BERLIN HAUPTSTANDT
U Berlin sam krenuo vozom, zaprepastio sam se koliko je to u stvari blizu - ujutro sam sjeo u voz na Amsterdamskoj centralnoj stanici već oko jedan - pola dva bio sam na Berlinskom ZOO. Astrid, moj njemački prevodilac, čekala me je ispred stanice, sreća pa je to sve bilo već u eri mobilnih telefona pa se nismo mnogo tražili u vrevi kolodvora. Astrid me je pozvala da budem njihov gost u tih nekoliko dana u Berlinu, već smo se dobro poznavali kroz e-mail prepisku a jednom smo se i sreli. Njena kćerka živi u Eindhovenu, udala se tu, Astrid i njen suprug bili su u božićnoj posjeti, ja sam se zatekao na Harmovoj farmi koja nije tako daleko, pa su na jedan dan navratili kod nas. Astrid je došla sa već gotovim prijevodom, imala je dosta pitanja i nedoumica, sjedili smo ispred kamina i prolazili kroz tekst. Znao sam da je Astrid veoma iskusan prevodilac, da je uradila mnogo toga sa mog jezika - drugi prevodioci na zapadne jezike, mada su i oni u principu bili veoma dobro upućeni, imali su potpuno drugačija pitanja, obično vezana za specifičnosti našeg socijalističkog poretka, za mentalitet, za neke lokalne detalje i relacije ali Astrid kao, recimo i poljski prevodilac, nije imala nikakvih problema s tim, taj ‘background’ bio joj je veoma poznat i jasan. Ali me je zato povremeno iznenađivala potpuno neočekivanim pitanjima poput: ‘Šta je to Gibson Les Paul Custom?’ ili ‘Ronhill - da li je to isto što i Dunhill?’ čak je predlagala da CNN označimo fus-notom i objasnimo šta je to. Tu sam se malo zbunio, CNN je već odavno postao opšte mjesto, čak i dio svakodnevnice, u Sarajevu je bila u modi i jedna duhovita kletva, ako kletva uopšte može biti smiješna; ‘dabogda ti Christian Amanpuor ispred kuće izvještavala’ - znalo bi se reći u zlovolji. Tada sam shvatio razmjere izolacije bivšega DDR-a, i deset godina poslije pada zida zaostali su tragovi, ne tako otvoreni i vidljivi, ali ipak primjetni. Jedan od njih je recimo i engleski jezik, tako da posjetiocu Berlina jedan od tajnih znakova da se ipak nalazi u bivšem istočnom dijelu može biti i to da dan danas čak ni kelneri ili taksisti u većini slučajeva ne znaju ni riječ engleskog ili tek natucaju ponešto. Astrid je, naravno, tečno govorila moj jezik ali sa njenim suprugom, kada bi bili nasamo, sporazumijevao sam se na vrlo čudan način - ja bih vrlo sporo govorio na holandskom a on bi mi u jednakom ritmu odgovarao na njemačkom i kontali smo se nekako.
Astrid se dobro sjećala i svjetskog rata, bila je dijete tada, pokazivala mi je crtež nekog dvorca, rad njene majke, to je bilo, pričala mi je na samoj granici Poljske, tek preko rijeke, tu je odrasla, sjeća se i kako su bježali, pokupili su šta su stigli i krenuli niz cestu u neizvjesnost i strah dok je oko njih pucalo. Znam tačno kako to izgleda, i sam sam, kao i mnogi u Bosni, iskusio nešto vrlo slično. ‘Ništa nije ostalo tamo, tek trava i granje’ kaže mi pokazujući crtež lijepog imanja. Ne mora mi napominjati ni da je to mjesto, sada pusto i preorano, ostalo negdje duboko na istoku iza nove granice. Jednom sam joj htio pokazati poljski prevod moga prvog romana na koji sam jako bio ponosan - na njenom licu bolan grč, okreće glavu u stranu, ruka joj podrhtava. Nije to bila poza ili neki inat, izgledalo je naprosto kao neki odavno uslovljen refleks, iskren i nenamješten.
