Sarajevska pjesma / ispod neba i oblaka
Poemu pod naslovom 'Sarajevska pjesma / ispod neba i oblaka' napisao sam, kako se kaže 'u jednom dahu' maja davne 1985. u baterijskoj učionici aerodroma Cerklje ob Krki, u plavoj uniformi regruta ratnog vazduhoplovstva na jednodnevnoj poštedi zbog teškog bronhitisa. Po prvi put, protiv volje, otrgnut na duže vrijeme od svoga Sarajeva, utopljen u dane i sate kolektivističkog drila, sa radošću sam dočekao bolest i mogućnost da barem nakratko budem 'sam sa sobom'. Sjedio sam u toj učionici sa iscrtanim profilima ratnih aviona na zidu, pored police sa knjižicama za moralno-političku poduku i napisao sam ovu pjesmu. Ne bih znao tačno reći zašto, ali činjenica je da ovu poemu do sada nisam nigdje objavio ili javno pročitao. Razloga može biti puno; od pomodnog anti-intelektualog trenda koji je zavladao sarajevskom kulturnom scenom tih godina i moje 'odluke' da više ne pišem poeziju i odustajanja od objavljivanja moje druge zbirke koja je već bila spremna i u kojoj je ova poema zauzimala centralno mjesto, možda, da budem iskren, i zbog ogađenosti udruženjem i klubom književnika (onim starim, u zgradi Svjetlosti, u koji sam zašao jedan i posljednji put) pa do mog dubokog uvjerenja da je savremena poezija svedena na goli papir, objavljivana oskudnim knjižicama koje čitaju tek rijetki zainteresovani profesionalci i pokoji zanesenjak, u stvari i ne započinje svoj 'život' već biva u samom početku sahranjivana ili, u najboljem slučaju, 'konzervirana' za neku apstraktnu postmortalnu budućnost. Poezija se treba slušati i izgovarati, još tada sam duboko vjerovao u to, mada u to doba nije bilo puno prostora niti tehničkih mogućnosti za tako nešto. U to vrijeme pisao sam 'tekstove' za avangardnu rok grupu 'Baobab' u kojoj je svirao moj brat i moji prijatelji, ali baš u vrijeme dok sam služio u Cerklju i oni su me 'izdali', prešaltali se u komercijalni pop i postali 'Hari Mata Hari'. Pokušavao sam poeziju prenijeti u elektronske vibracije i sa nekim drugim grupama i u nekim drugim kombinacijama, ali tada su studiji i video oprema bili enormno skupi i teško dostupni, posebno za takvu vrstu projekata. A onda je rat prekinuo i promijenio sve i ja sam se posvetio filmskom dokumentarizmu i ispisivanju proze. Nekoliko godina bio sam uvjeren da je i tekst ove poeme nepovratno nestao u ratnom haosu, ali u februaru 1995. moja majka je stigla u Amsterdam, nekim čudom uspjela je sačuvati mnogo starih 'papira'; fotografija, diploma, dokumenata, očevih, Pjerovih i mojih rukopisa, tako da mi se vratila i ova, mislio sam, odavno zagubljena pjesma. Majka je sačuvala čak i originalni blok u kome je pjesma ispisana grafitnom olovkom, onaj iz Cerklja ob Krki.
Već duže vrijeme mi živimo u onome što smo nekada čitali i gledali kao naučnu fantastiku, mada toga i nismo baš sasvim svjesni? Radeći na nekim drugim projektima brzo sam shvatio da se danas mnogi davni snovi u mogu ostvariti i u praktično besplatnoj, jednostavnoj, ali često inspirativnoj kućnoj varijanti. Jednako kao što se nekada u dugim noćima ukucavalo na mehaničkom pisačem stroju, tako je i ovaj video nastao u radnoj sobi, u jednom laptop-kompjuteru koji je na pisaćem stolu zamijenio smiješnu i davnu, 'portabl' narandžastu 'bisericu'. Tu je i internet koji nam daje ovu prekrasnu mogućnost da ponekad, pored stotina lijepih i dragih, veselih i tužnih, običnih i neobičnih stvari, pokušamo podijeliti i prividna ostvarenja nekih davnih želja, zagubljenih misli i milih nam sjećanja.
