LIČNI TJELOHRANITELJ ROCCA CARBONEA (Bandiera Rossa u Coralvilleu)

Danas mi je Dato poklonio sunčane naočale. Chris je rekao da izgledam kao ratni zločinac ali meni se čini da ipak izgledam tek kao običan kriminalac. Prije toga smo se slikali za zajedničku fotografiju, svi smo bili tu sem najmlađeg od nas koji se spetljao sa nekom ženskom, valjda se i zaljubio. Slikali smo se na travnjaku pored rijeke zvane Iowa. U stvari, mi se nalazimo u državi koja se zove Iowa, u gradu koji se zove Iowa, u memorijalnom kopmleksu koji se zove Iowa, u hotelu koji se zove Iowa i nalazi se, kako sam vec pomenuo na samoj obali braonkaste rijeke zvane Iowa. Većina ljudi oko nas imaju majice na kojima preko grudi piše ‘Iowa’. Dato je kupio šorc u kome igra fudbal i njemu ‘Iowa’ piše preko guzice. Rocco Carbone, onaj pravi pravcati, mogao bi biti savršen gangster, ima definitivno dobro ime za to, a tako nekako i izgleda; crna kosa začešljana unazad, svjetlucave oči, nemiran duh, neka zbunjujuća melanholija koja ga obavija poput aure, čudna i nagla, sasvim neočekivana promjena svih mogućih raspoloženja. Rocco je porijeklom sa Kalabrije, što se takođe savršeno uklapa, ali ne živi u Čikagu već u Rimu, naravno nije gangster, nije ni consiglere, nije čak ni provalnik, kockar ili džeparoš. Rocco je tek vječito uzaludno zaljubljeni melanholik koji voli da popije, naravno i pisac je, kao i svi mi ovdje u Iowa City. Sa njim nisam igrao fudbal jer se, kažu mi, već na prvoj internoj utakmici tako zaletio i odmah spotakao preko sopstvene noge, da je do kraja programa pomalo šepao.

Iako je već prilično zagazio u zreliju dob, Rocco Carbone je još uvijek u konstantnom stanju zaljubljenosti i strašno pati zbog toga. Ponekad mi se čini da je za Rocca to ‘pravo na patnju’ bilo čak i značajnije od same ljubavi i zaljubljenosti. Pokušavao je sve, molio i gotovo starinski klečao na koljenima pred objektima svojih obožavanja, bio je spreman žrtvovati sve za malo uzvraćene ljubavi ili tek za neku blagu naznaku. U tome je zbilja ličio i na romantične razbojnike i na prastare pjesnike; Propercija, Tibula ili barem Petrarku - onako zamućene svijesti u ekstazi ljubavne čežnje. Ne treba posebno naglašavati da ta ljubav u stvari nikada nije bila baš uzvraćena, a da su se ‘Laure’ i ‘Cintije’ mijenjale u nekom čudnom i ubrzanom ritmu. U vrijeme dok sam se družio sa Roccom tu poziciju je privremeno držala jedna lijepa, a kažu, i pametna američka pjesnikinja irskoga porijekla. Živjela je negdje u Iowi, ali je imala nekoga frajera u Ilinoisu i svaki petak odlazila bi njemu u posjetu. To je bio divan povod Roccou za još žešće napade patnje i pijanstva. Tako je Rocco, sagarao jadan u ljubavnoj muci, a mi smo, naravno, pili s njim, kao da mu olakšamo. Petkom noću bilo je najgore, svako malo Rocco bi očajnički zavapio:

‘Dato, do you know where is she now?’

Uvijek se obraćao Datu, kao nekoj personifikaciji sviju nas. Dato bi odgovarao sa divnim razumijevanjem koje posjeduju samo ljudi sa Kavkaza: ‘Yes, I know my friend, yes I know’ (Znam, druže moj, znam). Rocco bi potom gotovo skiknuo: ‘And do you know what is she doing now?’ (A, znaš li ti šta ona sada radi?) I tako svakog petka i to je išlo dotle da smo svi pomalo riječ ‘petak’ zamjenjivali sa ‘Ilinois’ - a pod tim smo u stvari podrazumijevali kako se trenutačna ‘Beatrice’ Rocca Carbonea taslači sa nekim tipom u Ilinoisu.

