SANTA MARIA DEGLI ANGELI ili knjiga izlaska Grigorija Kolara (odlomak)

Nakon krvavog dana spušta se mrzna noć. Anđeo sklapa oči. Bol iz rana kao magla pokriva duše. Lebdeći iznad tornja na Humu Angel Orijena pruža nevidljive ruke kojima ne dotiče ništa.

Vazduh iznad Ciglana bio je začuđujuće pročišćen i mirisan. U zimsko doba veče u dolini useljava se već u rano popodne i ta čudna osvijetljenost, koja nije više ni vidjelo a ni tama, osvaja prostor i podaruje drugačija obličja siluetama kuća, stepenica, nadvožnjaka i stubova. Bol se sakriva u obrisima tu nagomilanih izobličenih tijela mrtvih automobila, zaleđene i mrtve uspinjače na Ciglanama, u ostacima posjećenog drveća i pločnicima izbrazdanim otiscima eksplozija. Već skoro dvije godine nema električne energije pa se ni tog dana nisu upalile ulične svjetiljke. U drugim, dosadnim i običnim, gradovima to se događa baš u nekom takvom trenutku – i to u početku tek nestvarnom blago ružičastom svjetlošću, koja polako prelazi u blještavu žuto–bijelu. Ali, onda na Ciglanama tako nešto nije se moglo ni zamisliti. Hiljade svjetiljki koje ožive u jednoj jedinoj kapi vremena kada se duž ulica otkriva neslućeni red i u tom momentu koji omeđuje odlazak Sunca i ulazak u sjenu noći.

I dok su u hiljadama gradova noćne svjetiljke lagano iz sebe izdisale dušu fotona i zavaravale neminovnost tog prebjega iz dana u noć u Grigorijevom gradu ništa se još nije palilo. Svjetla nije bilo osim ponekog bljeska od artiljerijskog ispaljenja na brdima ili nekog zalutalog požara u daljini. A već odavno zbunjeni, gladni i izmoreni stanovnici ionako su bili zabavljeni mnogim fundamentalnijim pitanjima golog preživljivanja i bili su oslobođeni barem od tog uzaludnog traganja za momentima kada se od dana prekraja noć.

Smirilo se i Grigorije je izašao iz skloništa. Udisao je svijež ledeni zrak i gledao prema nebu. Osjetio je neki čudan mir i gotovo je mogao osjetiti kako kod pokrovom nadolazeće tame obrisi zgrada polako mijenjaju svoj oblik, kako se lagano brišu tragovi otvorenih rana na njihovim fasadama; kako crno zjapeća rupetina nečijeg uništenog boravišta postaje istovjetna sa onim prozorima koji su pokriveni plastičnim folijama sa odštampanim znakom ‘UNHCR’ i u kojima još i te kako ima ljudskoga postojanja, ali ono se još ne primjećuje jer još se u tišini sjedi u mraku, a zbog štednje prve uljanice paliće se tek za sat ili dva.

Grigorije je udisao zrak i šutao prazninu u sebi. Činilo se da je ta praznina gotovo opipavala tu tom razvučenom momentu u kome se gusto i ljepljivo vrijeme razvlačilo negdje izvan svake prošlosti, izvan svake moguće budućnosti, izvan prispavane vječnosti. I u sporom disanju Grigoriju Kolaru se pričinjava da nije sve što jeste: da nije ni rat, ni pogrom, ni izolacija, ni glad, ni opsada, ni strah, ni žeđ, ni bijeg, ni sve to što bi se moglo još satima nabrajati a da se ipak o svemu tome ne kaže ništa.

Čak je izgledalo i mirno; na vedrom zimskom nebu zatitrale su neke skromne zvjezdice i tek tu i tamo zaiskrio bi pokoji svjetleći projektil, tupe detonacije u daljini su se potpuno prorijedile, javio bi se tek pokoji neravnomjeran rafal u pravcu prvih zvijezda i indigo–plavoga neba, koji se čini da nije od one vrste koja hoće da ubije, već tek ‘onako’ – kao da neki vojnik (ili tek neko zaglibljen u tu ulogu) želi da dojavi svoj vaseljeni da je ipak još prisutan unutar sopstvenog tijela i vremena, koji su, da ne komplikujemo previše, izgleda ipak htjeli da borave negdje drugdje.

Ovako ‘mirno’ uvijek biva nakon gadnijih dana. A tog baš gadnog dana Grigorije je morao da podigne novi pasoš bez kojeg ne bi ni mogao krenuti na put. Na povratku od Mis Irbine sastavilo je sa svih strana. Morao je proći poprijeko kroz čitav centar, pa duž ulice Đure Đakovića, sada potpuno ogoljene i otvorene, jer cijeli drvored bio je posjećen još od prethodne, zime kao i onaj park oko Austrijske kuće. Grigorije se provlačio nekim uličicama do Druge gimnazije, ali poslije nije bilo izbora i krenuo je ravno niz pustu i izloženu ulicu dok su granate krvarile vazduh uz pištanje i zvuke rikošeta koji salijevaju stravu u krv i kožu, koji poput struje grče kroz mišiće atrofirane dugim gladovanjem i šište kroz nabreknuti i zategnuti nervni sistem, centralni i periferni.