U ovih trideset i više godina u tekstu poeme napravljene su tek neznatne stilske korekcije i skraćenja. Sadržajno, nisam želio praviti nikakve naknadne prepravke i 'ustupke' koji bi štetili duhu originala i vremena u kome je pjesma nastala. Tu sam učinio tek jednu minijaturnu iznimku – dodao sam jedno u zagradama ispisano (i jednako tako izgovoreno) 'tada još' koje je postalo nužno i bitno prije svega zbog pijeteta prema nevinim žrtvama opsade moga grada, ali i očigledne relativnosti i apsurdnosti koju u naše živote unose sunovrati istorijskih potresa i mijena.
SARAJEVSKA PJESMA
ispod neba i oblaka
sjećam se pahulja
tvoje kose kada su usne bile
toliko crvene spram snježne bjeline
kada je dah zastajao leden
među poljupcima kao jagode
hladom osvježene i onog sivila
pokraj rijeke golih stabala
drvoreda kojim se uporno šeta
tek toliko da bi se dodirom zastalo
umorna vlaga novembra
početka decembra
vlaga Sarajeva
tiho je kao i večer padala
ispod neba tromih oblaka
opčinjenost snijegom
ta nježna zaluđenost bjelinom
niz kožu je lutala
/duboko skrivenu ispod rukavica/
i lica
vlažna Grbavica
i ulica potamnjela pred veče
dok osjeća se svježina
oštar vazduh planina
što zatvara pore
a otvara nježnost i spokoje
riječi tihe /tiše nego se govore/
most preko Miljacke
(tada još)
bez imalo istorije
Vrbanja
/što tek veže dvije obale/
i ništa više nizvodno
samo pogled niz rijeku što otkriva
zima prozirna voda ledena
svjetla u kućama
Čengić Vila se odmara
okus pahulja sa
tvoga lica i usana
dok ti je kosa virila
kao pobjegla hidrogenisana
i vuna ljubičasta
miris vrelog kestena
milovanje promrzlim prstima
sjećaš li se toga dodira
filozofija prva godina
pjesme Bijelog Dugmeta
/i opet Nova godina/
vina prokuhana
Stari sat, Čumurija
kafe Davor, Skenderija
grad topao po ulicama
u tvome dahu i pogledima
u tvojim pokretima grad zastao
u radostima
pritajena čežnja grada Sarajeva
još jedna zima kroz nas je prošetala
nikada umorna sva bijela nama podređena
nikada nama vraćena sva zamućena
u maglama zgusnuta
parom daha ugrijana
još jedna zima bijela pod očima
hladnim mirisom u tijelo upregnuta
još jedna zima u rukama
kao pokrivač iznad dodira
spavaćica žuta ružičasta
kimono boje tirkiza
uvijek isto osjećanje petoga
sprata vozila u noći što režu
prazan grad uz obalu ili Lenjinovu ulicu
i svjetla što prolaze po stropu
u pauzi
u pauzama tihog disanja
miris tvoje vlažnosti
dodir dojki po obrazu
što na duboko sanjanje podsjeća
ta jastučnost trbuha
dok si me kroz kosu dirala
oštrim nježnim noktima
taj mir što pridobija
pritajena nekrofilija
okus vlažnih usana
bijeg od svakog kajanja
ništa nas ne spaja
osim tajna aura
ispod toplog pokrova
u jutro si se smiješila
miris mate napitka
zimsko sunce sa prozora
uvijek ista drugačija
zima je prozborila
ivicom zelenog stolnjaka
da li je sjajem pokislim
prekrila oči velom od straha ili
mraka kao mirna iznad sjećanja
Dolac Malta ukišnjena
i čekanje posljednjeg
tramvaja ulica Miljenka Cvitkovića
ti rastanci bez poljubaca