‘Sutra će ‘Ilinois’ rekao bi ponekad Rocco sa već unaprijed primjerenom patnjom u glasu.

‘Da’ odgovorio bi Dato, ‘sutra je Ilinois’.

‘Ona će sutra otići u Ilinois, a znaš li zašto ona ide u Ilinois?’

‘Znam, znam’, odgovarao bi Dato u samo sebi svojstvenoj su-patnji. A kada bi prošla ponoć Rocco bi zavapio rastegnutim italijanskim akcentom:

‘She is now in Ilinois!’

I uvijek bi tu riječ razvlačio, po italijanski je otpjevavao, naglašavao je sa nekim čudnim samo-mučeničkim uživanjem. I tako jedne noći, već se popila pokoja, Rocco je po sedmi put vapio o Ili-no-i-su, i ja sam ga, gotovo sa ozbiljnošću, upitao:

‘Rocco, ti moraš imati ovdje neke rodbine, u Čikagu ili Klivlendu, neke svoje Calabreze, možda bi oni mogli pomoći da se taj problemčić sa curom, ipak, nekako riješi?’

Rocco je zapiljio u mene pijanim, bolnim očima, a onda je slegao ramenima i gotovo zaplakao:

‘Ali Nino! Ja sam ovdje in-co-gnito!’

Onda je objašnjavao kako mu ne bi preostalo ništa vremena za pisanje ako bi rođaci znali da je tu, svima bi se morao javljati, ići u posjete, kupovati cvijeće za tetke, ljubiti ruke djedovim rođacima i nositi čokolade za bezbrojnu dječurliju... Pričao je tako, pa je zastao, odahnuo sa nekim predugo očekivanim olakšanjem, lice mu se ozarilo u presrećan osmijeh:

‘Yes, I know! We’ll kill the guy!’ (Pa, da! Ubićemo tog frajera!)

Da zbilja, sinulo je Roccu, problem se može riješiti u trenu, pa naravno, sav problem je u tom dečku - da njega nema ona bi pošla s Roccom u Rim i ne bi živjela ovdje u ovoj jebenoj Iowi, već u centru svijeta i gradu svih gradova! I ne bi išla petkom u Ilinois po debelu porciju strasti!

‘Dato, shall we kill the guy?’ (Dato, hoćemo li ubiti tog frajera?)

‘Of course Rocco, we will kill him for sure,’ - odgovorio je Dato gotovo usput, čeprkajući nešto po svojim zabilješkama na uskofrčenim i čudnim gruzijskim slovima. Dato je bio jedini na programu koji nije želio imati kompjuter i pisao je isključivo rukom.

‘It is so simple, we just need to kill the guy!’ (Ništa lakše, samo treba da ubijemo tog tipa.) Ponavljao je Rocco istu rečenicu sa nekom čudnom srećom koju bi i sam Robert de Niro vrlo teško znao tako ubjedljivo odglumiti. Rocco to nije ni glumio, samo je u momentu mogao zamisliti tek daleku mogućnost ostvarenja svojih snova ili je tek nazreo da i patnji, ipak, može doći kraj?

Iako smo u SAD proveli gotovo tri mjeseca ipak nikoga nismo ubili. Rocco je ubrzo pao u novi ljubavni zanos, pa je momak iz Ilinoisa mogao sretno nastaviti da živi, a čuli smo i da mu je američko-irska pjesnikinja kasnije složila i nogu, mada je njeni putevi čak ni tada nisu odveli u vječiti Rim. A ja sam definitivno odlučio da učinim sve i da kako-tako postanem lični tjelohranitelj Rocca Carbonea, mog životnog idola.

