28 MART 1945, MARIJIN DVOR, JUTRO

Milanov otac je još početkom vijeka došao u Sarajevo kao austrijski sudski činovnik. Porijeklom su bili iz Krajine, otac je službovao u Tešnju, Čajniču, Bugojnu i Visokom i na kraju dobio je namještenje na Vrhovnom sudu u Sarajevu. Brat Milanovog djeda Obrad Radaković još je odavno bio trgovac u Sarajevu, trgovao je kožama, imao kuću, ovdje na istoj obali Miljacke, ali malo uzvodno, kod protestantske crkve, današnje Akademije likovnih umjetnosti, umro je mlad vjerovatno nakon teškog bankrota. Otac je u prvo vrijeme, sa porodicom, Milanovom majkom i starijim bratom, stanovao u njegovoj kući kod Obradove udovice Radojke i kćerke Rajke, kasnije je dobio na korištenje, a nekoliko godina poslije i otkupio stan u Tvrtkovoj ulici na Marijin Dvoru. Tu je Milan i odrastao, završio je sarajevsku gimnaziju, a potom je studirao finansije najprije po očevoj želji i pomoću nekih njegovih veza još iz doba Carevine u Beču (prvu godinu) a poslije na Sveučilištu Zagrebu.

Nakon oslobođenja i dolaska partizana bio je mobilisan i proveo je godinu dana kao vojnik KNOJ–a, dakle imao je partizansku vojnu knjižicu i dokaz da je četrdesetak dana ratovao za oslobođenje zemlje. Ali on nikada i nikome nije pokazivao tu knjižicu, nije se nigdje trpao, nije to naprosto znao ili je sa dolaskom novog društvenog uređenja izgubio svaku volju i ambiciju. Ipak, kao stručnjaka zaposlili su ga najprije u Narodnoj banci Bosne i Hercegovine (jer ona stara hipotekarna u kojoj je počeo već odavno nije postojala), a kasnije i u Privrednoj banci.

Za rata, Nijemci ga nisu dirali zbog germanofilskog pedigrea njegovog oca i sablje Franca Jozefa koja je, uprkos svom oduševljenju Karađorđevičkom Jugoslavijom, i dalje visila na zidu očeve radne sobe pored njegovog portreta u uniformi carsko–kraljevskog oficijala. Nijemci su Milana ostavili na miru i zbog toga što je i on, kao bivši bečki student, tečno govorio njemački, a radio je da povremeno izmijeni već tada bolesnog oca u bakalnici kod očeva prijatelja Stjepana koji je pravio nabavke za njemačku vojsku i koji je bio dovoljno uticajan da zaštiti Milanovog oca i Milana uzimajući ih kod sebe u službu. Možda je Milanu spasilo život i to što je od oca naslijedio vještinu krasnopisa i Wehrmachtu je liste nabavki i račune uspostavljao ispisane urednom i lako čitljivom goticom.

Od Luburićevih ustaša ih je, pred sam kraj rata, spasio njihov komšija, vrata do vrata, Musliman begovskog porijekla (kome su oba sina bili na značajnim položajima u ustaškoj vojsci i vlasti) i koji je kada su Luburićevi crnolegionari zalupali na vrata Radakovića nasuprot njegovim, dobro znajući kako stoje stvari, izašao iz svoga stana i izružio te soldate da se cijeli haustor orio. Rekao im da tamo nema nikoga i da u tom ulazu oni nemaju šta da traže dok su tu njegovi sinovi i on. I ustaše su se nevoljno povukle i na sreću nikada se više nisu pojavile na vratima stana Radakovića.

U teškim danima okupacije Milan nije puno izlazio iz stana, čitao je mnogo, uglavnom ruske ali i druge klasike. U to vrijeme knjige je cijenio po njihovoj debljini, bio je sretan kada bi uzeo u ruke ‘Braću Karamazove’ u jednom tomu, knjigu toliko debelu da ju je jedva držao u šaci i znao je da će provesti sate i dane u čitanju, pa bi se iznenadio kada bi je ‘progutao’ tek za sedmicu ili dvije i onda bi ponovo otvarao zastakljenu ukrasnu vitrinu u kojoj je otac držao svoju biblioteku, pronašao bi Rablea, projurio bi očima kroz njega tek u nekoliko dana, onda bi po treći put čitao ‘Zločin i kaznu’ pa ponovo ‘Lovčeve zapise’, ‘Anu Karenjinu’, ‘Selo Stepančikovo’, Čehova i Puškina, pa bi zalutao u ‘Fausta’ na njemačkom, pročitao bi par stranica, sopstveno oduševljenje brilijantnim stihovima budilo bi u njemu neku vrstu samoizazvane griže savjesti i vratio bi knjigu u mir police i za neka druga, bolja vremena.

