BABAJIĆ
Jednom, davno, upoznao sam čovjeka po imenu Babajić, u stvari upamtio sam tek prezime, imena se više ne sjećam, ali iz onoga što slijedi i to će valjda biti više nego dovoljno. Ni lica se ne sjećam sasvim dobro, ali bilo je krupno i grubo, nekako jako. Već je bio u poodmaklim godinama, posjedio, čini mi se da je uvijek sjedio kao da čuči na nekoj šamlici, panju ili nečemu slično sitnom. Kao da se u svakom trenutku odmara od teškog rada, kao da je zastao u predahu tek da zapali cigaru ili se napije vode. Uvijek je bio obučen u zelenkastu akcijašku uniformu (koja podsjeća na keceljicu Mao Cetunga) nakićenu raznim značkama i amblemima sa radnih akcija. Bilo je to na samom početku desetljeća osamdesetih, u našim prvim godinama bez druga Tita, koji je posljednjim putovanjem ‘plavoga voza’ okončao u vječitoj ‘kući cvijeća’. Usprkos javno proklamovanom ateizmu naše države ljudi su dolazili u kolonama da se poklone ‘sjenima’ preminulog Predsjednika, maršala i prvog građanina svijeta, mada se niko nije usudio upitati šta te ‘sjeni’ znače i na šta se, u stvari, odnose? Na dušu? Duh? Neku drugu tajanstvenu supstanciju podušja? Da li se u toj gotovo zanemarenoj, tobož samorazumljivoj frazi koju je šaputao spiker u mikrofon u polaganom ritmu ‘Lenjinovog marša’ za vrijeme direktnog prijenosa skladne i veoma dostojanstvene sahrane, krila i švercovala neka tek malobrojnima prepoznatljiva gnoza? Neko novo paganstvo oličeno u odsjaju teško-crvenog svijetla nad balzamiranim tijelom Vladimira Iljiča u Moskvi? Neki šifrirani znak kojim se tek novim faraonima otvaraju granice vječitog života? Ili je sve to tek obična propagandna nespretnost materijalističke ideologije u susretu sa nedokučivim i transcendentalnim? Ipak, dok su hiljade njegovih suboraca i sljedbenika sahranjene pod upitnim simbolom crveno obojenog pentagrama Josip Broz legao je pod mermernu ploču tešku nekoliko tona na kojoj nije uklesan ama baš nikakav tajni znak ili simbol.
I tako u tim prvim godinama otkako je Tito otišao i ostavio nas same u ovom svijetu prepunom tajni i nepoznanica, jednoga ljeta išao sam sa ekipom TV Sarajevo u Kotor, da na tamošnjoj radnoj akciji snimimo emisiju zvanu ‘subotom uveče’. Iz Sarajeva smo doputovali samo urednik, reditelj, šminkerka, organizator i ja kao asistent reditelja i pomoćnik za sve i svašta dok je TV Titograd (za one manje obaviještene: tako se nekada zvao glavni grad Crne Gore!) obezbijedila kompletnu tehničku ekipu. Očigledno je neko iz ‘vrha’ televizije ili Partije (a to je bilo skoro isto) zaključio da radne akcije gube na društvenom značaju i da su mladi sve manje zainteresovani za akcijaške uniforme, besplatno rintanje i horsko podvikivanje ritmičnih parola. Ili je sve tek bila dodvorička ideja nižeg urednika, da se napravi niz zabavnih programa sa ‘akcija’ i to u udarnom terminu? Ne znam, ali da omladinu radne nisu baš pretjerano impresionirale to je bilo više nego jasno. Na akcije su išli manje-više tek oni koji nisu imali nikakvog drugog načina da preko ljeta odu negdje od kuće, opet autsajderi i sirotinja. Opet će da rintaju tek djeca radnika i seljaka, govorilo se. Poneko bi otišao tamo iz nekih drugih motiva, uprkos poluvojnoj stezi, na akcijama se ipak ‘svašta’ događalo, tako