U Rimu je Rocco imao čudno zanimanje, naravno, kao i svi mi bio je pisac, a za razliku od mnogih od nas čak i priznat i čitan - ali od toga, ipak, nije mogao da živi. Kada mu je dosadilo da predaje književnost u gimnaziji, Rocco je našao posao u ženskom zatvoru. Svako popodne dolazio bi iza brave i ženama-ubicama držao časove iz literature, u stvari ne baš prava predavanja - čitao im je odabrane tekstove i kasnije sa njima razgovarao o sadržini. Jednom mi je ispričao kako je čitao neki odlomak iz Tolstoja, biće Krojcerova sonata, i kako je jedna od zatvorenica rekla da ne može da sluša i istrčala je van. Kasnije je priznala Roccu da je ona svoga muža ucopala na potpuno isti način.

‘Znaš, ta žena u stvari nije uopšte zla, oslobodila se svoga tiranina, i to je to. Strašno ju je zlostavljao, znaš.’

Pitao sam ga da li se zaljubio u neku od zatvorenica.

‘Da’ rekao je, ‘ali tu se nije moglo ništa učiniti.’ ‘A da li se neka zaljubila u tebe?’ ‘Pa one su sve, naravno, bile zaljubljene u mene!’

Ja mislim, zaista, da su sve te žene istinski bile zacopane u Roccoa Carbonea, ali njegova sudbina je nekako bila takva da se vazda između njega i postvarene ljubavi isprečavala neka tajanstvena mreža. Ovaj put bile su to zatvorske rešetke. Bog Eros jednostavno je bio suviše bezobrazan prema Roccu Carboneu i možda ga je baš zato on i opisao kao zločestog i pohabanog skitnicu u jednom od svojih romana. A bogovi su, znate već, ionako isuviše samoljubivi i tašti.

Jednom smo tako, sjećam se, sjedili u našem salonu na trećem spratu univerzitetskog kampusa u Iowa City, pomalo dokoni u svojim razgovorima, uz flašu tekile, malo soli i limuna i, naravno čitavo brdo leda (ti automati za led na svakom koraku definitivno su mi se činili kao najveće dostignuće američke civilizacije!). Bilo nas je dosta tu, razgovarali smo o našim djetinjstvima ili nečemu slično glupom. Kada sam bio dijete bio sam, naravno, ‘pionir’. Ne znam koliko to ljudi znaju, ali u socijalističkim zemljama sve je moralo biti na neki način organizovano i kolektivizovano, pa su i sva djeca starija od šest-sedam godina su bila okupljena u pionirsku organizaciju i morala su položiti ‘pionirsku zakletvu’ zakleti se da će slušati starije, biti dobra i vjerna našem vođi i ideji socijalizma i progresa. I svuda su pioniri imali vrlo slične ‘uniforme’ crne pantole / suknjice, bijele ištirkane košulje, crvene marame i kapice sa crvenom petokrakom. U jednom momentu spoznao sam da bi većina pisaca prisutnih u salonu trebala imati barem malo pionirske prošlosti i redom sam pitao ko je sve bio pionirčić maleni. Andrej Stanislavovič Bičkov iz Moskve rekao je ‘naravno da sam bio, zar može biti drugačije?’. I nasmijao se. Bičkov je bio jako zabavan tip i smiješan do besvijesti. Svi smo trebali održati kao neko predavanje studentima, a Bičkov je svoje započeo vrlo neuobičajeno; čim je izašao za katedru, odmah na startu, priznao je da on nije samo pisac već i da je ubica. Da, da, pravi, pravcati ubica koji je ukokao čak dva čovjeka! Svi u učionici su zbunjeno, čak sa nekom nelagodom (šta ako stvarno jeste, s Rusima nikad i ne znaš?) blenuli u njega - a on se nije dao ometati, mirno je nastavio svoje priznanje te pomno opisao oba ubistva - prvog je bez imalo griže savjesti gurnuo pod tramvaj i gledao je kako se melje pod točkovima, drugoga je nekoliko puta izbo kuhinjskim nožem i onda mu jednim potezom odsjekao glavu! Američki studenti blenuli su u čudnog čovječuljka koji je govorio engleski sa akcentom najvećih negativaca iz filmova o Jamesu Bondu. I još stoji pred tu katedrom jednog američkog univerziteta i smješka se ko da ništa nije bilo. I kada su se svi, zbilja, totalno zblanuli Bičkov je dodao:

‘Ali moram vam naglasiti da su i ta dvojica bili pisci! Postmodernistički pisci! I nadam se da me sada u potpunosti razumijete?’