specijalnost noćnog Sarajeva
hladno svijetlo u tramvajima
navijači ‘Želje’ ‘Sarajeva’
pripita lica deklamacija
djevojka sa terminala široko
se smiješila sjećam se
krupnog kosog pogleda vozačkog
ispita svijetloplavog kompleta
jedne pjesme Boba Dylana
jednog jutra
zore ustvari
dok sam bulaznio sa kartanja
a ona u pravcu ureda
nenaviknutost među nama
slučajnih susreta i nikakva
čarolija osim u mojim venama
i ulica pored koje šeta
memljiva Miljacka:
Oprosti mi sveti duše Sarajeva
Sve tri vjere strmih ulica
I svih mjesta gdje pivo se uzima
U flašama
Ali, ona me je začarala
Toplotom svojih usana
niko više ne zna koliko je velika
Čaršija muzej Jevreja
zvijezda Davidova
prizvuk beskrajnih žrtava
nesvrstanih čupavih crnaca
džez kluba i Sinana
jeftino vino
sendvič iz ‘Exspresa’
potpuno prazna glavna ulica
skoro oživjela Baščaršija
Nemanjina ulica u to doba
nema stidljivih djevojaka
šum pripitog Sarajeva
samo ona se činila postojana
ali daleko je sada Grbavica
iza svih osam mostova
bačena nizvodno u neka sjećanja
i nisam se plašio lutati sam
ni bez svojih mangupa i opet
kod ‘Dedana’ navaljivanja
usamljenih djevojaka i opet
votka požutjela od kapi oranža
konjak koji nema više nikakva ukusa
i muzika jača od bola i prizvuka
jada u grudima odijevanja koje nas
sve toliko obuzima i taksi vozi nas
do stanova svojih-tuđih do nekog kauča
misliš neka je apoteka otvorena?
daju li artane bez recepta?
možda neka galerija?
zora dolazi sa somunima
vrućim za želudac prazan od čekanja
sve su to biljke sa bodljama
tvoja kolekcija kaktusa
snijeg na brdu iznad Koševa
i cijelog Sarajeva ponedeljak
i sapunska opera slične misli i
promrzlina
šta to ima izvan Sarajeva
siromašnog trgovima
izvan tih pogleda i želja
budućnosti i uspomena
stalno prisutnog crvenog tramvaja
raznih brojeva
autobusa i čekanja
različitih mjesta sastajanja
raznih pića istog djelovanja
ulica pod ledom
kišom ili usijanja
zore dok bježi se sa Otoke
prema remizama opet nekih
soba sa curama i balkona
bistrog pogleda uvijek drugih prozora
u ljepoti miješanja žudnji i ponavljanja
gotovo uvijek bez povratka
i uvijek ista muzika
slična društva i pričanja
kao neka vrsta vraćanja
tajnim korijenima bijega i kajanja
u zoru ispod neba i oblaka
u naručju od zlatnog pepela
površinom očnih kapaka
vlažna donja usna što se presijava
u okusu tvoga jezika
u mirisu groblja i proljeća
onaj dio što zove se Obala
u istim uskim ulicama u papir
zamotana suvoća slanih badema
između zuba i sa usana
i muzika što tromo probija
niz popločanost iz podruma
jadni ostaci snijega pocrnjela
samo malo tu je istina
blaga
u tamnijem uglu sakrivena
čudna neka mješavina
pustoši i ruševina
u naručju granja
ispod cara bez praznika
Sarajevo se cakli ulicama
poslije kiše sa mirisima
topao zagrljaj krzna pod prstima
Vijećnica zalutala duša Mavara
čudna parodija nečeg kao prisjećanja
ranjenog poljupca ispod tvojih obrva
opis posljednjeg jutra neba i oblaka
ispod kože u dnu milovanja
plave vode zaboravljenih zagrljaja