Vozimo se kroz Berlin, prvi put sam tu, prepoznajem Brandenburšku kapiju, u stvari njenu fotografiju u prirodnoj veličini. Skontaću kasnije - prava kapija se restaurirala ali skele su prekrili mamutskom fotografijom ‘1:1’ i iz daleka izgleda baš kao prava. Vidio sam i toranj na Alexanderplatzu, nekada je bio, čini mi se i na znaku danas već zaboravljene Intervizije, istočnog pandana Euroviziji. Astrid živi u Karowu, poprilično udaljenom predgrađu, gotovo selu, na sjeveroistoku grada, duboko u nekadašnjem DDR-u, kontam. Odavno smo zašli u istočni dio, ali ništa se bitno nije promijenilo, radnje i reklame su iste, naselili su se i stranci, mnogi su odmah zakupili jeftine stanove i poslovne prostore - probao sam i burek kod Turaka tamo, dobar, skoro kao u Sarajevu. Astrid mi kaže da ću lako znati u kojem sam dijelu grada ako se orijentišem po metroima, na zapadu je U-bahn na istoku se zove S-bahn, ali sada su spojili linije, ne mora se više presjedati. Pitam Astrid kako sada komuniciraju ljudi odrasli u dva različita sistema, osjeća li se još uvijek neka razlika u ljudima?
- Kako da ne, - kaže Astrid - ‘mi’ smo mi a oni su ‘oni’ još uvijek. Da, da. Znaš, mi sa istoka mnogo smo propatili ali smo tako naučili i da pazimo jedni druge, imamo neki osjećaj za solidarnost, znaš, kad meni ponude, recimo, neki prijevod a ja ne mogu da ga radim ja predložim svoju koleginicu iz zapadnog dijela, namjestim joj posao, razumiješ? Ali u istoj situaciji ona će tek da odgovori hladno ‘ja ne mogu, žao mi je’ i tu je završena priča. Ne pada joj na pamet da im da moj broj telefona ili da me pomene. Mi smo naprosto drugačiji ljudi. Oni i mi.’
- Znaš, kada smo se moj muž i ja vjenčali prijavili smo se za telefon, liniju smo dobili kada smo slavili srebrni pir, nakon dvadesetpet godina! Znaš, odmah si mogao znati ko ima neke veze sa režimom i Partijom, ako ima telefon u stanu - njihov je!
Stigli smo u kuću, Karow je lijepo uređeno mjestašce sraslo sa gradom, kuća velika, lijepa, fina trava, sređen vrt, ni po čemu ne zaostaje za standardima na koje sam već navikao u Zapadnom svijetu. Objašnjavaju mi, kuću su napravili davno a nakon ujedinjenja renovirali su je boljim i luksuznijim materijalima, promijenili su prozore, podove, banju. Koliko se Karow promijenio? Puno, kaže mi, izgrađene su nove zgrade, tržni centar, došlo je mnogo novih stanara, stranaca, njih prije nije bilo. Sjedimo u dnevnom boravku i pijuckamo, ja sam vrlo ljubopitljiv - pitam kako je prošlo ujedinjenje, onako tehnički, imam već neka iskustva sa raspadima i razjedinjenjima ali ne sa ujedinjenjem. Da li ste imali neki referendum? Ne, kažu, Savezna Republika Njemačka nikada nije priznala podjelu, dakle tek se sve vratilo na ‘staro’. Kažem im, znate li da sam za vrijeme Olimpijade radio za Interviziju, bila je ekipa iz DDR-a, brojna i opremljena, čak su i sopstvenu scenografiju dovezli iz Berlina, za razliku od njih Rusi su poslali tek nekoliko ljudi, dva - tri reportera i jednog tehničara. Radili su ko crnci, ti jadni Rusi, po danu su letali na borilišta da sve stignu, noću su pripremali priloge. Čini se da nisu ni jeli ni