Ali, da nastavimo o pionirima: Mileta Prodanović nije morao ni da odgovara. Rekao je tek nešto kao ‘Ma beži bre’ kroz polusmijeh. Ghassan Zaqtan iz Ramale pogledao me je preko cigarete koju je tek palio, nasmijao se uvijek lijepim osmijehom koji je mogao značiti i potvrdu i odricanje. Tako da nisam saznao da li su Palestinci imali neku takvu organizaciju, ali da su bili dio ‘progresivnog čovječanstva’ bilo je neosporno, a Ghassan je imao i svoje ‘moskovske godine’ i rado nam je o tome pričao. Aida je umjesto odgovora zapjevala jednu veoma poznatu jugoslovensku partizansku pjesmu, za koju sam kasnije, od jednog kletzmer benda u Poljskoj, saznao da je u stvari ukrajinska. Aida je Arapkinja, ali je iz Izraela i ima problema kada se god predstavlja. I ja stalno vučem sa sobom neku sličnu komplikaciju. Najteže je kada me pitaju odakle sam, a pitaju me svaki čas. Na to pitanje ljudi obično imaju kratak i jasan odgovor, dvije do tri riječi i sve je jasno ko dan. Ali ja moram prvo da uzmem dah, da napravim malu pauzu - i onda počinjem polako da objašnjavam; ja dolazim iz Holandije, iz Amsterdama, ali u stvari sam iz Sarajeva, iz Bosne, Bosne i Hercegovine, a to je nekada bilo u Jugoslaviji, mislim bivšoj Jugoslaviji... objašnjavam tako, ne zato što moram već zato što osjećam neku nejasnu potrebu. Aida je uvijek uznemirena, neka tiha frustracija neprestano tinja u njoj; način na koji je ovisna o nikotinu podsjeća me na Sarajevo i Bosnu. Kao da smo zajedno išli u gimnaziju i pušili u potaji krijući se od profesora, ponekad se zanesem i gotovo joj se obratim na svom jeziku. I Datu sam jednom nesvjesno počeo govoriti na tom jeziku kome se i ime nekako pobrkalo, baš kao da smo zajedno služili vojsku negdje u Sloveniji.

Antonia uvijek odiše čudnom mirnoćom. Tek u jednom momentu primjećujem da joj glas zastaje, vilica joj se gotovo neprimjetno protrese, u modrini očiju osjetim zadržan blagi višak tekućine. I ona ima sličan problem kao Aida i ja, objašnjava nam odakle je - Irski je državljanin ali je, u stvari, iz sjevernog djela: ‘Derry, ne Londonderry, mi kažemo samo Derry’. Odrasla je i dugo je živjela u Belgiji. Jadnica, nikada nije ni imala šanse da postane pionirka.

Viet, iz Vijetnama kako mu samo ime kaže, smijao se svojim vječno djetinjim osmijehom - stopostotna potvrda njegove pionirske prošlosti i ne samo to - djeca su tamo valjda još i dan danas danas neka vrsta pionira, a našega Vieta možda nisu još ni ispisali? I naš prijatelj iz Laosa Tongbay nasmijao se na sličan način, i dugo je još sa mnogo odobravanja klimao glavom. Su Tong, sigurno najveća literarna zvijezda među nama, autor romana po kome je snimljen čuveni film ‘Raise the Red Lantern’ nije morao ništa ni da potvrđuje. Čisto ko suza - naravno da je bio pionir! Marius iz Litvanije iako najmlađi među nama priznao nam je da je čak i on uhvatio nekoliko mjeseci pionirskog staža. Nešto slično rekao je i mladi poljski pjesnik Dariuš.

