sojenice ispod kojeg se osjeća prisustvo vode – i u trenu projekcija postaje potpuna: jedan ugao zoološkog vrta u Amsterdamu ukrašen flamingosima poprima je sve karakteristike jednog drugog, tek prividno udaljenog lokaliteta u podnožju zagonetne planine Igman iz koje kipti izvor najčistije vode i stvara rijeku koja će duž svoga toka po cijeloj zemlji raznositi ime Bosne.

I ta iluzija trudi se da bude istinitija od stvarnosti. Možda se zato Grigorije osjeća najbolje i najautentičnije baš tu i nigdje drugdje. Nije li i njegov život (tek ovlaš nazvan životom pjesnika i emigranta) sveden na neku lažnu potpunost u iluziji u kojoj se svakodnevno ogledaju ne samo posjetioci već i stalni žitelji amsterdamskog zoološkog vrta?

Tu su, kao najnoviju atrakciju, napravili čak jedan afrički vodopad, koji huči moćno kao da je pravi. Iz daljine gledan isti je kao onaj u filmovima o Tarzanu ili Fantomu; braonkaste stijene gotovo pravilnih oblika, okolo antilope i impale. Tu je i mostić pored koga tutnji voda i blago kvasi prolaznike. Jedino, kada im sasvim priđeš primjetiš da su stijene su napravljene od plastike, kada kucneš ona bubnja šuplje. Oko pet popodne, pri kraju radnog vremena vodopad se naprosto gasi u tom momentu osjeti se kako nešto zamre u vazduhu.

Šaka holandskog pijeska hoće da predstavlja Saharu? (Ali gledana ogromnim, izbuljenim očima kamile koja staloženo preživa suvu slamu ona to zaista i jeste.) Voda iz Biskajskog zaliva dovozi se u cisternama za ribe u akvarijumu i sasvim uspješno glumi vode Pacifika, Indijskog okeana, Japanskog mora (ali za ribe koje su primorane da lebde u novostečenoj ‘kockastoj’ formi te vode ona to zaista mora postati?)

I na kraju šetnje akvarijumom još jedno atraktivno iznenađenje, još jedan čudan paralelizam; neka vrsta samo–kopije, tek nekoliko desetina metara udaljena od svoga najoriginalnijeg originala uspješna i potpuna rekonstrukcija podvođa amsterdamskog kanala, ili ‘grachta’ kako se to izvorno naziva.

Grigorije odlazi i u planetarijum, najprije u predvorju razgleda izložbu o Apollo letovima, sa radošću i uznesenošću onoga dječaka koji je na crnobijeloj televiziji gledao direktan prijenos leta na Mjesec, a u isto vrijeme kroz prozor svoje dječje sobe na Bjelavama virkao u isti taj mjesec koji je sjajio iznad Trebevića.

Zadrhtao je kada je vidio originalni astronautski skafandar, a srce mu se zatreslo kada je u polici vidio šarene ambleme pojedinih misija. U tom probuđenom dječjem zanosu Grigorije ulazi u salu i tu čitav univerzum biva projekcija na kupolasto platno i sve to zbilja funkcioniše – i univerzum i njegova minijatura koja takođe jeste neka vrsta univerzuma u kome lebde anđeli projektovani iz dijaskopa ili animirani u kompjuteru?

Grigorije plovi kroz kosmose zavaljen u udobnost fotelje, u momentu čak i zakunja nekim kratkotrajnim ali slatkastim i ljekovitim snom. Kada izađe van Sunce ga zlobno bode u oči i toliko ga zanesvijesti da mora da zastane i pričeka da mu se povrati ravnoteža u središte glave. Potom Grigorije pilji u foke koje u krugovima lebde kroz zelenkastu vodu. Onda zatiče samoga sebe kako se, dugo i uporno, gleda oči u oči sa gorilom tik iza stakla. Gorilin pogled duboko je tužan, smiren i nostalgičan, sasvim ljudski. ‘Obojica smo emigranti, druže.’