Volio je čitati i Šekspira ležeći u praznoj metalnoj kadi u naivnom vjerovanju da je tu zaštićeniji, osluškivajući potmulu tutnjavu engleskih bombardera koji su, onako usput, na povratku sa naftnih polja Rumunije često znali otkačiti i pokoju razornu bombu na Sarajevo. Milanova ulica bila je vrlo blizu vojnog logora, pa je znalo dobro zatresti.

Njegovog brata Aleksandra rijetko su pominjali, ali znali su da se kao kraljevski oficir nekako uspio probiti do Beograda i da je tada, valjda, bio negdje tamo. Kasnije je saznao, ali o tome nikada i nikome nije glasno govorio, da su Aleksandra strijeljali partizani krajem 1944, sve su bile uglavnom glasine – od toga da je čak bio neki ađutant u štabu kod Mihailovića do onih koje su govorile da je još četrdeset treće prešao kod partizana i da je strijeljan nekom začuđujućom ‘greškom’. Drugi su, opet, govorili da ga je oklevetala ostavljena ljubavnica. Milan nije tome svjedočio, ali otac mu je pomenuo da ga je jednom krajem rata, tajno i kratko, posjetio komunistički kurir, ilegalac, i bez mnogo detalja u ime nove, nadolazeće, narodne vlasti prenio mu obavijest da je njegov sin odlukom prijekog suda strijeljan negdje kod Obrenovca. Istina, Milan se više i ne sjeća, da li je to čuo baš od oca, ili mu je ostalo iz nekih drugih porodičnih prepričavanja. (***)

Mada su Milanove oči i prije i poslije toga vidjele užase samo je anđeo Orijena mogao pročitati sav okus te strave u Milanovoj duši pomiješan sa sličnim užasom jednog velikog, možda najvećeg, ljubavnog razočarenja.

Milan je u tim ratnim godinama imao djevojku, ne baš djevojku kako se to danas misli, ali ono – lijepo su se gledali, osjećali su neku neskrivenu simpatiju, zvala se Vjera i bila je kći jednog uvijek elegantnog kelnera koji je radio u jednom tada još uvijek vrlo uglednom hotelu pored Velike aleje u banji Ilidža, u kome je, kažu, prije rata jednom nastupila i velika Josephine Baker.

Vjera je bila djevojka prijatnog osmijeha, širokog lica i lijepe njegovane svijetlo smeđe kose. Sretali bi se na uglu Tvrtkove, razmijenili par stidljivih riječi, ali malo – pomalo razgovori su se produljivali, pa bi ponekad znali prošetati do obližnjeg Vilsonovog šetališta i sjesti na klupu.

On joj je pripovijedao o romantičnim zbivanjima ‘Bijelih noći’ u Petrovgradu, koje je znao iz Dostojevskog, prepričavao je ljepotu duge polarne noći kao da je zaista bio tamo. Maštao je o jednoj takvoj polarnoj noći ovdje u Sarajevu: ‘Bilo bi nam kao u Hiperboreji, to ti je jedno mjesto koje se krije iza sjevernog vjetra i gdje žive anđeloliki ljudi. Bijela noć trajala bi mjesecima, magična svjetlost aurore borealis probijala bi kroz ove kestenove iznad nas i uopšte ne bi bio rat.’

U tom sanjarenju na klupi Vjera bi se primakla uz njega i slušala bi ga, možda bi se čak i dotakli za ruke. A u maštariji taj tren bi se razvukao do beskraja i nikada ne bi išli sa te klupe u Vilsonovom jer blaga svjetlost polarnog dana hoće vječito da traje.

Vjera ga je, u stvarnosti, u tim najčešće veoma kratkim susretima i potajnim šetnjama do rijeke i nazad ili kad bi zastali tu na uglu prekoputa hotela ‘Zagreb’ zaista pomno slušala, uvijek sa nekim poluskrivenim osmijehom, ne razumijevajući mnogo o čemu on to baš priča, a nije joj ni bilo važno jer taj mladić ju je privlačio, godila joj je i pažnja i žar s kojom joj se obraćao. Imponirala joj je i njegova učenost, i to da je studirao u velikom Beču i milome Zagrebu, i negdje u njenoj duši skrivala se primisao da bi on, jednom, kada sve ovo ratovanje prođe, mogao biti dobra prilika za nju.

Jedno jutro sreli su se na istom uglu, ona je išla u nabavku uvijek nastojeći da ‘potrefi’ ono isto vrijeme koje je izgleda i on uvijek pogađao virkajući sa prozora čekajući da se ona pojavi i onda bi se strmoglavio niz stubište i kao slučajno nailazio.