Samo je Marek Zaleski, iako dobro stariji od Dariuša sa rezignacijom odbio svaku mogućnost da je on ikada bio u pionirima. Pokušali smo mu ‘objasniti’ da ipak mislimo da je to malo nemoguće, on je i dalje odricao sa nekim teškim neurotičnim grčem na licu. On nije i tačka! Bilo je tu nešto suviše bolno i nismo više insistirali. Samo je Dato rekao da je prvu noć nakon prijema u pionire tražio od mame da mu ispegla kapicu i pokazao je kako je spavao s njom pod jastukom sklopivši ruke nježno pod obraz.

Dato je bio neka vrsta ‘pokretne Gruzije’ gdje god bi se on zatekao oko njega bi se formirala mala gruzijska kolonija. Tako je i u Iowi pronašao neke Gruzijce, stalno su dolazili kod njega i po njega, među tim ljudima vladala je neka čudna bliskost i otvorenost već pri prvom susretu. Gruzijci su velike patriote, do ludila vole svoju domovinu i sve što je gruzijsko, naravno i jedni druge, bar se tako čini kada su daleko od svoga Tbilisija, Crnog Mora ili Kavkaza. Jednom smo imali pravi spektakl u našem kampusu: u Gruziji su bile neke velike demonstracije, već su se bili oslobodili od mnogo toga ali još ne i od lokalnog diktatora koji je htio ukinuti jedinu nezavisnu TV stanicu i raja se pobunila. Dato je još početkom devedesetih bio vođa neke značajne studentske pobune, nazvali su ga za vrijeme demonstracija u Iowu, telefon je bio priključen direktno na razglas na trgu i on se iz svoje iz svoje hotelske sobe obratio masi na ulici. Mi smo ga napeto čekali u salonu, vratio se sav ustreptao, zajapuren:

‘Rekao sam im - ne brinite, Rocco Carbone je sa nama!’

Zamiljšam trg pun demonstranata, Datin glas iskrivljen modulacijom prekookeanskog poziva i improvizovanog uličnog razglasa, uzburkanu masu koja kliče na njegove riječi, nagovještenje spasa za sve jer Rocco Carbone je uz nas! Niko ne zna ko je taj Rocco, ali se i ne pita... Nemam pojma da li je Dato zaista to uradio, ali znam da je dovoljno opičen čak i za tako nešto. Onda, jedno veče, Dato nam je saopštio da smo svi pozvani na ‘barbecue’ kod jedne gruzijske obitelji u obližnjem Coralvillu. Manje-više svi smo bez razmišljanja prihvatili poziv sem Chrisa Keulemansa koji se pravdao da želi ostati u sobi i raditi na svom romanu ‘The American I Never Was’, da bi kasnije priznao da je opet nešto zapelo i da je cijelo veče proveo buljeći u televiziju. Gruzijci su došli po nas i natrpali smo se u automobile kako smo stigli i znali, neki od nas sjedili su čak i u gepeku velikog Chirokee džipa. Već usput Dato nam je objašnjavao pravila gruzijskog derneka: pijanku uvijek vodi ličnost koja se naziva ‘tamada’, a tamada je često domaćin ili neko od starješina, značajnija ličnost. Naši domaćini imali su na polici nekoliko Datinih knjiga, veoma su ga voljeli i poštovali i zahtijevali su da on bude tamada te večeri. Dato se nećkao, smatrao je da ta čast pripada prije svega domaćinu, ali oni su bili uporni. Tamada određuje sve u toku večeri, od toga šta se i kada pije i jede pa do redoslijeda i sadržaja zdravica koje su nezaobilazan i najvažniji dio svetkovine. Objasnio nam je da svi prisutni moraju bezuslovno prihvatiti autoritet tamade, činiti sve što on zahtijeva od njih, gotovo slijepo i bespogovorno. Prepričao nam je kako je jednom pio negdje u nekom selu visoko na Kavkazu, tamada je bio jedan stari čovjek, starješina sela, i u jednom momentu ushićenja je rekao: ‘Sada ćemo piti Gruzijsku zemlju! ’ i usuo je šaku zemlje u svoje vino. Svi su ga momentalno slijedili bez imalo zbunjenosti, ispijali su čudnu mješavinu gustog crvenog vina i crvenkastog tla.