Konačno, Grigorije se sasvim dobro osjeća, u njemu se budi neka polagana sreća, neko tiho, bolno uzbuđenje jer napokon shvaća da u čitavom tom parku zamišljenom kao puki privid nikakve iluzije u stvari i nema i ne bi ni trebalo da bude – ili je podjednako i na isti način iluzija i sve drugo u njegovu postojanju. Život izbjeglice ogleda se u sudbinama svih otrgnutih bića iza rešetaka zooloških bašći.

Taj restorančić tek nevelikom ogradom odijeljen od tramvajske stanice amsterdamskog tramvaja na liniji 9, ta malena platforma iznad vode, plastične stolice i suncobrani koji izbijaju kroz sredinu okruglog stolića, to šumorenje, čaša svježeg piva, flamingosi i depresija proljećne vedrine otkrivaju se kao neki vakuum između sadašnjeg i prošlog.

Crna rupa na granici ovoga trena i svega budućeg?

Neka dubinska seizmologija Grigorijeve unutrašnjosti činila je da se ne samo taj dan već i čitav svijet zrcaljen kroz njegovu dušu priviđa kao nekakva sveprisutna dvostrukost – to mjesto biva ujedno i nešto drugo; kao neka zvjezdana kapija na dodiru dviju paralelnih geografija, ne baš tako lako shvatljiva i samorazumljiva, ali ipak nekako prisutna i postojeća pa makar i u vrlo, vrlo, kratkom ali i vrlo određenom i kristalno čistom trenu isisanom i ukradenom iz velikog i prividno beskrajnog vremena.

A beskraj je upravo u tom trenu.

Gibon koji leleče svoju uzaludnu ljubavnu pjesmu kači se i lebdi kroz grane običnog, evropskog, drveća koje u tom momentu ujedno postaje i burmanska džungla.

Bijeli medvjed se baca u vodu uz strahovit pljusak: voda u tom bazenu čije svijetlozeleno prefarbano dno treba da sugerira prozirnost i hladnoću u toj igri postaje polarna i ujedno ostaje obična – barska.

Istina i zabluda bivaju jedno; daleko i blizu, tamo i ovdje, prošlo i bivše, stapaju se do beznačaja u jedno te isto.

Grigorije se sjeća jednoga broda ukotvljenog u mutne vode malog zaljeva u Sjevernome moru, u nekoj industrijskoj zoni u blizini Deltzijla, koji je nekih mjesec i po dana bio i njegova kuća. On će imati sreće – njegovi prijatelji iz Amsterdama doći će po njega relativno brzo, potpisaće nešto u upravi kampa i izvaditi ga zauvijek iz limboidnog kruga azilantskih centara – i već za tri – četiri sata na amsterdamskoj željezničkoj stanici Grigorije će vidjeti svoju dragu nikada ljepšu i nasmijaniju, ostati će zbunjen pred jedanaestomjesečnom djevojčicom u kolicima: ‘Ovo je Sara – a to je tata dušo, znaš!’

I biće mnogo radosti svuda naokolo, čak neki aplauz! Kao da je sve nekakav niskobudžetni film, priglupa sapunska opera, a ne gotovo dvije godine bolnog i neizvjesnog rastanka od voljene žene i sopstvenog poroda koji do tada još nije imao prilike ni da zavoli sem u nekom polusvjesnom prividu i zamišljanima na osnovu dvije fotografije koje su nekako uspjele da stignu do njega i Sarajeva.

U nekom čudnom apsurdu Grigorije je istinski postao ocem tek u zaglušujućoj buci prenatrpanog prolaza amsterdamske centralne stanice, kao da se hodnik Ljubljanskog porodilišta preselio kojih hiljadu kilometara dalje i trinaest mučnih mjeseci kasnije.

U tom izbjegličkom centru Grigorije je imao sreće da se brzo izvuče jer mnogi su na tom brodu ‘odsjeli’ čitave godine. Neki potpuno uzalud. Nakon mjeseci i godina očajničkog iščekivanja odbačeni su nazad u zemlje svog čemera i straha.

I mnogo godina kasnije Grigorije je morao da se sjeća tog otužnog broda van svih luka i mora koji nikuda ne isplovljava. U nedostatku i prenatrpanosti čvršćih objekata odabran gotovo nasumice od Centralnog organa za prijem izbjeglica kao najpraktičnije rješenje za privremeni smještaj očajnika kojih je ionako bilo previše a čiji se broj utrostručio ratovima na Balkanu.

