Čudesna voda Svetoga Ante sa Bistrika
Komšije su se okupile u malom prolazu koji vodi do ulaza u neboder. Mada se čini zaklonjen boraviti tu isto je kao i biti na ulici. Opominje i metalni stub ulične svjetiljke preko puta, tamo ispred auto-servisa, koji je iskrivljen kao da ga je uvrnuo King Kong. Ne znam zašto, valjda zbog nekog osjećanja ‘slobode’, želje da se u to ljetno doba bude ‘na vazduhu’ kada se već ne može ići na izlet u brda. Brda, Gospode moj, gdje su nam naša brda, miris trave, borovine, pogled odozgo na grad, pogled sa Vidikovca. Nekada se išlo žičarom. Sada samo mrtvi stubovi štrče uz padinu Trebevića. Ko će i kada sve ovo prođe smjeti da planinari? Sve te posijane mine, neeksplodirane bombe, granate, otkidaće čobančićima noge narednih trista godina. Jednom su nam na opštenarodnoj odbrani objašnjavali taktiku odbrane grada u ‘budućem ratu’ kako su voljeli govoriti, tu gore su, govorio nam je oficir JNA, posljednje linije, ako to zauzme eventualni agresor, gotovo je. Jebo te, grad su napali sa posljednje tačke odbrane. ‘Budući rat’ je sada i nema nikakve veze sa onim što su nas godinama učili: ‘ratovi se dijele na pravedne; oslobodilačke, klasne, revolucionarne i nepravedne; osvajačke, imperijalističke, kolonijalne...’
Jedino je bilo tačno, čini mi se, i to samo djelimično, ono o naoružanom ‘narodu’.
I tako, ljudi iz nebodera iznijeli su nekakve šamlice, stolice čak i jednu stilsku fotelju, u taj prolaz ispred nebodera, par metara od ulice Dobrovoljačke, umorne Miljacke i Obale Vojvode Stepe s druge strane (tako se zvala, tada) po čijim se fasadama dan-noć ispucavao naoružani narod sa brda. Nenaoružani je sjedio ispred nebodera, u naivnom osjećanju da je tu ‘sigurno’ (da je samo jedna krehnula, sve bi nas pobila). Pričalo se o svemu i svačemu: uglavnom o uspomenama i naivnoj nadi da ovo ne može dugo trajati, da to svijet neće i ne može dozvoliti i slične gluposti. Jedino je stari Mugdim promrmljao: ‘Jebe se svijetu za nas.’ Mugdim je lud - svijet će pomoći, ako neće svijet, hoće Amerika, naravno, ako pobjedi Klinton, a Klinton će sigurno pobijediti jer je rekao da će nam pomoći. ‘Amerima treba dvadeset sati, da rastjeraju svu tu pijanu bandu!’ naglašavao je Zoka i vadio punu kutiju cigara (otkud mu samo?) nudio sve redom kao da časti u ime te zamišljene ‘Bosanske oluje’. Već dugo nema vode, devet dana, do sada je dolazila u neboder, istina samo u prizemlje pa smo tegarili na spratove i to se činilo teško i naporno. Kasnije smo se sa uzdahom sjećali tih dana kada smo svi do duboko u noć teturali sa kanisterima i kantama kroz mrkli mrak stubišta, mimoilazili se oglašavanjem, dok su pored nas gledani kroz razbijena haustorska okna lebdili crvenkasti meci. Divno je bilo imati vodu u prizemlju, čekati po pola sata - sat u redu, ventrati se na peti sprat (ja sam imao sreće jer bilo ih je i na petnaestom) ali mogao si napuniti sve u kući, od kade do šoljica za kafu. To popodne izašao sam sa kanisterima ispred, zapalio cigaretu koju je tako velikodušno ponudio Zoka, pitao sam sve prisutne: ‘Ljudi božji, gdje ima te vode?’