Stigli smo u Coralville, lijepo naselje sa kućama u nizu. Domaćini su bili ushićeni i sve je odavno bilo spremno. Votka promrzla u ledniku pila se iz dugačkih ‘epruvetastih’ čaša, na velikom roštilju poluloptastog oblika, iznad gotovo ‘vulkanskog’ žara peklo se nešto nalik na naše ražnjiće, samo što su ‘žice’ bile u obliku sablje a komadi mesa veličine šake. Kasnije se pilo vino, gruzijsko naravno, pored naše blatine možda i najbolje na svijetu. Naš tamada, Dato, vrlo je vješto održavao nivo opšteg osjećanja, držali smo zdravice - za sve naše majke, za sve one koje volimo a nisu sada sa nama, nazdravljalo se i pilo bi se nadušak. Posljednju zdravicu Dato je posvetio svim našim domovinama i moram priznati dio zdravice posvetio je samo meni. Rekao je: ‘Svi ćemo se mi ubrzo vratiti svojim kućama. Samo Nino neće, on istina ima svoj dom i svoju familiju ali nema više svoje domovine. Zato ovu zdravicu posvećujem najviše njemu!’ U stvari ni sam nikada nisam bio svjestan koliko je bio u pravu, Holandija je sasvim OK zemlja, koja me je, na kraju krajeva, svesrdno usvojila. Ali, Dato je ipak imao pravo - majka je majka, a maćeha je ipak maćeha, koliko god dobra i srčana bila. Čudno, ali u ritualu tamade ništa ne zvuči lažljivo i patetično, nije ni sladunjavo kao naše polu-folklorne rimovane zdravice, koje su uvijek bile neka vrsta izdeklamovane parole, više oličenje mljecavog dodvoravanja nego iskrene međuljudskosti. Ali na stranu to, Dato je na kraju od svakoga zatražio da ostalima pokloni nešto od svoje otadžbine. Rocco je, iako već u startu pijan ko letva (šta ćeš, bio je prvi dan ‘Ilinoisa’) odrecitovao nešto od Tasso-a ili Petrarke - čisto ko suza, bez uzimanja daha. Sergio je pripovijedao o tajnama argentinskoga tanga, Antonia nešto o Dablinu i bolnoj ljepoti njenog rodnog Sjevera, Ben je ako se dobro sjećam bio veoma ličan o svom djetinjstvu - Oxford, čini mi se, nešto poput priče iz ‘Društva mrtvih pjesnika’. Svi su zaista darovali ponešto lijepo, iskreno i toplo. Konačno je došao i red na mene, rekao sam kao da, eto, uprkos svemu duboko u sebi i dalje nosim svoj maternji jezik, ma kako god ga zvali, i da je baš taj jezik neka vrsta moje jedine domovine i da ću pokušati pokloniti im dio melodičnosti i ljepote tog polu-bezimenog jezika i odrecitovao sam, u dugom usporenom ritmu, jedinu pjesmu koje sam se tada mogao sjetiti i zasigurno jedine koju uopšte znam napamet, ali najvjerovatnije i najbolju moguću za tu priliku: ‘Pučina plava spava / prohladni pada mrak / vrh hridi crne trne / zadnji rumeni zrak...’

Kasnije smo izašli na terasu, uzeli smo i gitaru. Ja sam svirao La Bambu, (jedinu kojoj znam akorde čak i kad sam skroz pijan). Ben je otpjevao nekoliko fantastičnih pjesama (Simply Red? Pink Floyd?) od toga i jednu koju je sam komponovao a u jednom stihu improvizovao je i nešto o čovjeku koji govori, kako on reče, Serbo-Croatian. Sergio je svirao neke čudno nježne argentinske romanse, opet Tango, a malo i bodeži, baš ko u Borhesa. I eto, bijaše je to jedno zvjezdano veče u Coralvillu.