Grigorije možda mogao i da sasvim izbjegne taj brod i da odmah ostane u Amsterdamu tek da je bio malo ‘pametniji’ ili barem manje principijelan i sa manje one odavno u njega ukopane (ili utjerane?) ‘internacionalističke’ vjere da su svi ljudi jednako značajni i vrijedni pa da ni on ne bi trebao biti nešto posebno – jer, sve je počelo sasvim drugačije, sa mnogo glamura i pompe.

Teško je bilo Grigoriju opisati taj osjećaj prvih dana izvan opsade – ionako izbačen iz svijeta i vremena – već pretjerano navikao na izolaciju upao je u tih prvih petnaestak dana lažljive slobode. Proći će godine i godine odricanja i muke, poniženja i bojazni, dok Grigorije ponovo ne osvoji barem mali djelić toga među ljudima toliko slavljenog privida – ali, ni tada to neće postati njegova sloboda već tek nekakva ‘sloboda za njega’, koja mu je data na manje ili više privremenu upotrebu kao i stotine drugih, sitnijih stvari.

Nakon mnogih mjeseci skučenosti i straha ponovo je osjetio širinu prostora – jedan predivan let koji se diže preko tirkiznog i plavetnog Tirenskog mora do Alpa prebijeljelih od snijega, za razliku od one magle u ‘herkulesu’ francuskog ratnog vazduhoplovstva KLM–ov avion priviđa se kao anđeoska krila, kao privid raja koji je okupirao sav donji i gornji svijet. Nakon Alpa spustila se rana zimska noć a Holandija se ukazala kao more svjetlosti (gledano očima čovjeka koji dvije godine živi škiljeći pod titravim plamičkom improvizovane uljanice) i to more beskrajnog blještavo žutog svijetla ogleda se u silnim površinama voda, udvostručuje se i titra.

Konačno, avion se spušta u središte elektronskog sna. Onda, crna limuzina odvodi Grigorija pravo u jedan kulturni centar i to pravo za šank gdje ga čekaju mnogi njemu odavno dragi ljudi, recimo – pola naši, pola Holanđani i ostali.

Zombi iz Sarajeva baulja kroz najljepši san, kroz divni privid da se vrijeme odledilo, da se polagano budi kao iz neke tegobne more i mutnim pogledom razaznaje konture nečega što bi moglo naslućivati mogućnost ponovnog susreta sa samim sobom i svojom budućnosti.

Za šankom, u nekom opštem veselju filmskog festivala, u nekom vibrirajućem, erotiziranom, osjećanju tog paralelnog, vanjskog i prividno oslobođenog svijeta, Grigorije se susretao sa izgubljenim sobom u nekom čudnom osjećanju da je opet ‘kod kuće’.

Grigorije želi sam sebe ubjediti da je to zbilja tako, ispija pivo uz veselu muziku, udiše mirise blagoslovljenih orijentalnih smola, ćaska sa prijateljima, pravi šale i sitne zajebancije, odgovara staloženo i mudro čak i na najgluplja pitanja.

Za momenat, život se učinio obnovljen, kao čarobnim štapićem, ali varka je trajala kratko a stvarnost će tražiti mnogo više; život bez sopstvenog doma, čekanje stana, neizvjesnost dobivanja papira koji se na kraju naplaćuju sa tri godine života, mjesecima depresije, teških snova i straha koji su mu odavno prešli u naviku, te nekoliko blažih ili primjetnijih živčanih slomova.

Neprekidno su obnavljane prijetnje da će svi iz Bosne biti transportovani nazad, baš kako su to gotovo bez greške odradili Njemci čim je potpisano u Daytonu. Potom, još nekoliko godina za učenje jezika, traumatično iskustvo života na ‘uitkeringu’, gorak okus ‘socijalnog kruha’ do nevidljivosti dobro upakovane milostinje.

