PRIČE SA AMSTERDAMSKOG SJEVERA

U to vrijeme, polovinom devedesetih, živio sam u nekom neodređenom svijetu. Moj stari svijet raspao se iza mene i činilo se kao da više i ne postoji. Novi svijet u koji me je bujica zbivanja nanijela još se nije bio otvorio. Nisam nigdje išao jer nisam imao nikakve putne isprave, nisam nigdje radio jer nisam imao dozvolu da radim, u stvari nisam nigdje ni bio jer sam imao tek neku privremenu dozvolu da boravim. Vrijeme je protjecalo u nekom beketovskom čekanju, a prostor oko mene izobličavala su moja pretjerana sjećanja. Ipak, u svemu tome nisam bio sam, imao sam ženu koju volim i dvoje male djece. Mjesta na koja sam išao nisu bila moja, to su tek bila mjesta gdje sam vodio djecu da se igraju. Oni su ih voljeli, pa zato i ja. Oni, na sreću, još nisu imali pravih sjećanja i za njih je i naš novi svijet bio stvaran. Da, bilo je tu i jedno jezerce na Noordu okruženo nevjerovatno pitomim životinjama. Ptice se nisu bojale ljudi. Mačke nikada nisu frktale. Psi nisu lajali i režali. Sve je bilo pretiho i mirno, previše mirno nakon mog iskustva rata. Tek povremeno protresale su me neke petardice koje su dripci bacali naokolo u doba Božića ili zvukovi sirena koji se ovdje uvijek odnekuda čuju. Nove godine nikada nismo čekali u gradu, vatromet nismo mogli da gledamo jer se previše čuo. Stariji sin, tada petogodišnjak, bi uvijek isponova dobijao tikove koji su počeli nakon što ga je kao malog protresao udar granate u blizini i vraćali su se uvijek kada bi ga nešto uznemirilo. Bilo je bolno gledati dijete koje žmirka mimo kontrole, zato smo za Novu godinu uvijek išli van grada.

Jednom sam zapisao, u svari, pisao sam jednu knjigu u kojoj sam htio pokazati da neka mjesta nisu baš uvijek tamo gdje nam se to čini. To je jedno apsurdno i vrlo zbunjujuće iskustvo. I vrlo je teško za objasniti nekome ko ga nikada nije iskusio. Taj apsurd ''paralelne geografije'' osjetio je vjerovatno svako ko ima nešto sa mučnom sudbinom emigranta. Koliko znam, takvi odmah ukapiraju o čemu se radi. Nešto tako se, vjerovatno, događa i veoma starim ljudima, kada životna sila počinje da gasne i kada preplavljuju sjećanja. I djeci, naravno, u stvari cijelo djetinjstvo čini se prožeto tim osjećanjem koje je bi ipak moralo biti mnogo više od obične uobrazilje: dnevna soba postaje prerija u kojoj se preganjaju indijanci i kauboji, brdašce ispred kuće na koje se ventraš biva isto što i vrhovi Himalaja, čak i neki običan podrum ili šupa može postati svemirski brod koji plovi kroz galaksije. Naravno, kasnije se sve to zaboravi, taj mehanizam u nama naprosto prestane da radi. I možda tek kada čovjek izgubi dodir sa svojim životnim tokom, prešalta se u vremenu i prostoru, kada ga tragika neke moćne sile, recimo politike ili istorije, izbaci na neku neočekivanu obalu – tek tada se, sasvim nepozvani, bude u nama ti vjekovima ukopani refleksi ''paralelnih geografija''?

HONDENUITLAATPLAATS

Iza naše stare zgrade u Werenhouw bila je jedna stazica pored malenog kanala, lijepa i veoma ugodna za šetnju. Tu smo često izlazili supruga i ja, manjeg sina vozikali smo u kolicima a stariji je stalno trčkarao okolo i nešto zapitkivao, a mi smo uporno strahovali da će se zaletiti pravo u mutnu vodu kanala. Tu su bile dvije dvije table koje su, ko zna zašto, gotovo hipnotički djelovale na mene. Jedna je stajala na strani prema vodi i tu je pisalo:''HONDENUITLAATPLAATS''. Iako tih godina nisam znao gotovo ni riječi holandskog odmah sam shvatio da to znači da se cuke na na toj strani smiju slobodno olakšati. Nasuprot nje, na strani travnjaka, prema zgradama, bila je druga tabla na kojoj je pisalo ''DIT IS GEEN HONDENUITLAATPLAATS''. Nije trebalo biti previše mudar i shvatiti da se na toj strani kuce ne smiju pokenjati ni po koju cijenu. Danas nema više tih tabli tamo, zamjenjene su novim koje i nepismeni mogu shvatiti, s jedne strane nacrtan je cuko i govance sa sa druge potpuno isto samo što su prekriženi, i cuko i njegova kaka.