Jučer sam cijelo popodne lutao i ništa nisam našao, istina stajao sam skoro sat ispred Komande grada, gdje su egipatski unproforci postavili nekakav rezervoar, onda sam shvatio da se red nije pomakao ni za milimetar i okanio sam se ćorava posla. Gospodin Jurkić mi je sa osmijehom rekao da vode ima kod crkve Svetoga Ante ili na pivari. Neki pomenuše džamiju kod Sedmorice braće. Gospodin Jurkić namjerno je naglašavao crkvu jer smo se tih dana zezali na račun njegovog katoličanstva i to veoma komotno jer je gospon Ivo bio katolik i Hrvat mnogo prije HDZ-a, slobodnih izbora i svih ‘novih vlasti’. Bio je to oduvijek pa mu je to bilo nešto sasvim obično i normalno za razliku od mnogih drugih koji su na pomen crkve ili džamije poprimali ozbiljan izraz lica, čak ozbiljniji od onoga koji su ‘nabacivali’ pri uvodnoj riječi na partijskim sastancima ili u ulozi ozbiljnog diskutanta koji upućuje na različite nepravilnosti i mnoge negativne pojave te na ‘pojedine neodgovorne pojedince i negativne građanske elemente.’ Gospodin Ivo se iskreno šprdao i potvrđivao svoju pripadnost ‘nazadnom elementu’ koji se, po ko zna koji put, pa i čitavim ovim ‘novim’ ratom pokušava iskorijeniti. Nekada su htjeli samo tu građansku klasu, sada rade đuture: i grad skupa sa građanima, onako u kompletu. Supruga gospodina Ive je porijeklom Poljakinja i voli reći ponekad: ‘naš Papa’.
- Kod Svetog Ante mora biti. - naglašava Ivo. - Posebno za mene, - dodajem u šegi, pa pričam kako se moja majka zavjetovala baš u toj crkvi, dok me je nosila u utrobi.
- Meni će Ante dati, po njemu sam ime dobio. - Zaista? - pita gospođa Jurkić. - Majke mi. - kažem.
Onda, moja Marija, koja drži Marka na vratima i viri da uhvati malo ‘spoljneg’ zraka, po ko zna koji put pripovjeda o svetim slikama gospođe Filomene u čijem smo se stanu smjestili, i kako mi je rekla da ih ni po koji cijenu ne skidamo:
- Jedino su nama svi prozori čitavi. Vidite. - govorila je Marija sa vedrinom u glasu. - Odo’ ja pravo kod Ante. - rekoh i zapičih niz Dobrovoljačku.
Jedna granata pukla je kod Čumurije, ali s druge strane Miljacke, daleko. Dva puta zarokao je PAM i malo snajpera kod parka Cara Dušana. I stigao sam pred crkvu. Gledam gdje je ta voda. Vidim ljudi idu negdje dalje, i ono par komšija što su krenuli sa mnom, valjda na Pivaru, tamo je ogroman red, vidi se odavde. Zastanem, gledam crkvu u toranj, dig’o se ka nebu. U to koči mercedes, starija tipa, biće 200D, ili tako nešto, crni, pravi za taksiste, pet-šest hiljada maraka u Njemačkoj, vidi stvarno - još ima onu svjetleću tablicu i na njoj piše ‘taxi’. Iskače jedan tip, mali, kratak, nabijen, u maskirnoj, kratko ošišan, sa strane izbrijan. Kontam ga odmah: taksista, šaner, sada oružane snage. Frajer otvara gepek, vadi plastično bure, nekom polugom razvaljuje šaht, priključuje vatrogasno crijevo, puni bure, ubacuje bure na prtljažnik, na brzinu otkači cijev i onu polugu, zalupi prtljažnik, uskače u auto, daje gas, zaškripi niz Bistrik. Ja stojim voda lipti iz šahta, zaljeva mi noge. Sagnem se i punim kanistere. Oko mene nahrpila masa, dotrčavaju sa svih strana. Ali ja sam već napunio svoje.
Vraćam se pred neboder. Već iz daljine se smijem prema Ivi i njegovoj supružnici. I svima.
- Kad prije? - čudi se stari Mugdim.
Ivo širi ruke sa osmijehom. Niko se još nije vratio sa vode a neće još za sat - dva. Spuštam kanistere zadihan. Prilazi Zoka, otvara drugu kutiju, mora da nešto debelo munta, kontam. Ja stojim tako zagledam se u nebo, pričekam malo, pa kažem, govorim Ivi i njegovoj ženi ali dovoljno glasno da me svi čuju, a čuli bi ionako jer su se odavno napenalili:
- Samo što dođoh ispred crkve otvori se zemlja i poteče voda preko mojih nogu.
***
Ako želite pročitati kompletan roman Trag zmajeve šape / Žuti snijeg i podržati rad ovog autora primjerak elektronske knjige možete nabaviti preko jednog od ovih distributera: (klikni na logo ispod)