Tek nakon punih pet godina Grigorije dobija Nizozemsko državljanstvo i tek tada prepoznaje prve naznake, neku stidljivu mogućnost svoga ponovnog ‘uspostavljanja’ i tihog početka nečega nalik ‘normalnom’ životu. Nedostajao mu je tek jedan maleni korak, ali negdje duboko u sebi znao je da će mu taj isti korak uvijek nedostajati i izmicati, do kraja života.

Ali, u prve dvije sedmice u Amsterdamu spavao je u hotelu i telefonirao do besvijesti – mogao je nazvati koga hoće i kada hoće za razliku od odsječenog Sarajeva iz koga je tek tri puta u više od godinu dana uspio uhvatiti tek nekoliko minuta grcavog razgovora sa svojom suprugom, bez iznimke uvijek prekidanog nekim nasiljem nad vezama.

A tada, u ugodnoj sobi Museum Hotela, sa slušalicom na uhu u dugim i skupim impulsima –minutama očekuje da njegova beba, djevojčica rođena u Sloveniji, proguguće nešto sa druge strane linije. Razmjenjuje tople riječi sa suprugom – a, nakon duge izolacije riječi, tek obične riječi, poprimaju snagu punog susreta, gotovo sjedinjenja. Grigorijeva žena je zbunjena i uzbuđena, neka tiha nevjerica:

‘Gdje si? Amsterdam!’

Grigorije čak i kroz telefonsku slušalicu može osjetiti kako je izgubila dah, kako joj je srce skočilo do grla. Ona potom priča neke besmislice, beznačajne zgode toga dana, kako se beba upiškila, šta je rekla poznanica. Nakon toga ona mašta o budućnosti, kako će naći neki posao, radiće, bilo šta, kako će da namjeste stan kada ga nađu, čak zalazi u detalje, bira boje i dezene: ‘Zavjese mogu biti žute ili pak svijetlo plave, ti ne voliš plavu, možda ipak pastelno zelene sa nekim dezenom, na pruge ili tačkice?’ Onda postaje praktičnija: ‘Kako da dođem tamo, vozom? Avion je previše skup, autobus suviše naporan za malu. Evo, smije se kao da zna da govorim s tatom. Sutra se pakujem. Moram još da sredim pasoš za malu. Trebaju li nam vize?’

U tom momentu nastupa tišina, čudna neplanirana pauza, nešto što tek Angel Orijena može da zamijeti, neki čudni titraj kroz telefonsku liniju kojoj je jedan kraj lijepo namještena soba amsterdamskog hotela koja gleda na tornjeve Rijksmuseuma a sa druge strane iznajmljena sobica u predgrađu Ljubljane koja gleda tek u prozore sive zgrade prekoputa.

Kroz taj titraj, koji se više ne mjeri telefonskim impulsima, po ko zna koji put prostruji isto tegobno prisjećanje – u šum elektronskih veza upliću se duhovi njenoga oca Adema i sestre Aide – u tih nekoliko sekundi oćute se slike te dvije nenajavljene smrti.

Opet taj osjećaj hodanja u krug (zatvorski krug sudbina i vremena?) u kome se još uvijek priviđa taj jedan odsutni korak do oslobođenosti i potpune slobode (ali koji to korak može da bude u tom kružnom kretanju kome se više ne razaznaje ni početak ni kraj?)

Grigorije prozbori: ‘Vidimo se ubrzo’ ona mu odgovara isto i dodaje ‘volim te’. I on govori da je voli. Ali i u njemu i u njoj nadnijeta kao sjenka grebe neka stara nevjerica na koju su se već odavno privikli – tupo prigušuje čak i stidljivo osjećanje radosti toliko očekivanog susreta.

Onda Grigorije naziva brojeve sa liste koju je ponio iz Sarajeva, prenosi poruke lične prirode iz odsječenog grada; suprugama, rodbini, prijateljima, većinu tih ljudi uopšte ne poznaje, a često ne poznaje ni pošiljaoce, obično je zamoljen samo da kaže da je neko živ i da je dobro i da prenese pozdrave.