To jutro na proljeće 1945, on je već stajao tamo i nije mogao gledati u pravcu Gundulićeve odakle bi ona uvijek nailazila, već su mu se oči bez njegove volje priljepile dolje prema fabrici duhana i logoru, ravno dolje sve do Muzeja. U čudnom poluludilu gledao je niz svoju ulicu, u svoj Marindvor na škrtom martovskom suncu – ljudska tijela su se njihala na blagom povjetarcu, bez greške, na svakom drvetu po nekoliko njih.

Tijela obješenih su se ljuljala opuštenih ruku na drugoj strani ulice u dugačkom nizu koji je poput Miljacke tekao u pravcu Igmana.

Milan to tada nije mogao znati ali tek je sedmica dana preostala do ulaska partizana, oslobođenja grada i već pomenute misteriozne Valterove pogibije. U blizini, na jednoj banderi, uredno je bio nalijepljen oglas sa spiskom svih osuđenih, strijeljanih i ovdje povješanih.

Pedeset i pet ljudi, Sarajlija. Milanove oči letile su preko slova i polusvjesno iščitavale imena. U vazduhu se osjećao, a kroz žile se tresao nigdje vidljiv ali itekako osjetan potpis pukovnika Maksa Luburića.

Vjera je ugledala tijela, protresla se od straha i jeze, onda je blago dodirnula Milana za rame, osjetila je kako mu drhti svaki mišić, osjetila je taj potpuni drhtaj, strah koji je veći od duše, koji se upija cijelim krvotokom, koji se useljava u srž nogu koje jedva drže koljena od posustajanja, koji se grana kroz nervni sistem sve do mozga koji se zaleđuje od užasa i nevjere u ono što se vidi, a u tim momentima mozak neće, ne želi i ne može ništa da misli.

Samo su oči i dalje neposlušne, gledaju i prenose sliku do centra koji je razaznaje – a ne može da je primi, ne može da povjeruje i ne želi da shvati.

Ona ga je dotakla, on ju je pogledao izbezumljeno i čudno. I ona se plašila, njen strah bio je onaj koji se javlja u prisustvu leša, onaj koji se naprosto boji prisustva i pomisli na smrt, mislila je da je i njegov iste prirode i iako je i nju protresalo kroz želudac htjela je da ga ohrabri, jer žene (makar bile i veoma mlade) imaju urođen osjećaj kada muškarcu treba uliti novu hrabrost i vratiti mu dah.

I onda mu je rekla: ‘Pa što, to su samo neke izdajice.’

Mislila je, djevojački naivno, da će tako odagnati njegov strah. On se naglo okrenuo, pogledao je pravo u oči, nekim potpuno direktnim, gotovo luđačkim pogledom, upitao ju je kratko i jasno, kao da su se sva snaga i drskost iznebuha prelili u njega: ‘Misliš li da je to u redu?’.

U njoj se probudio neki inat, željela je biti dosljedna u svom ‘ohrabrenju’, konačno naći i za sebe tračak sigurnosti koja joj se gubila pod nogama, pobjeći od straha, prevariti ga zauvijek i osloniti se na neku zlobnu i nevidljivu silu koja se ne može pobijediti, ali kojoj se, ipak, nekako moralo umiliti.

Na njeno zbunjeno čuđenje Milan nije bio u stanju da prihvati tako jednostavnu činjenicu, koja u nekom prividu ipak može privremeno da zaštiti od svake gadne pomisli. Jer potpuno je nemoguće zamisliti sebe na kako visiš na banderi električnog stupa ili drvetu kestena, sebe kao poniženog i bivšeg.

Gledajući pravo u iznakažena lica onih koji su visili, Vjera se osjetila još sigurnijom u otporu svome sopstvenom strahu koji je trovao kroz njenu dušu u tolikoj mjeri da se činilo kao da je i sam taj strah iščezao, da ga više nema i ne može biti. I rekla je jasno i otvoreno: ‘Da mislim. I treba ih sve povješati. Sve do jednog!’

Milan je uzmakao korak od nje, okrenuo se i brzim hodom prešao preko ulice do svoga stubišta, zalupio vratima i nestao zauvijek iz njenog vidokruga. Dolazila je još par puta do tog ugla, čak bi i malo sačekivala, htjela je nešto da doda, objasni, ali on se više nikada nije pojavio.

Ni Milan više ništa nije saznao o toj Vjeri, nigdje je nije sreo, ostao je samo bolan, grub rez u njegovoj mladoj i zaljubljenoj duši.

iz romana 'Bašta ukrašena flamingosma'

Art Rabic, Sarajevo 2021.