su akcije ponekad bile izlaz i za seksualno ugrožene. Naravno, išli su i neki sa manjim ili većim rukovodećim ambicijama, ‘politički šupci’ kako smo ih zvali. Ostali su se odali moćnoj i oslobađajućoj energiji rokerskog ‘novog talasa’ koji je pored Britanije imao svoju možda jedinu autentičnu formu baš u socijalističkoj Jugoslaviji. Radne akcije imale su smisla u razrušenoj zemlji nakon drugog svjetskog rata, u poletu zanosa o slobodi i mogućnosti izgradnje boljeg svijeta. Sva romantika tog zanosa ostala je u uspomenama naših roditelja o mladosti i optimizmu. Mi smo imali svoju, sasvim drugačiju ‘romantiku’ i potpuno drugačiji revolucionarni zanos. Naravno i nekakvo pravo na svoje naivne zablude. Ali to, ići ljeti negdje na Savu ili Moravu i kopati nekakve kanale i dizati neke besmislene nasipe po čitav božji dan, hvala radije ne! (U stvari, jedan jedini bager mogao je iskopati za sat što čitava brigada za dan - dobrovoljni rad je računajući smještaj i hranu bio, u stvari, skuplji i nerentabilniji od onog ‘običnog’). Ustajati u pet ujutro i postrojavati se uz dizanje zastave, pjevati pjesme u koje više ni posljednji idiot ne bi povjerovao ili podnio, jesti bljutavu hranu sa zajedničkog kazana, podložiti se besmislenoj disciplini kolektivističkog drila, spavati na vojničkim krevetima u zadahu desetina preznojenih tijela i grubog sukna i krčiti put za karijeru lokalnih omladinskih rukovodilaca koji se baškare i loču u štabu brigade sa posebno odabranim omladinkama i za to još primaju pristojnu platu, veću od one koju ima moj otac? Hvala ne, ako je vojska već bila obavezna akcije barem nisu.
Radije bismo ljeti otišli, recimo, u Dubrovnik, kucali pokoji dinar za bocu najjeftinijeg vina, spavali po parkovima, plažama i hridima krijući se od milicije, živjeli na malo kruha, paradajza i pašete, noću bi gledali zvijezde, uspješno ili manje uspješno zavodili Francuskinje i ‘Švabice’, tandrkali po gitari, natucali engleski u rijetkom i kratkom dimu marihuane. Ali tog ljeta prije Herceg Novog i Dubrovnika morao sam navratiti u Kotor na radnu akciju kao član televizijske ekipe koja će uz gostovanje nekoliko osrednjih estradnih imena napraviti zabavnu emisiju za svejugoslavensko područje. I ako ništa drugo zaradit će se ponešto. U Kotoru nisam trebao hotel, tamo je živio prvi rođak mog djeda sa majčine strane koji me je pozvao da budem njegov gost. On je bio direktor nekog velikog preduzeća i imao je lijepu vilu u Dobroti, gliser i garažu na vodi. Tako, noću sam spavao u luksuznoj sobi sa pogledom na more a danju sam radio u nekoj otužnoj školi gdje je bila smještena radna brigada akcije Kotor ‘81. Brigadiri i brigadirke iz cijele Jugoslavije odlazili su jutrom negdje na rad (sam rad nismo snimali, uglavnom pjevanje, druženje, ‘kulturni život’ i sve te kao ljepše stvari) obučeni u zelene uniforme često išarane potpisima i parolama (privatnim i ‘službenim’) u flomasteru a nerijetko i sa u istoj tehnici iscrtanim portretima-siluetama Tita, Ive Lole Ribara i ponekad Che Gevare kod onih malo ‘revolucionarnijih’ akcijaša. (Ja sam imao jednu bijelu majicu u sličnom stilu: na kojoj mi je jedan stari drug iz gimnazije istom tom tehnikom - pomoću sijalice baca se sjena sa uzorka na staklu - iscrtao