Rocco je sjedio u uglu terase, bio je pijan do plača. Zapjevao je i on neku talijansku, nije bio neki pjevač ali pjesma je ipak sa svom ljepotom doprla do sviju nas. Uzeo sam gitaru, već dovoljno pijan da teško pogađam žice, i rekao sam Roccu:

‘Znaš li koja je moja najdraža italijanska pjesma?’

Iako sam definitivno beznadežan pjevač ipak sam bez kompleksa zarevao:

Avanti o popolo alla riscossa Bandiera rossa, bandiera rossa Avanti o popolo alla riscossa Bandiera rossa trionferà

Svi su prihvatili poletni ritam pjesme. I kada smo stigli negdje do refrena, Rocco je ustao na noge koje su ga jedva držale, oči su mu bile nabrekle od suza: ‘Ti mene provociraš, Nino’ rekao je dok mu se osmijeh borio sa plačnim grčem na licu.

‘Ti ne znaš, da sam ja, zbilja, bio komunista. ’

Gorkim hrapavim glasom počeo je da pjeva ‘internacionalu’ naravno - na talijanskom. To je zvučalo nekako istinski dirljivo. U mom pijanom mozgu vrte se sekvence iz nekih starih filmova; konjanici koji iz kratkih dvocijevki pucaju na seljake koji traže zemlju iz Bertolučijevog ‘Novecenta’, bandit Guliano koji u ‘Sicilijancu’ teškim mitraljezom kosi crvene zastave na kamenitoj zemlji.

Svi smo počeli pjevati sa Roccom, da budem iskren svima nam je nekako poraslo srce u sred države Iowe. Marek Zaleski nas je prekinuo, ruke su mu se tresle od bijesa i nekog odavno prirođenog straha. Rekao je da je to isto kao pjevati neku fašističku pjesmu, isto kao uzvikivati ‘zieg-heil’. Nije isto - pokušali smo mu objasniti. Nije isto kada internacionalu pjeva Rocco Carbone, pijan na terasi u Coralvilleu i kada je pjeva hor radio Varšave u doba sovjetske okupacije. Uzalud, Marek je i dalje drhtao. Iako nije bio u pravu imali smo poštavanja prema njegovoj frustraciji i onda smo opet pjevali Dylana i Beatlese, a ja sam definitivno odlučio da do kraja života budem vjerni tjelohranitelj Rocca Carbonea (baš zbog toga mi je Dato i poklonio sunčane naočale koje je, majkom mi se kleo, dobio od najveće zvijezde gruzijske rok-scene).

Ali nikada nisam održao jedno drugo obećanje koje sam dao Roccu dok smo jednom šetali kroz ‘Little Italy’ na Menhetnu, rekoh mu da ću napisati priču koja će se zvati ‘I was Rocco Carbone’s Bodyguard’ i koja će kao govoriti o mladom Bosancu, veteranu iz rata i izbjeglici u Nju Jorku, koji vidjevši poštovanje koje njegovi zemljaci gaje prema njemu (a radilo se tek o potpisivanju knjiga u lokalnoj italijanskoj knjižnici) zamijeni pisca Carbonea za velikog mafijaša i ponudi da mu bude tjelohranitelj, tek za probu na sedam dana. U toj priči pijani Rocco, naravno, pristane na tu ludost i kroz dane oni polako postaju prijatelji. Koncept i nije bio tako loš ali svaki pisac mora imati poneku priču koju nikada neće ni napisati. I onda, zamišljam, kao scenu iz nekog nesnimljenog filma: orkestar svira Internacionalu, onako nenametljivo - malo violina, malo umjeren piano. Polako gledamo kroz publiku i zamjećujemo - gangster sjedi u kitnjastoj loži. Približavamo se sve više i shvatamo da je on Rocco Carbone lično, a tu sam i ja - ja stojim iza njega u crnom odijelu na pruge sa tamnim očalama gruzijske rok-zvijezde i pazim na svaki mig.

Internacionala svira, gangster udiše miris crvenog karanfila. I plače, tiho, baš kao da je Ridi Pagliaccio.

