PROSTRIJELJNA RANA U GRUDIMA OD ZRAKA

Prigušeni bol koji trepti u čistoj praznini i liptanje iz razorenog tkiva koje nema ni krvotoka, ni žlijezda, ni kostiju, ni mišića, a ipak u sebi tišti podmukli smisao umiranja?

Okrajci sudbina Grigorija Kolara, Sejfudina Čekre, Milana Radakovića, Adema Beganovića, maloga Isaka i njegovih roditelja i mnogih drugih dalekih i neznanih ljudi i njihova grada Sarajeva?

I jedan anđeo kojemu je ime Or, a zovu ga još i Orijena i Angel Or i Angel Or Orijena.

I svi strahovi koji prividno blijede u vremenu a koji nepozvani bljesnu u gutljaju preoštre rakije, u slatkastom dimu marihuane, u prividno opuštenim pauzama između uznemirujućih slutnji.

Buđenje gušeno hiperventilacijama i tupim srčanim udarima u dnu grla u samom korijenu otetog sna u tišini zagušljive izbjegličke sobe.

Svi ti ljudi nisu htjeli da saznaju kako se zbiva istorija, a zbivala se i to na njihovoj koži.

Nisu htjeli ni da odu, a otišli su. I bili bi najsretniji da se ovakva hronika nije nikada ni ispisivala i da su i oni i njihov grad ostali poluzaboravljeni, nepoznati i sretni.

Ni anđelu nije trebala nova bol koja se, još opakija i grča, nakalemila na naslage starih.

Ipak, treba posuditi oči od anđela, posuditi njegov sluh koji čuje i neizgovoreno i pokušati odgonetnuti barem maleni dio tajne koja će se, vrlo neprecizno i nedorečeno, imenovati ‘paralelnom geografijom’.

I onda: vidjeće se taj grad i ljudi u gradu, zajedno sa tim ljudima napustiće se grad. Vidjeće se jedna malena rijeka koja će pokušati da podjeli svijet. Posmatraće se iz prikrajka i vidjeće se bijeda i strah.

Vidjeće se i smrt.

Sudbine koje se isprepliću u jednu kao što se ljudi već upoznaju i rastaju, susreću i prepoznaju, povezuju naoko neprimjetnim nitima i gube jedni druge u međusobnim zaboravljanjima.

Ova anđelova pripovijest možda i nije ništa drugo do tek niz prepoznavanih čvorišta u mreži isprepletenih usuda. Ili je tek varljivo konačište slučajno zalutalih duša na prelomu dva vijeka i milenijuma?

Ili najvjerovatnije ništa od svega toga – tek niz koincidencija izazvanih ratom, bijesom, strahom gdje i rat i bijes i strah gube već unaprijed im pridodanu važnost i značaj?

Trag povijesti u smrvljenom staklu prostrtom po beskrajnim ulicama u tišini koju tek potvrđuju isprekidani rafali. Šum u lišću što poput srca treperi na vjetru. Zvjezdanost olimpijskih noći pod snijegom i plamen koji se prenosi od ruke do ruke, od kuće do kuće, svjetlost Igara koja se lomi u zgarišta ratova.

U tami se opipava zabranjeni prizvuk ljekovite praznine potpunog utrnuća, okus sretno–gorke utopije, nostalgije koja hoće da pobjegne od patetike, straha koji se smiruje u ritmu muzike ili udara granata da bi se stiglo u jednu baštu ukrašenu raskošnim flamingosima koja se ne nalazi ni u Africi ni u predgrađima Edena.

I tu se vidi još jedna slika ukradena iz paralelne zbilje:

Panorama Grada i nad njom otvorena rana u providnom tijelu anđela.