konture lica Jima Morrisona.) Cijelo područje akcije bilo je pokriveno zvučnicima i imali su neki svoj ‘radio’ program, čitali pohvale i pokude, dnevne planove i izvještaje, neke šaljive doskočice (koje se obično tiču hrane - paprikaša i gulaša) a puštali su i muziku: Balašević je pjevao ‘računajte na nas’, Zdravko Čolić ‘druže Tito mi ti se kunemo’, Korni Grupa ne tako lošu rok obradu oproštajnog pisma revolucionara Ive Lole njegovoj djevojci, naravno, drmali su i narodnjaci, a neko je donio i tada novi album ‘Azre’ o sunčanoj strani ulice pa se moglo čuti i malo zalutalog suvremenog bunta i prkosa u žestokoj muzičkoj formi. Često smo imali i noćna snimanja. U principu koristili smo lijepu arhitekturu unutar gradskih zidina staroga grada Kotora. Jedno veče upriličili smo čak i pravu masovku na najvećem gradskom trgu; brigadiri postrojeni naokolo služili su kao dekoracija, svirao je orkestar, pjevao hor, stotine zastava i moćna televizijska rasvjeta pristigla iz Titograda. Na moju nesreću reditelj se iste večeri zapio uz pršut, njeguški sir i škampe, naručio je novu bocu bijelog vina i kisele vode a meni je, koji sam već deseti put dolazio po njega da ga odvučem na već pripremljen ‘set’, pijanim glasom hladno saopštio da ‘začas snimim to sve’. Nesreća je bila da je meni to bio tek drugi program u životu i da pojma nisam imao kako to treba da ide - a napolju, čekalo je stotine ljudi da im baš ja saopštim šta treba da rade. Ali, na sreću titogradski kamerman bio je iskusan profesionalac i nekako smo spasili stvar.
Kada sam se mrtav umoran vratio u vilu kod svog rođaka tamo sam zatekao i rođenog brata moga pokojnog djeda, on i rođak ležerno su razgovarali na tečnom italijanskom. Iako mi je majka mnogo govorila o italijanskim vezama njene familije, ipak me je to malo iznenadilo. Djedov brat prebjegao je u Italiju još za vrijeme okupacije, tamo je oženio neku djevojku iz bolje kuće, bio je sposoban, dobro školovan i inteligentan mladić i uspio je u životu, kako to već kažu tamo na Zapadu. Imao je nekoliko apoteka u Torinu, akcije u ‘Juventusu’, kažu da je svojim parama finansirao spomenik posljednjem italijanskom kralju, na sahrani vodio je pod ruku i samu kraljevsku udovicu ‘reginu Jelenu’ inače kćer, takođe posljednjeg, crnogorskog kralja. Pokazao mi je još i sliku trkaćeg konja kojeg je kupio kćerki za rođendan. Bio je dobro očuvan starac, srebrnaste kose lijepo počešljane unazad, još uvijek glatkog blago preplanulog tena. Pazio je šta jede, pio je najbolje i umjereno, pušio je cigarete sa specijalnim filterima. Ukratko, izgledao je baš onako kako smo zamišljali ‘buržuje’. Kada sam ušao oba starca prešla su, ipak, na naš maternji jezik, očigledno sam ih zatekao u nekoj pomalo povjerljivoj raspravi pa su se našalili pomalo na moj račun, bockavo se zapitkujući mogu li slobodno govoriti pred ovim ‘ljutim komunistom’. Istina, bio sam, igrom slučaja koju godinu - dvije u Partiji. Istina je i to da sam se u to vrijeme u sebi potajno divio ‘uspjesima’ Urlike Meinhof i Andreasa Baadera, nisu mi bili mrski neki spisi iz ‘Ranih radova’, posebno ne teze o Fojerbahu, volio sam album ‘Sandinista’ od Clasha, izgarao sam uz žestoko ljevičarstvo kanconijera Carbone-Rocca, divio sam se bljedunjavim idealima Woodstocka, ponekad bih pijan zapjevao ‘Bandiera rossa’ u pank verziji, ali ipak neki vatreni komunista nisam baš bio, bar ne u onom smislu kako se to u Jugoslaviji službeno zamišljalo. Ali, radio sam za Televiziju i moji rođaci imali su pravo da budu podozrivi. Na njihovu blagu provokaciju tek sam slegao ramenima i zbunjeno prozborio nešto kao ‘ama nisam...’ Pozvali su me za stol i ponudili me vrhunskim vinom, maslinama i veoma dobrim nemasnim sirom. Ispričali su mi svašta, o mom pradjedu savjetniku na crnogorskom dvoru, razno-raznim istorijskim i privrednim vezama naše (a moje, da se prizna, tek po ženskoj liniji) čuvene loze i familije. I onda sam čuo nešto što me je potpuno šokiralo, moj djeda taj totalni buržuj rekao mi je: ‘Znaš i ja sam nekada bio komunista. Za vrijeme studija u Zagrebu.’ Potpuno zbunjen uspio sam tek upitati u nekoj nategnutoj polu-šali: ‘A zašto kad već nisi morao?’ On mi je rekao: ‘A to je bilo strašno u modi. Bilo je opasno i napeto, cure su padale na to.’ A onda je nastavio nešto još nevjerovatnije: ‘A bio sam sa Titom u istoj partijskoj ćeliji. Ali većina nas kasnije je otišla, svima nam je bilo jasno da će Joža, tako smo ga mi zvali, tu napraviti karijeru i da mi nemamo šta tu da tražimo. Ja sam, kasnije, sa još par njih osnovao Federalističku stranku. Slušaj šta smo htjeli...’ I onda mi je napamet, nakon više od pola vijeka, tečno citirao nekoliko stavova iz programa te njihove stranke. Jako mu se dopalo što ja puno i vrijedno radim (po cijele dane i veći dio noći zbilja sam provodio na snimanjima) i kasnije me je, kao za nagradu, pozvao na večeru kod njega u jedan veoma luksuzan hotel na Miločeru.
Ali vratimo se Babajiću, on je kao što će mnogi pretpostaviti bio počasni gost radne akcije. Svuda si ga mogao vidjeti, u kantini, oko sportskih terena, uz logorsku vatru, zasjeo bi na neku ciglu, ili oveću konzervu iz kuhinje, ponekad čak i na pravu stolicu, smješkao se i virkao naokolo, gotovo zadovoljan i nekako otužno sretan što je tu. Naravno, za emisiju smo napravili i intervju sa Babajićem, a on nije bio beznačajna ličnost u još tada već gotovo potonulom svijetu radnih akcija i takozvanog ‘udarništva’. Udarnici su bili najbolji radnici na određenim akcijama i dobivali su ‘udarničke značke’. Već samo učestvovanje na akcijama bilo je vrlo povoljna stvar za kratke biografije, tobož su davale prednost pri zapošljavanju, izboru na neku funkciju, pri molbama za dodjelu stana, za mjesta u odmaralištu i slično, a udarnička značka bila je sve to i još na kvadrat. A Babajić je bio nešto još više - bio je višestruki heroj socijalističkog rada. U jednom periodu Partija je mnogo uložila u propagiranje rada kao takvog, Prvi maj slavio se kao najveća svetkovina, radu su se pjevale ode i himne, i povrh toga u jednom periodu pokušalo se od najboljih radnika učiniti neka vrsta društvenog uzora, pa su se pored ratnih heroja (manje-više mrtvih) počeli produkovati i na sva zvona slaviti i takozvani ‘heroji rada’. Najpoznatiji se zvao Alija Sirotanović, vjerojatno i izabran između ostalog i zbog moćne simbolike svoga imena. Babajić je dobro poznavao Aliju Sirotanovića, iako su bili žestoki konkurenti bili su uvijek i dobri drugovi. Takmičili su se u obaranju svjetskih