Ali to sve traje dugo, puno duže nego je očekivao, spisak nije mali, a ljudi sa druge strane žedni su bilo kakvog glasa i postavljaju puno pitanja, na svaki način pokušavaju produžiti razgovor sa nepoznatim čovjekom hvatajući se za svaku sekundu više, pokušavajući da dosegnu bilo šta što im simulira prisutnost i bliskost nekim voljenim iz dalekog, ubijanog i gladnog grada. Grigorije sve to jako dobro razumije i strpljivo po nekoliko puta ponavlja iste poruke i odgovara na sva moguća potpitanja.

Konačno Grigorije ispunjava sva data obećanja, zatvara listu i potom kreće u potragu za svojom rajom – naziva svaki broj koji ima, a brojevi se vežu u lanac od jednog se dobiva sljedeći i tako Grigorije prati zakukuljene tragove sudbina njegovih prijatelja i poznanika; Prag, Minhen, Split, Beograd (ma daj zajebi, kakav bolan... ma nisam četnik, naravno – ko to priča? – ma niko mene nije ni pitao, brisnuo sam odmah sa prvog odsustva, svega mi…) London, Washington, Perth, Gothenburg, Toronto, Auckland, Tel Aviv, Madrid…

(Pronalazi i Milenu. U Kanadi. Kalgari. Ona tek uspavljuje svoga sina, Isak se zove, zbunjena je pozivom, glas joj je snen: ‘Otkud ti? Gdje si? Jesi li dobro? onda se žali na snijeg: ‘Napadao je do prozora, Bože mili, ovdje je stalno snijeg.’ Šali se na račun Olimpijade, prisjeća se one glupe pjesmice za zatvaranja igara: ‘It was nice, it was nice in Sarajevo – see you in Calgary…’)

Prvo jutro Grigorije plaća telefonski račun od 526 guldena i 73 centa. Više od pola dnevnica koje je dobio. I to mu je nevažno, još se nije navikao na vrijednost novca, još je neskriveno uživao u radosti vode koja kulja iz česme kao Nijagara – napuni kadu i satima leži u toploj tekućini.

Kupio je vokmen u prvoj radnji na koju je naišao, prijepodneva provodi u hodanju slobodnim prostorom, i kao nekada kroz Veliku Aleju sada baulja kroz potpuno nepoznati grad sa muzikom u ušima, bez cilja i razloga, uživa u slobodi kretanja, slobodi da se u šetnji potpuno prepusti melodijama i ritmu bez straha od raskrsnica, snajpera i granata. Kada se umori stane na nekom za njega potpuno nepoznatom mjestu, naprosto uzme taksi i vrati se do hotela.

Predveče odlazi na razne zadatke: gostuje na debatama, pred prepunim salama pokazuje snimke iz Sarajeva, daje intervjue novinarima, odgovara na bezbrojna pitanja publike i običnih radoznalaca koji mu neprestano prilaze i svaki dan ih je sve više i više. Bez neke lične zasluge, bez nekoga značajnog, velikog djela ili doprinosa postao je neka vrsta zvijezde. Bio je okružen nepojmljivom pažnjom, njegovan kao rijetka biljka, ljudi oko njega utrkivali su se u ispunjavanju njegovih želja; gotovo ga molili da pokaže bilo kakvu nakanu, barem u naznaci – bilo šta, koncert, neko jelo, okus nekog zaboravljenog pića?

Žene su htjele da se otvore pred njim, spremne na sve i konačno se barem u prividu postvarivala sva sila njegovih mladalačkih i pjesničkih žudnji, ali sve uzalud i sve nizašta, i sve to tek kao niotkoga tražena indulgencija u ime njegovih poubijanih i izranjavanih, izmrcvarenih i gladnih, unesrećenih i izludjelih sugrađana.

Festival je brzo završio. Grigorijeva supruga još uvijek je čekala na pasoš. Grigorije je ostao još nekoliko dana kod kao gost kod jednog holandskog pisca u maloj sobici koja gleda na rijeku Amstel i žute tramvaje što klepeću preko mosta.

Tu sigurno neće moći sačekati svoju suprugu i dijete zato je odlučio da se prijavi na policiju za strance i zatraži azil. Pomalo mamuran zaputio se u amsterdamski metro sa svojim holandskim kamaradom tog hladnjikavog i mračnog zimskog jutra. Bilo je tek šest – pola sedam, još u noći čekali su u dugom redu ispred zgrade da se otvore vrata.