spavali. Pitao sam jednom ruskog kolegu kako mu se sviđa grad. ‘Nisam ga još vidio, a ne znam ni da li ću stići’, kazao mi je. Onda je, ako se sjećate, umro Andropov, strašna panika. Naša raja u režiji zajebaju se pomalo gledajući unezvijerenog kolegu: ‘Šta’š nije mu lako, ne zna on sada da li će kada se vrati biti portir ili i dalje sportski komentator. ’ Trebalo je da krene ‘unilateral’ za Moskvu, direktna linija, dotrčao je ruski reporter - ‘moramo promijeniti scenografiju u studiju, može li ikako? - pitao je onako uzrujan i neispavan. Ja sam kao bio zadužen za studio i pozvao sam naše scenske radnike i oni su na brzinu zamijenili veselu i šarenu olimpijsku pozadinu, prefarbali su neke rikvande u otužno smeđu boju i stavili znak olimpijade oker boje, znali su i naši dobro šta već znači dan žalosti i to. Ipak, sve je bilo spremno na vrijeme, za deset sekundi uključujemo se pravo u program Sovjetske televizije. Primjetim da je ionako do zla boga zbunjena ruska voditeljica zaboravila tašnicu na pultu ispred sebe. Malu, lakiranu, onako jarkocrvenu, naprosto je bola oči u sred te komemorativne scenografije. U slušalicama odbrojavaju sekunde, skužim tašnu, zaletim se, skinem je u zadnjem momentu. Čujem moju raju gore iz režije, kažu: ‘Bravo, Nino, ona ipak neće u čistačice?’ Baš smo bili bezobrazni. Ali, bilo je i lijepih trenutaka; upoznao sam, lično, i skakača Weissfloga, on je bio velika zvijezda tada, legenda maltene. Znaš, kada gledaš te skijaške skokove, to je zbilja veličanstveno, skakači djeluju kao neki supermeni, moćni, hrabri ljudi. I tako čekamo Jensa Weissfloga najvećeg skakača toga vremena - kad ono u studio uđe nekakvo dijete, stvarno, malecki jedan ovako, pravo dječje lice. Prosto se čovjek osjeti neugodno što nema pri ruci čokoladicu ili nešto takvo da mu da. I skroman momak, tih i pomalo stidljiv, a ‘vamo zlato na devedesetmetarskoj i srebro na sto dvadesetmetarskoj skakaonici! Vidio sam i hokejaše SSSR-a, i to iz one najčuvenije generacije, uh, to je već druga priča, ‘studio A’ im naprosto tijesan kolikački su, svaki ‘nako ‘dva sa dva’. Pričamo o Olimpijadi, nešto me je uvijek kopkalo, kako je to mala DDR mogla biti tako velika sportska sila? Na svim Olimpijadama uvijek su bili u prva tri po broju medalja zajedno sa Sovjetima i Amerikancima? Astridin muž mi pojašnjava: sport je mladim ljudima bio gotovo jedini način da vide svijet, da putuju, da se izbave. Treniralo se luđački. Priča mi o jednom svom prijatelju, bio je neki sportista i sav se dao u to, cijelu mladost je trenirao od jutra do mraka, ali na predtakmičenju bio je četvrti, nedovoljno za reprezentaciju. Ostatak života radio je u fabrici, zbog nekoliko stotinki zaostatka? Moj domaćin priča mi dugo i mnogo o sportu, osjeća se neki neskriven ponos. Kažem mu da su ih, koliko se sjećam, Zapadni Njemci šili jedino u fudbalu. ‘To je tačno, kaže, bili su bolji, ali nisu baš uvijek.’ Pitam ga za koga je navijao kada su igrali protiv Bundes republike. ‘Naravno za DDR, svim srcem! Ali kada bi oni igrali s nekim drugim, to je bila druga stvar. Hej, kako se ovdje slavilo kada su postali prvaci svijeta, ludilo!’