tu miris posteljine kiselost mamurnog
poljupca pogled sa prozora reći će
krovovi su bijeli a zemlja još travnata
i vlažna poput tijesta mimo koraka
opis posljednjeg jutra neba i oblaka
iznad planine kao
otrgnutog srca Grenlanda
toliko si blizu mutna u očima
troma u govoru i ista je zvijezda
titrala u okviru prozora u ruci noći
koja nas je pokrila na odru od
spužvastog vazduha i vjetar je
tjerao dalje niz sjećanja u blizini
hiljada dodira poljubac je okultna magija
tvoja ruka amulet protiv plakanja
san me ne dira i blizina
između toplote i glave
na grudima znoja tijela među
kožama glatka tišina u satima
dok nema milovanja jutro je
ponovno sakupljanje bogova
nogu i tepanja raščupanost kose
odlaganje ustajanja posteljina
suncem ozračena u oku joj
sunce dlan pun svjetlosti
miris kože ispod stropa
jer u strop se uvijek gleda
sunce sa zrakama preko zelenog
stolnjaka jutro kroz staklo prozora
svjetlost preko žutih šlifera
miris Sunca ispod buđenja
okus Sunca pod rukama opis
posljednjeg jutra neba i oblaka
slike suviše šarene
okvir: pozlata
tada je znala da je posmatra
mada ga još nije primjetila:
tada si me pogledao kao
ptica zastala u zraku
mislila sam da je kiša taj
pjenasti miris u vazduhu
prešao sa tebe na lica svetaca
vjeruj mi da se nisam
plašila kad sam te osjetila
pomodrjelim kišnim usnama
dok se među nama gužvala
mokra i hladna odjeća
nije ti smetala škripa gume pod
prevlažnim rukama ni žuta
boja kišne kabanice nije te od
mene dijelila baš kao oči Svetih
ljudi skrivene ispod jastuka
još jedna šetnja rubom
staklastog Sarajeva
kada se od pljuska bježi u kino
žuta boja pokislog Sarajeva
miris likera sa tvojih usana
mir posut iglama kao poplava
jesen i pozlata priče o svecima
okvira za sto dinara
miris snijega tamo u brdima
odjek groma neba i oblaka
samo pogled krajem oka bez predaha
obris tvoje kose i obraza
komadić tvoje haljine kao relikvija
opis sreće opis bola
čaša konjaka
kiša iznad koraka
i ulica popločana
vjekovima uglancana
nigdje ništa samo žudnja
bolest bivšeg Antonija
i pomaka predvečernja
da bi negdje bili skupa
da bi nekad nešto rekli između
dva zagrljaja
ulica je glatka skliska
golubima prevarena
i muzika miris oblaka
Antonije sanja tebe
sebe ljudska bića
ljudske usne jedne žene
i odlazak preko puta
bez svjedoka osim mene
Sarajevo svjedok nijemi
omča vlažna od poljupca
pored mosta Gavrilova
/šta da radim nema mete
nemam smiješnog 'brauninga'/
i ne mogu izvan tijela
izvan želja poljubaca
i mirisa glatkih grudi
pričam dugo samo tako
pričam i suviše
dok se uzdiše i suviše
iza granja vodiš me do
svoga stana neke rodice
drugarice prijateljice
tamo opet posteljina i
trećina neke boce nekog
pića opet pogled
tu na boku Trebevića
šutnja kraj prozora
mislim da si usnila
i tramvajske šine iz visine
i rijeka kao daleka
/mila Miljacko tiho teci.../
okus ruma možda džina
biće ipak votka piće
svih visina na usnama
ublažena troma i mamurna
opis posljednjeg jutra
neba i oblaka
Cerklje ob Krki, nov. 85