Potom: ogroman hol, mašine koje odštampavaju brojeve poziva, crveni displej koji ispisuje tajanstvene šifre onih koji su prozvani: A143, D227, F079… ta policija je bez uniformi, u stvari policiju je predstavljala jedna lijepa, ljubazna i nasmiješena mulatkinja. Sa prelijepim, smirujućim, osmijehom iza pulta, bez grča i napora, sa nekim blagim mirom ukucava podatke u kompjuter. Potom daje Grigoriju zeleni komad kartona sa njegovim imenom, datumom, i mjestom njegova smještaja.

Nakon buke filmskog festivala i veselih amsterdamskih noći, te smrknute zore Grigorije je odmamurao svoje prvo jutro sa punom sviješću o izbjeglištvu, više nije bilo privida turiste i gosta kulturnog događaja, svijet mu je u momentu okrenuo leđa i ponovo mu pokazao svoju tamniju i mučniju stranu. Ali nikada nije zaboravio ni tu čudnu staloženost u blago nakošenom pogledu lijepe policijske službenice koja, u stvari, odaje blago prikrivenu ali iskrenu naklonost.

Tu vrstu gesta, tu nenaglašenu blagost, primjećivaće i kasnije kod mnogih ljudi u toj zemlji, neki će mu postati i prijatelji, sa mnogima od njih nastaviće da dijeli ne samo banalne pojavnosti već i ovaj svijet u svoj njegovoj radosti i stravi.

Ne samo prijatelji, ne samo oni koji su njemu i njegovoj porodici davali otvorenu podršku (a za to, kao i u Sarajevu, ponekad je dovoljno tek nekoliko lijepih riječi, nekoliko grama otvorenosti i prisnosti) već i hiljade šutljivih, neprimjetnih, tihih i dobrih ljudi koji ulažu milione sati dobrovoljnoga rada tek da pomognu drugima, i to bez ikakve nagrade, priznanja i naknade. Sa njima su i milioni drugih još neprimjetnijih ali jednako dobronamjernih ljudi – i oni su ona bolja polovina zemlje Nizozemske. Onu drugu polovinu, koju zamišlja kao utegnutu u prepeglane košulje i kravate na štrafte, ciničnu i drsku pri neprekidnom osmjehivanju, bezočnu i androidno egoističnu, Grigorije se uporno trudio da ne primjećuje, koliko god se nametala i kinjila ga.

I tako Grigorije i njegov drug iz bolje polovine jedne kraljevine čekaju u tom holu do pola dvanaest. Dolazi autobus. Grigorije se pozdravlja sa prijateljem, drug mu obećava da će doći po njega, da će nešto smisliti, da će ga izvaditi, posebno kad stignu supruga i kćer.

Grigorije će zaspati u autobusu, budiće se tu i tamo i svaki put kroz prozor vidjeće isto: polja, krave, ovce i vetrenjače. Onda je motor autobusa zašutio i izašli su ispred broda.

Očajnici cijele planete već odavno izbačeni iz balansa svijeta i vremena, prikupljeni su sa izvora svih jada na taj poluzarđali brod i izolovani od ostatka svijeta u iscrpljujućem i dugotrajnom čekanju neke odluke koja će po ko zna koji put da preusmjerava njihove živote. Ponovo će neki novi sticaj okolnosti i neki drugi, moćniji ljudi, ministri i advokati, poslanici i policajci, novinari i sitni službenici, da određuju i ogoljuju njihove odavno izsecirane sudbine.

Grigorije se provlači kroz uski brodski hodnik, predvorje pakla čitavog čovječanstva u kome se brkaju ruski i farsi, razna arapska narječja i tvrd francuski, svi jugoslovenski dijalekti i čitava paleta afričkih govora, kurdski i paštunski, jermenski i amharski, mucavi engleski sa nekoliko naštrebanih rečenica na holandskom ili njemačkom.