Nešto se probudilo u njemu, neka uspavana nostalgija, traži po ladici i vadi stari plan grada, još uvijek ga čuva. Vidiš, kaže mi, Istočni Berlin, u stvari, nije postojao, kod nas se to zvalo isključivo Berlin Haupstandt, Berlin - glavni grad, prijestolnica!
Pitam ih kako im je sada, a oni se ne žale na ujedinjenje, ne daj Bože, ali nekako natuknu da firma u kojoj je muž godinama radio, dobra firma, uspješna, a bio je neki inženjer ili tako nešto, više ne postoji. U početku se pomalo bavio politikom, bio je kandidat demokršćana i poslanik u gradskom parlamentu. Sada je, na žalost, bez posla, nije im lako. Astrid dodaje kako je nekada bilo tek njih nekoliko prevodilaca sa jezika bivše Jugoslavije: ‘Na Zapadu, zbog gastarbajtera, bilo ih je na stotine, ovdje ne, a to je bilo važno područje za naše izdavaštvo, znaš ono socijalističke kulture i slično. Radila sam za veliku izdavačku kuću, ni ona više ne postoji. Sada dobijem po koji literarni prijevod tu i tamo, honorarno, ali moram i raditi na policiji kao tumač, šta ćeš, ima puno i lopova iz onih tvojih krajeva.’
Mnogo sam razgledao police sa knjigama u njihovoj kući, vidio sam i čitave komplete pisaca iz Jugoslavije za koje, života mi, nikada nisam čuo. Valjda neki tamo soc-realizam iz pedesetih ili tako nešto? Astrid je provela nekoliko godina na postdiplomskim studijima u Beogradu, kaže da joj je bilo lijepo.
- Da li si mogla pobjeći na Zapad, kada si već bila tamo? Naše granice su bile otvorene. - Da, bez problema, sto puta sam pomišljala na to. Ali nisam otišla, ipak to nije tako jednostavno. Ni dan danas nisam sigurna šta bi bila prava odluka.
Priča o Olimpijadi i sportskoj slavi DDR-a nekako je razgalila mog domaćina, rekao mi je da ima nešto za mene i otišao je do podruma. Vratio se sa flašom neke rakije, mislim ništa specijalno - obična njemačka rakija od kukuruza, ali ipak bila je po nečem posebna, na njoj je pisalo ‘Made in DDR’ a zaostala je i stara naljepnica sa cijenom u istočnonjemačkim markama, onim istim što su ih kasnije razmjenjivali u odnosu 2:1 za ‘prave’ Deutsche-marke.
Ja nisam nikakav turista, ne volim obilaske, ne volim vodiče, ne mislim da na ovom svijetu postoji išta što se ‘mora vidjeti’, u nepoznatom gradu volim da lutam nasumice neznanim ulicama i kvartovima, ako mi je suđeno da naletim na nešto zanimljivo, super, ako ne - nema veze. Ako tek zabasam u neku kafanu, na trg sa muzikom ili tako nešto, gdje se osjećam dobro to mi je sasvim dovoljno. Ali Astrid je htjela da vidim što više i nagovarala me je stalno da izaberem neku od turističkih ruta: ‘Promocija je tek navečer, reci šta te interesuje? ’ Listali smo neke novine, tu su bile svakojake ponude, ja sam zbilja htio nekako zabašuriti stvar i pobjeći sutra u svoje slobodno lutanje, ali u momentu nešto me je ipak privuklo, iako baš ne znam njemački povezao sam nekoliko asocijacija. ‘Šta je ovo?’ pokazao sam na jedan neugledan oglas. ‘Obilazak Hitlerovog bunkera’ - reče Astrid. I već je okretala broj telefona.