Grigorije je koračao niz ogoljenu ulicu u tupom ubrzanom ritmu sa nekom čudnom fatalnošću duboko zaraslom u duši, sa nekim već odavno đavolu prodanim osjećanjem koji gluho bubnja u drhtavim rukama: baš kao da se u džepu već ima zgodan dobitak a ipak se ‘sve’ ponovo stavlja na neki glup i baksuzan broj. Mada u toj paradoksalnoj situaciji i nije bilo puno mjesta za neki hazarda, jer ostati negdje u mjestu, čekati u nekom prolazu između zgrada, nije bilo nimalo sigurnije nego krenuti, proživjeti tek još nekoliko minuta zadihanog hoda te konačno biti na sigurnom. Ili bolje, biti na mjestu koje se osjeća kao ‘svoje’ i gdje se u nekom prividu osjeća ‘zaštićenim’. I tu nije bilo nikakva pravila, sve je bilo ujedno i moguće i nemoguće, čekao se neki trenutak da se pretrči ispod snajpera, nikakvog tu kriterija nije ni moglo biti kao da su se svi paralelni svjetovi, svi potencijalni ishodi, množili pred očima nudili se u svakoj i najsitnijoj i naoko najnebitnijoj odluci ili instinktivnoj reakciji.

Grigorije je džepu je nosio pasoš nove države, u novoj boji i sa nekom novom–prastarom heraldikom (koju je ruku na srce upoznao tek nekoliko mjeseci prije rata), mutno i brljavo odštampanu telefaks poruku - poziv iz Holandije na nekakav filmski festival i još dvije najvažnije stvari - press akreditaciju Unprofora i odobrenje za let koje je stiglo iz Ženeve. I do tada je često bježao ispod granata i uvijek je po nekom mehanizmu pomišljao neko zbrzano ‘neće baš mene’ ili nešto slično, ili bi u trenucima apsolutne ispranosti bio prividno ravnodušan čak i pred činjenicom da u svakom trenu njegovo tijelo (ruke, noge, mozak, utroba, srce) može biti raskomadano i iskasapljeno ili da mu taj jedan konačni, snajperski, može bljesnuti kroz mozak i pamćenje i označiti granicu onoga svega o čemu ljudi, ma koliko se trudili i trunili, ipak blagoga pojma nemaju. Ali ovaj put, sa svim tim papirima u džepu za koje ni danas Grigorije ne zna šta su to oni u svojoj biti označavali: spasenje ili vječito progonstvo, početak ‘novog života’ ili samo novi oblik iste nesreće, susret sa budućim ili vječito neuspjeli bijeg od sopstvene prošlosti? Ali, u momentu dok je pretrčavao pored Druge gimnazije i osjećao sopstveno srce u dnu grla bljesnula mu je pomisao na mogući susret sa suprugom i tek rođenom kćerkom. Ta kratka ali intenzivna sličica koja je kliknula u njegovoj svijesti činila je stvari mnogo jednostavnijim, prostim i lakim kao što je lak korak impale koja bježi pred naletom gladnoga geparda. Grigorije Kolar osjećao je dah zvijeri za leđima dok se u njemu množio taj čudni osjećaj nepravde koja bi mu se mogla dogoditi, ta neka čudna entropija koja ih je sve pratila posljednjih godina i koja je uvijek kada bi pomislili da nešto ipak može krenuti na bolje činila da sve ode u mnogo, mnogo strašnije i lošije nego se ikada moglo i pomisliti. Sve dok i samo vrijeme nije odlučilo da ih napusti, odlutavši sasvim negdje drugdje, u druge gradove i nepoznate zemlje.

Zato je, valjda, za tog bombardovanja 6. decembra 1993. negdje oko podneva u nekoj ćudljivoj kontra–ubijeđenosti Grigorije Kolar bio bliže pomisli o svom materijalnom nepostojanju nego i u jednom drugom danu ili noći, satu ili minuti njegova dotadašnjeg života.

Ostavio zgradu nekadašnjeg Centralnog Komiteta i već je iscrpljujućim ritmom koračao pribijen što bliže uz ogradu nekadašnjeg Kluba delegata, gdje su isti drugovi iz prethodne zgrade nekada imali svoje okupljalište zatvorenog tipa (u tom momentu ta vila predstavlja rezidenciju glavnokomandujućeg snaga UN, a kasnije će, u početku lažljivoga mira, jedno vrijeme biti i ambasada Sjedinjenih Američkih Država) i baš tu pored njega je projurio bijeli automobil. Zastava 101.