Ali u ono vrijeme tu je bila riječ, i ta riječ ''HONDENUITLAATPLAATS'' potpuno me je opčinila, zvučala je kao moćan nalov za roman, nešto kao ''Berlin Alexanderplatz''. Još me je više fascinirala činjenica da se svijet može podijeliti na dvije tako bezazlene strane: onu na kojoj vesele životinjice ne smiju kakiti i na onu koja predstavlja sasvim legalno pasje seralište.

Kod nas dole, u Sarajevu, po Bosni i svim okolnim zemljama, podjele su bile sasvim druge vrste, opasne i smrtonosne. Rijeke su lomile gradove, pružni nasipi cijepali su sela, snajperski hici polovili su ulice. Na našoj tabli, u Sarajevu, pisalo je: ''PAZI SNAJPER''.

I tako, u jednom momentu, na toj stazici pored Beemsterstraata, u Nieuwendamu na sjeveru Amsterdama, moja duša se naprosto prepolovila; jedna polovina je šetala s moje lijeve strane, druga polovina s desne, dok su ruke i dalje gurale kolica. Zviždale su granate i brečali mitraljezi, pištalo je na sve strane – kao da su pristalice pasjeg kenjanja iskaljivale svoj bijes na onima koji to kao nisu bili.

MIRIS SOLI

I tako, dok me je rat razdijeljivao, a izbjeglištvo još teže sastavljalo bilo je tih trenutaka kada se prošlost postvari, natjera na preobraženje neka mjesta na kojima se slučajno zatekneš. I nije to uvijek bilo tako loše. Takve priče učine se često jako tužnim, sažaljivim, čak patetičnim, ali ne baš uvijek. Recimo, bilo je to vrijeme kada, kako rekoh, nisam imao nikakvih isprava i nisam imao prava da putujem bilo gdje. I onda, kada bi, tamo negdje pokraj prošloga vijeka, jedna prava, ledena, zima nekim čudom zalutala i u niske zemlje, zaledio bi se i onaj isti kanal pored pasjeg serališta. Miris studenog vazduha i nešto mraza po granama bili su dovoljni da mi vrate sve moje planine i sva moja skijanja, pa makar na vrlo kratko, na nekoliko uzdaha ili koji tren. U podrumu sam našao neke stare sličure i istrčao sam na kanal da kližem. Valjda od vjetra led nije uopšte bio gladak već namreškan kao more na lahorcu. Ja ionako nisam neki klizač, ja sam skijaš, kako već rekoh, i meni je bilo jako teško klizati se po tome. U stvari čudo je što nisam polomio i noge i ruke, toliko sam se saplitao. Ali nije važno, moj kanalić, koji je, usput rečeno nekoliko metara duboko ispod geografske nule, podigao se nekako gore, visoko, na dvije hiljade metara, gdje vjetar tako piči da ti se inje zabada u obraze.

I ljeti je znalo biti čudno. Nisam imao novca za pravi klub pa sam svoju čežnju za tenisom iživljavao na jednom betonskom igralištu između zgrada, na kome je mreža napravljena od podebele čelične ograde, a linije bile ispirane svakodnevnim kišama. Bili su i neki jeftini reketi, izlizana loptica. A, osjećaš se kao da si u Wimbledonu, samo zato što si zaigran ko dijete, što to voliš i što te to sastavlja sa tvojom pravom prošlošću. I onda odlaziš na piće preznojen od trke. Ima jedan kafe na Nieuwendammerdijku, ima i nekoliko stolova dole, pri vodi, tu je i marina, lijepe brodice, jedra. I lagani vjetrić nanese neki kao jodiran miris. Miris soli, mora, iako ga tu baš i nema u blizini. Budu i galebovi. Tu blizu je i crkva koja ima pravi zvonik, onaj koji redovito odzvanja sate. Nekada, u dubokoj noći, kad utihnu šumovi, naslutim mu zvuk i u mom novom stanu. I onda, u ono davno ljetno popodne zazvoni crkva – i cijeli Jadran se iz moje duše preseli na Nieuwendammerdijk. I on tada zbilja bude Mediteran, pravi Mediteran, mada vrlo rijetki uopšte znaju za tu tajnu. Recimo, tek ja i moj teniski drug Šime koji je sa otoka Ugljena, kod Zadra.