Onda mi je rekla da se u sam bunker ne može još ući ali da to i njoj izgleda zanimljivo i dogovorila sa vodičem za sutra. Ujutro smo bili na dogovorenom mjestu ispred neke metro stanice, Astrid, ja i još dva - tri znatiželjnika. Pojavio se omanji čovjek, vodenkastih očiju sa ogromnom crnom mapom pod miškom, nije govorio engleski ali Astrid je bila tu i sve mi je prevodila. U onoj mapi čovjek je imao stare fotografije, doveo bi nas na neko mjesto, ono - obična samoposluga, neki pasaž, trotoar, parkirani auti, trafika, postavio bi nas u određenom pravcu i onda bi ispred nas ‘montirao’ fotografiju. I fino vidiš kako je to bilo nekada i kako izgleda sada, pronađe neki detalj, recimo ulaz u U-bahn koji je jedini ostao isti. Ovdje je bila Rajhskancelarija, na fotografiji monumentalna zgrada - ispred nas onaj pasaž, radnja, nešto potpuno obično. I tako nas vodi od mjesta do mjesta i objašnjava, upoređuje. Hitlerov bunker nalazi se sada ispod jednog travnjaka, pored stambenih zgrada u kojima je živjela elita istočnonjemačkog režima, kažu da i sam Honeker i dan danas živi tu negdje. ‘Napravile su guzonje sebi fino, ovdje, kraj samoga zida, sa pogledom za Zapad ‘ - kaže mi Astrid, ni od zida nema više ni traga, tu su samo te nekada elitne zgrade, mada ni one nisu ništa posebno, recimo nešto kao naselje Lužani u Sarajevu. Tako, stojimo pored nekog tobogana i pijeska na travnjaku iza ćoška neke zgrade a vodič nam kaže: ‘Tačno tu ispod je bunker.’ Onda nam priča da su u bunker u stvari prve ušle neke žene iz Crvene armije i pokupile su svu garderobu Eve Braun. Jedina zgrada koja je preživjela iz Trećeg rajha bila je komanda Geringovog vazduhoplovstva, zbilja je ogromna i moćna, tu su kasnije bile neke važne državne službe. Astrid mi pokazuje neko mjesto na trotoaru: ‘Obični ljudi nisu smjeli dalje od ovoga mjesta. Dalje je bilo samo za odabrane. Meni su nudili da radim tu, trebao im je neko ko zna vaše jezike, ali nisam htjela ni po koju cijenu. Joj, kako sam ih mrzila.’ Na zidu preko puta niodkoga diran ostao je prelijep soc-realistički mural, radnici i seljaci, pioniri i vojnici, polet i budućnost, kao spomenik potisnutoj prošlosti.
Vodič nam pokazuje crno-bijelu fotografiju Potsdamer-platza u noći; ogromne svjetleće reklame, kina, pozorišta, automobili tramvaji, nekako kao Times Square u Njujorku. A sada gledam prazna livada, zarasla trava. Iako je tada tu već bilo veliko gradilište, Njemci su odlučili da tu ponovo naprave svoj ‘Times Square’ i nicali su neboderi na sve strane i dizali se kranovi, ipak sam mogao vidjeti tu zaraslu travu, otužnu ledinu u srcu milionskog grada, baš onakvu kakve se sjećamo iz Wendersovog ‘Neba nad Berlinom’. Vodič nam priča o posljednjim danima pred pad Trećega Rajha, saznajem da su posljednji Hitlerovi branioci bili francuski fašisti - dobrovoljci. Svi diktatori, još od Kaligule, voljeli su imati strance kao svoju ličnu gardu, oni su najvjerniji i najpožrtvovaniji. Pokazuje nam kuda su bježali posljednji iz te grupe, htjeli su pobjeći od Rusa i predati se Amerima ili Englezima, što su neki i uspjeli - ali ovi su ih odmah bez razmišljanja predali trupama Slobodne Francuske. Nešto se mislim - kod Rusa bi možda i bolje prošli, ako ništa ono možda malo bezbolnije? Vodič nam pokazuje i gdje je bilo veliko podzemno sklonište, heknula je bomba, probila neki vodovod i cijelo sklonište je bilo potopljeno, osam hiljada civila, žena i djece, podavljeno.