***

JOŠ JEDAN ZAPIS O ROCCU CARBONEU

Iako se u romanu Bandiera Rossa pojavljuje u više inkarnacija; kao ljevičarski kanconijer, dobronamjerni amsterdamski advokat, italijanski industrijalac u lovu na jelene u Jugoslaviji, čileanski fudbaler, citirani semiotičar, italijanski pisac u Iowi (što je, u stvari, i bio) i na kraju kao zamišljeni ‘cappo di tutti cappi’ koji u operskoj loži pušta suzu uz taktove internacionale - Rocco Carbone bio je itekako stvarna ličnost. I bio je moj prijatelj. Ideja da Rocca ‘provučem’ kroz cijelu knjigu bila je, čini mi se, moga brata Pjera. Rocco nije imao ništa protiv, mislim da mu je to i godilo. Kasnije sam mu poslao engleski prijevod poglavlja o ‘njemu’ i dopalo mu se, zahvalio mi je što sam ga izabrao za glavni lik, a poslao mi je i nekoliko bitnih korekcija i sugestija. Sve u svemu, lijepo smo se zabavljali. Ako ništa humor nam je bio na sličnoj frekvenciji, svi smo mi na kraju ipak Mediteranci; i Kalabrezi i mi, Bosanci. Na ljeto 2007, otprilike kada je izašla i knjiga u Tuzli, Rocco je došao kod nas u Zaton na ljetovanje, o tom ljetovanju, Roccu i njegovom drugu Glaucu i svim njihovim zgodama u inače mirnom Zatonu Malom mogla bi se napisati još jedna knjiga. Roccu sam iz Sarajeva donio cd Mostar Sevdah Reuniona, Kultur Shock i još neke muzike, i naravno, knjigu Bandiera Rossa. Iako nije znao ni riječ moga jezika, listao je knjigu skoro kao da je čita i bio je jako ponosan. Ponio je knjigu u Rim i zakleo se da će dogovoriti i objaviti italijanski prijevod. Nakon toga razmijenili smo još nekoliko e-mail poruka (bilo je to doba prije Facebooka i sličnih stvari) i Rocco se prestao javljati. Nije to bilo neuobičajeno u našem druženju, Rocco je bio takav, čas je tu, čas ga godinama nema, pa se opet pojavi, obično, kad ga najmanje očekuješ. Nekoliko godina kasnije sa suprugom dolazim u Tbilisi, u Gruziju, na aerodromu nas sačekuje, opet prijatelj iz Iowe, Dato Turašvili. Dato je spojio jedan moj dramski tekst sa svojim i napravio dramu u kojoj su likovi iz opkoljenog Sarajeva postali i protagonisti gruzijske ratne tragike. Marija i ja sletili smo neposredno prije premijere, žurili smo u pozorište, publika je već bila u sali, glumci spremni, ali nisu htjeli da počnu dok mi ne stignemo. U toj jurnjavi od aerodroma prema gradu Dato nam priča kako mu je knjiga ‘Bjekstvo iz SSSR-a’ prevedena na italijanski i kako je bio u Rimu. Ja ga, sasvim normalno, pitam da li je vidio Rocca. On me gleda blijedo i zbunjeno. ‘Pa zar ti ne znaš? Rocco je poginuo, davno...’ I Marija i ja smo ostali kao okamenjeni. Kažu da loše vijesti putuju najbrže i da te ne mogu mimoići, iskreno, ni sada mi nikako nije jasno kako se to moglo dogoditi - skoro pet godina Roccova smrt uspješno se skrivala od mene. Ne znam kako, ne znam ni zašto, jedino što pouzdano znam je da se nemoguće stvari nikada ne događaju bez nekog potajnog razloga.

Moj drug Rocco poginuo je u Rimu, u vreloj noći između sedamnaestog i osamnaestog jula 2008, na tipično južnjački način - u saobraćajnoj nesreći. Vespa i vino, neka žena i žurba zaljubljenog čovjeka, pretpostavljam.

Bandiera Rossa može se naručiti u elektronskom ili štampanom izdanju