KANTINA Nemojte izbjeglice i emigrante uvijek gledati sa sažaljenjem. Ima tu mnogo toga da se žali, ali uz sav taj jad i čemer tu su i neke male privilegije. Recimo zbivanja i sudbina te toliko rasture da sve moraš opet iz početka. Već dobrano odraslu osobu lijepo vrate u neku vrstu djetinjstva. Kako rekoh, u nekim trenucima, svi ti divni paralelizmi zaplešu oko tebe. Svijet se oblikuje, opet, prema tvojoj nutrini. Kao što djeci isto igralište može biti i džungla i Sahara, kao što obična klupa može biti i gusarski brod i trkači automobil, tako i neka tvoja mjesta nadoknađuju izgubljene radosti iz prošlosti, ponekad i strahove, stravu, ali i to ima svoje. Čak sam imao privilegiju da negdje ''na pola našeg životnoga puta'' ( ''...u mračnoj mi se šumi noga stvori'' - kako započe Dante svoj put u pakao, čistilište i raj) ponovo idem u školu. I tako, sjedio sam u klupi sa svojom suprugom, slali smo ceduljice i gađali se papirićima sa ostalim đacima slične dobi i sudbine, prepisivali na kontrolnim, krali zadaće, pušili iza škole i dijelili užine. Kad čovjek malo pogleda, ovako iz daleka, ipak je to bila neka vrsta luksuza? Umjesto da ulaziš u srednju dob, ti fino podjetinjiš i nije te briga. Naravno, vrijeme čini svoje, čovjek ubrzo još jednom ''odraste'' i čarolija se polako gubi. Ali, i to se nekako nadomjesti.

Recimo, svakome ko bi želio postati pravi Holandez, ili barem osjetiti najljepši duh ove zemlje, preporučio bih da barem ponekad provede dio vikenda u nekoj od fudbalskih kantina. Orošena trava, teški novembarski oblaci i izmaglica nedjeljnog jutra. A unutra miris kafe i duhana, šlager muzika. Naši klinci u veselim, šarenim, dresovima klepetaju po drvenom podu u tek navučenim kopačkama. I dok čekamo da se djeca zagriju i izađu na teren, pijemo kafu i razgovaramo. Tu se za stolom skupe vrlo različiti ljudi koji na neki drugi način vjerovatno nikada ne bi došli u kontakt. Ima tu doktora i konobara, službenika i šanera, sitnih mešetara i filmskih producenata. Ima nas raznih, odsvakud, naravno, i muških i ženskih, i mlađih i starijih. Mama, tata, baka, djedova, ujaka, čika i teta. Nekad se tu nađu i pravi tata i novi tata zajedno - dođu i bodre svog klinca, časte jedan drugog pivom, zajedno se vesele i tuguju, već ovisno o rezultatu tekme. Kod nas dole, u našoj, na žalost, još uvijek izrazitoj mačo kulturi, garant bi se odmah popičkarali, ako ne i pomarisali. Treba li mnogo pričati i o tome da smo svi vrlo različitih korjena, svjetonazora, religija? Jutarnji, ponekad vrlo pospani ili blago mamurni razgovori u rana subotnja ili nedjeljna jutra (ko će normalan iz nekog drugog razloga ustati još u polumraku nakon nekog subotnjeg derneka?) zaista su idealna prilika da se ljudi upoznaju i osjete. I to baš zato što su svi tu tek obični roditelji koji bodre duh igre svoga (ali, na neki način i suparničkog) dječjeg tima. Ponekad smo i treneri, sudije, maseri. Ja sam, na primjer, često bio pokrajni sudac, onaj što maše zastavicom.

Pored fudbalskog terena možeš vrlo jasno vidjeti kako ti djeca rastu, što su manji igra je zanesenija, kako su veći sve je žustrija i ozbiljnija. I sam teren se, nekako, smanjuje kako oni rastu. I golovi, i lopta, naravno. Moj stariji sin postao je punoljetan, studira i izlazi noću van. Prestao je da igra, kaže - privremeno. Mlađi je pespektivan golman, ali zbog povrede ne igra već neko vrijeme. U mom životu se opet pojavila rupa, nedostaju mi magličasta jutra kraj terena, rominjanje jesenske kiše, zvižduk pištaljke i korner zastavice na vjetru. Gdje su oni mali dječačići u dresovima na štrafte? Uzbuđenje nakon postignutog gola, strah da se ne primi, da neko ne kiksa u zadnjim minutama? I tu shvatiš da te vrijeme nosi i da stariš. I nekako znaš, da ćeš se jednog dalekog budućeg dana zateći pored neke druge trave, ko zna gdje, i da će te ona ista sila ''paralelnih geografija'' vratiti drito u ono vrijeme dok si mokrih nogu i prokisle kabanice i sam odrastao zajedno sa svojim sinovima.