Iranci koji igraju šah, crnci koji stoje ispred ulaza i puše, povremene čarke Albanaca i Srbijanaca, tu i tamo čak zna da sijevne i nož, odvali se stolica, Avganistanci koji se momentalno grupišu čim im neko barne neko od djece. Grupe dječurlije koja do bezumlja trče tim palubama i hodnicima i lupaju vratima sporazumijevajući se međusobno na samo njima znanoj mješavini svih tih ukletih jezika.

Grigorije dijeli sobu sa još trojicom momaka, jedan je iz Odžaka, bivši borac HVO i predratni šaner, ostala dvojica su Albanci sa Kosova koji natucaju Grigorijev jezik, nisu baš druželjubivi ali nisu ni neprijateljski raspoloženi. I ovdje je ime Sarajeva zvučalo kao prepoznatljiva šifra.

Albanci su samo klimnuli glavom i ponudili ga cigaretama, jedan je izašao van, drugi je nastavio da kunja. U principu oni su uvijek ili spavali ili nisu bili tu. Momak iz Odžaka ponudio ga je pićem, nekim otužnim vodnjikavim jeneverom, ali piče mu je trebalo i leglo mu je dobro. Kasnije je bojovnik HVO izvadio i kesicu pretjerano žestoke holandske marihuane tvrdoga mirisa, izašli su na palubu i pričali su kasnije, kao dobri poznavaoci, o svim tajnama rata; o mrtvima i strahu, o kalibrima i mecima, bombama, raketama, o poznatim komandantima i kriminalcima, o raznim vojskama, grupacijama i naoružanim skupinama, sve do dugo u noć ljuljuškajući se na vjetru koji je udarao sa Sjevernog mora.

Na istom spratu svoju kabinu imala je jedna porodica iz Sarajeva i Grigorije bi ponekad svratio na kafu kod njih. Bile su tu majka i kćerka (gotovo godinu dana na brodu) a nedavno im se pridružio i otac. Majka Nisveta napravila bi pitu ili urmašice, redovno bi kucala na vrata sa tanjirom prekrivenim salvetom i ostavljala ga Grigoriju i momku iz Odžaka.

Kćerka Indira bila je plavkasta cura prijatna izgleda u srednjim dvadesetim, već je dobro govorila Holandski i često je odlazila u pravnu službu izbjegličkog centra i prevodila za naše ljude. Kasnije je dobila stan u Groningenu, završila kurs i zaposlila se kao web–dizajner.

Otac im se tek nedavno pridružio, bio je to neki čudan čovjek, povučen i šutljiv, uvijek nekako odsutan i zagledan kroz prozor prema vodi. Odnekud je nabavio nekakav starinski ribarski štap od trske i Grigorije bi ga često viđao kako sjedi na nasipu i bulji u neprozirnu vodu. Na betonu pored njega uvijek je stajala redovna flaša blago bazdećeg, jeftinog piva kao neizbježan dio besmislenog rituala.

Grigorije ga je šesto posmatrao kako peca, i u toj slici prepoznavao je inkarnaciju kralja ribara iz ‘Puste zemlje’, najčitanijeg štiva Grigorijevih studentskih dana (jednom je kao iz nekoga zavjeta četrdeset dana zaredom iščitavao tu poemu svake noći pred san).

Kralj ribara provodi dane pecajući, osakaćen je nekom čarobnom ranom i sve dok trune bol u njegovom tijelu neplodno je i njegovo kraljevstvo.

Da li zbog sjećanja na T.S. Eliota ili zbog legendi o svetome gralu ili iz nekog drugog teško dokučivog razloga, jednog tupog i sumornog popodneva Grigorije mu je prišao upitao ‘grize li?’ ili nešto podjednako glupo.

Čovjek ga je bez riječi, tek nekim nemarnim gestom, ponudio pivom koje je izvadio iz crvene kese na kojoj je pisalo ‘Dirk van der Broek’, nastavio je da gleda u sivkastu, mutnu vodu, neka sitna kiša rominjala je, uporna i dosadna, tegobno kvasila do dna duše.

Grigorije je stajao iznad njega i šetkao u nedoumici, gledao niz nasip izrađen od identičnih jednako izlivenih betonskih blokova nekog čudnog, trouglastog, oblika, neke dalekovode i ogromne dimnjake u daljini.