Krajem Grigorijevog oka se vidi: u brzini otvoren gepek se njiše poput krila oborenog anđela, iz njega vise, landaraju i klate se okrvavljeni ljudski udovi.

I odmah se zna: tih ljudi je više nego jedan.

Grigorije zamiče iza ugla, ulazi u Ciglane i već mu je nekako lakše. (Impala zastajkuje, zalazi za grmlje, gepardovi očnjaci pronašli su drugi vrat?) Utrčava niz stepenice, u podzemnom prolazu je mnogo ljudi, neuobičajeno mnogo ih se tu sklonilo, to ga ipak iznenađuje i zaključuje da je bilo ozbiljnije, mnogo ozbiljnije nego je pomišljao dok je jurio niz ogoljenu ulicu Đure Đakovića. I po svemu sudeći izgledalo je da je u nekom čudnom prividu bježeći od opasnosti jurio pravo u zagrljaj najtežeg bombardovanja, u epicentar ništavila, u grotlo vulkana kao u srce ruleta nezapisane sudbine, u crnu rupu koja je gutala ljudske živote kod nadvožnjaka, plavog nebodera i kapele sarajevskih atentatora.

I u to veče, posljednje u njegovom gradu, u tom već opisivanom momentu ‘razvučenog’ vremena Grigorije bulji u nadvožnjak iznad pijace na Ciglanama, i u crnobijelosti njegove dugačke betonske siluete koja izvire iz tunela kao iz nekog podzemnog svijeta. Tranzistor odavno iscrpljenih baterija krči i šumi negdje u blizini, nabraja mrtve toga dana i u dubine heliosfere odlazi tanušni signal i ta davna vijest da je baš taj dan, i baš tu, ubijeno još četvoro za ovu priču anonimnih ljudi.

Na hiljade drugih i tih četvoro meni nepoznatih ljudi, ali, moram priznati veoma mi bliskih, jer smo (možda?) u toj zakukuljenoj igri koja bi se mogla, onako ovlaš, nazvati i igrom ‘života i sudbina’, ‘sreće ili baksuzluka’, Božije upitnosti ili Đavoljeg pasjaluka, ili kako god još, ali nikada ni približno niti najmanje tačno)… jer smo možda baš ja i taj oku neprijatni sadržaj gepeka bijelog ‘stojadina’ (i opet moram da kažem možda, jer o tome ne mogu da znam) ...i da ne komlikujem previše i sve pojednostavim tek do obična upita: da li smo, svi mi, i mi preživjeli i svi oni koji to nisu, da li smo (ne dotičući naše volje ili namjere) svi mi tog polusnježnog, prohladnog dana, i svih drugih dana, noći i sati, da li smo naprosto izmijenjali naše sopstvene smrti kao nekada djevojčice ispred haustora duplikate japanskih salveta i uvijek bivali pogađani tek jedni umjesto drugih? Pomišljam: ovaj svijet je snježna grudva stisnuta od straha. ‘Mala velika moja’

(Grigorije Kolar je ovim posljednjim riječima, koje su mu same od sebe navrle i dodale se njegovu zapisu, odao počast dragome čovjeku i velikom pjesniku Izetu Sarajliću, čika Kiki, čije je stihove – na zbornom mestu ljubavi sad čekaju kao grobovi, mala velika moja, večeras ćemo za njih voleti – sa dvostrukim bolom – od tjeskobe u duši i od mamurluka u sljepoočnicama – čitao jednom davno u uniformi vojnika Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, za Svisvete, na groblju u Brežicama.)

Tog prijepodneva 8. decembra 1993, tek dan i po nakon svoga vidjelačkog iskustva u polutami nadvožnjaka na Ciglanama i staroga gradskog groblja, Grigorije je bauljao Rimom u iščekivanju leta za Amsterdam. I onda je, bez nekog plana i namjere, izbjegavši na tren od samo Italijanima svojstvene saobraćajne panike bauljajući poput zombija ali vođen nekim neodređenim instinktom zašao u kameni hlad bazilike Svete Marije od Anđela na Piazza della Repubblica. I tamo je u moru svjećica prislužio još četiri i za te ljude u onom gepeku bijele Zastave 101. Gledao je u kamene anđele, u sazviježđa toplih plamičaka i pomislio je na sve te nepoznate ljude koji su svojim umiranjem odložili njegovu. Nakon toga je u vozu za aerodrom Fuimicino, uz gorak espreso i preljutu grappu, u svoj zaostali ‘lipa’ notes, onako na koljenu, ispisao tih nekoliko zbrkanih rečenica, koje će zajedno sa notesom nepovratno izgubiti prilikom preseljenja iz sobe u sobu u jednom prenatrpanom izbjegličkom centru u Nizozemskoj.

Art Rabic, Sarajevo 2021.