Na kraju vodič nam nudi da pitamo nešto ako želimo. Javim se i ja. Pokažem na onu monumentalnu zgradu Komande vazduhoplovstva i pitam kako to da ona je jedino ona ostala čitava? Vodič slegne ramenima, pogleda me značajno i kaže naglašavajući svaku riječ:
- Čistom slučajnošću, vjerujte.
Ja kao klimam glavom, a u sebi kontam: ‘Ma jest, sve se bojim, morali su Rusi nešto i za sebe ostaviti. Žrtvuješ koju četu više i to je to?’
Iako patim od žestoke akrofobije ipak sam odlučio da se popnem i na onaj monumentalni televizijski toranj na Alexanderplatzu, ima gore kažu super restoran koji rotira pa možeš da ručaš gledaš cijeli grad i okolinu. Iz nekog razloga nije bio otvoren pa sam propustio da i ‘uživo’ zađem u nebo nad Berlinom. Ali, ako ništa, vidio sam barem ‘Checkpoint Charlie’ na Fridriehstrasse, mjesto gdje se nekada prelazilo iz Prvog u Drugi svijet, još uvijek tamo, kao posebna atrakcija, stoji ona stražarska kućica i sve te naslagane zaštitne vreće kakvih sam se nagledao po Sarajevu. Okolo se prodaju različiti suveniri, šapke sovjetske vojske, medalje, značke sa Lenjinovim likom, auto-naljepnice ‘DDR’, majice i dresovi - čitava mala buvlja pijaca real-socijalizma. Pijemo kafu u kafeu ‘Adler’ koji je pun veselih studenata, ali se u zraku još uvijek osjeća nešto starinsko, neki Fasbinderovski fetiš, bol historije.
Prezentaciju njemačkog izdanja moga romana o Sarajevu imali smo u Brehtovoj kući. U stvari, to i nije neka kuća već jedna sasvim obična stambena zgrada u istočnom dijelu grada. Gore u jednom od stanova nekada je zbilja stanovao Bertold Brecht, u pasažu su napravili lijep mali kulturni centar a u podrumu izvrsnu kafanu. Nakon prezentacije večerali smo tu. Namještaj i cijela atmosfera bila je u znaku Brechta i njegovog vremena, a i fotografije po zidovima očigledno su bile iz njegove privatne kolekcije, najljepše od svega bile su male niše pod staklom u zidovima a na njima minijaturne kopije scenografija originalnih Brechtovih predstava, čak i sa veoma umanjenim postavkama svjetla. Cijela kafana odiše nekom blagom podrumskom memlom koja me je posjetila na onu davnu kafanicu ispod scene u Narodnom pozorištu u Sarajevu gdje me je još kao dijete znao povesti moj otac. Stari je pio sa glumcima i scenskim radnicima a ja sam buljio u sve njih zanijet i zaprepašten; sjetio sam se te vreve za vrijeme proba ili predstava, mirisa kostima i šminke, pudera i prašine, uzrujanih glumaca koji čekaju izlazak na scenu, zvučnika koji krči i sa koga inspicijent proziva ko je na redu. Ovdje nije bilo toga ali je neki sličan osjećaj zračio iz tih malih ‘akvarija’ u kojima su spavale davne Brechtove praizvedbe - a i za našim stolom bilo je na sličan način opičeno berlinsko društvo, vino je bilo dobro, meza još bolja.
U dubokoj noći vozili smo se ulicama uspavanog Berlina, nekako kontam, sve najznačajnije zgrade, muzeji, univerzitet, biblioteke, crkve, pravi centar, srce grada, sve je to nekada davno bilo zaostalo u Istočnom Berlinu.
- Znaš, onda kada je pao zid, da li su ljudi dolazili sa zapada da se sretnu sa svojom starom kulturom? - pitam Astrid.
Ona se blago smješka i klima glavom:
- Nije niko. Svi su poletjeli sa ove strane na onu drugu. Na prelazu su dijelili marke i svi su hrlili da probaju McDonnalds i vide pip show.
Vozimo se i dalje kroz Berlin, nižu se reklame, šareni neoni, blještavi izlozi, nigdje ni jednog jedinog trabanta.