I tek kasnije nešto se otvorilo u čovjeku: pitao ga je gdje je stanovao u Sarajevu, šta mu je otac radio i u kojoj firmi, pomenuo je par ljudi iz svoga preduzeća ili nešto tako i svaki put, ne bez blago skrivenog ponosa, završavao sa upitom ‘znaš li ga?’, kao da se već radilo o itekako značajnim, poznatim osobama.

Grigorije bi, Bog zna zašto, svaki put hladnokrvno smaslao da kao zna o kome se radi, čak u nekoliko navrata naglasio bi i da neke od tih ljudi navodno poznaje i lično.

Besmisleno propitivanje o nekim nepoznatim ljudima u ovom sivom danu počelo je zamarati Grigorija. Od dosadnih pitanja najbolje se brani jednako dosadnim protupitanjem. Grigorije je povukao je dug cug iz flaše, prekinuo je čovjeka u pola rečenice i pitao:

– A gdje ste vi stanovali?

– Kod Skenderije. U neboderu.

– ‘Gorenje’?

– Da, na petom spratu.

– A, znate li, možda, Milana Radakovića?

Čovjek je zaćutao, pogledao je prema nakupljenim oblacima na obzoru, a onda je navlačeći silk sa cigaretom u ustima progovorio:

– Mi smo ti bili komšije, dobre komšije. Vrata do vrata.

– Gdje je on sad?

– U neboderu je. Živ je, ali bolestan je, star.

– On je bio prijatelj oca moje žene, fin čovjek.

– Fin. Gospodin. A koji ti je punac?

– Adem Beganović.

– Beganović? Njega su ono zaklali na Kuli?

– Nisu, poginuo je u Vilsonovom.

– A je li, on ti je bio u Privrednoj komori, bolan, išao sam kod njega dva–tri put da predam obračun. Bogati Beganović, Adem Beganović. Ti si Beganovićev zet, bogati.

Onda se čovjek ljubopitljivo zagledao u njega i prozborio nekako zamišljeno i ‘namrgođeno’:

– Je li, bogati, Kolara ima od sve tri vjere? – Valjda. – zbunio se Grigorije. – A od koje si, ne zamjeri mi, ko biva ti? – Duga je to priča – reče Grigorije – kao što vidiš biće, valjda, od sve tri pomalo, i još štogod pride.

– Ja vala, može i to bit, a kakvo ti je to ime? – E, šta ćeš, stari mi je izgleda volio ruske klasike.

Čovjek je izvadio dva nova piva iz ublatnjene plastične kese i prozborio:

– Imao sam sina, Nasera, znaš, tako, tvojih godina. Ubilo ga na Bistriku.

Grigorije nije stigao ništa da prozbori, a ovaj je dodao mučeći se sa tvrdim čepom:

– Kroz sred srca ga je prostreljalo.

Trgnuo je cug pive i nastavio da pilji u plovak koji se ljuljuškao u sred braonkastih talasa.

U tom momentu Grigorije nije mogao ni pretpostaviti da taj prerano ostarjeli čovjek, sijed i proćelav prigušen od besmisla i bola, u vodi tog zaljeva koji se zavukao između Holandske i Njemačke obale – ne vidi i neće da vidi ništa sem ledene zelenoprozirne vode Neretve njegova djetinjstva koja odbija hladnoćom u prevrelom danu.

Potvrđujući činjenicu da neka mjesta ipak jesu i tamo gdje se pričinjava da nisu.

***

U prohladnom vjetru iznad sjevernog mora ljuljuška se Angel Orijena. Vjetar propuhuje kroz prozračnu ranu u njegovim grudima. Sva bol te rane zrcali se u ovim ljudima i samo bi se u njima mogla umiriti.

I zato će anđeo kojemu je ime Or, a još ga zovu i Angel, i Orijena, žedan iscjeljenja, pratiti sve te ljude i do samoga izvora vjetra.

A, ako treba, vodiće ih i do korijena paralelnih stvari gdje, kažu, spava ukroćeno sunce na prečistom snijegu i gdje se u vječitoj aurori prelijeva ljekovita svjetlost Hiperboreje.

Art Rabic, Sarajevo 2021.