rekorda u brzom utovaranju uglja, u količini prenesenih kubika zemlje i pijeska i drugim meni ne toliko poznatim disciplinama radnoga entuzijazma. On i Alija išli su i na akcije u druge zemlje, naravno u Sovjetski Savez prije svih i tamo su pobjeđivali čak i najčuvenije sovjetske udarnike. Babajić kaže da je sreo i Hruščova i Brežnjeva, i mnoge druge. I druga Tita, naravno, više puta. I onda nam je ispričao ključnu priču za naš intervju: Jednom je tako nakon neke velike radne pobjede sreo druga Tita. Tito mu je čestitao i upitao ga ‘šta bi ti htio da ja uradim za tebe druže Babajiću?’ Da se razumijemo, Babajić je i tada živio skromno, u malom stančiću kako već priliči neiskvarenom pripadniku prave radničke klase, nije imao ni automobil (u to vrijeme i maleni ‘fićo’ bio je popriličan luksuz) a ni plata mu i nije bila bogzna šta. Bilo je slave istina tih godina, i bratske ljubavi, i čestitki i pohvala, značaka i ordenja, a kasnije ni toga. I kada ga je najveći sin naših naroda i narodnosti upitao šta eto, on Babajić želi, Babajić je bez dvojbe odgovorio: ‘Znaš šta druže Tito, eto kad bi imao veću lopatu onda bi se moglo odjednom više i zagrabiti, postigli bi se bolji rezultati, i eto druže Tito ako možeš naredi da mi se napravi jedna veća lopata!’ Drug Tito se nasmijao i upitao: ‘A kolika Babajiću?’ A Babajić je raširio ruke na nekih pola metra i rekao: ‘Evo recimo ovolika druže Tito’. I Tito je odmah rekao da se lopata obavezno napravi, oformila se radna grupa inženjera, metalurga i drugih majstora i tako je nastala lopata zvana ‘babajićka’.
Naravno, danas se niko ne sjeća mamutske lopate s kojom je drug Babajić, vječito drugi, pokušavao tuči Aliju Sirotanovića u disciplinama brzog utovara i istovara rastresitih materijala, heroji rada ubrzo su bili zaboravljeni, propaganda je pronašla bolja i moćnija sredstva svoje samozaljubljenosti, novine više nisu objavljivale njihove slike na naslovnim stranama, nisu ih slikale ‘filmske novosti’ za kino-žurnale, njihovi likovi prestali su se smiješiti sa odavno devalviranih novčanica. Tek ponekad, zalutali bi u neku emisiju poput ove naše u kojoj su se tek popunjavali vrijeme između muzičkih numera degeneriranog pjevača novokomponovanog pseudo-folklornog šunda i užasno arogantnog crnogorskog kantautora. Naši heroji rada dobivali su neke sitne penzije, mogli su ponekad besplatno koristiti neko od preostalih radničkih odmarališta ili biti počasni gosti ovakvih radnih akcija i u prigodnim prilikama prepričavati svoje zaboravljene podvige novim naraštajima akcijaša. Na toj akciji u Kotoru sreo sam jednu od mene nešto stariju djevojku koju sam znao još sa svojih djetinjih ferija kod moje bake u Risnu, završila je medicinu i radila je na akciji kao dežurni ljekar. I eto, uprkos svom mom odbijanju da se upustim u romantiku akcijaštva umalo se i meni nije dogodilo da se oženim na radnoj akciji. A i ti ‘akcijaški brakovi’ bili su posebna priča. Ljubav se predstavljala kao neizostavni dio mladalačkog pregalaštva, a brakovi sklapani između mladenaca iz dalekih i zabačenih krajeva kao zalog vječitog očuvanja bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti.
Eto, mogao sam i ja malo da pripomognem ali ipak na kraju nisam, bar ne na radnoj akciji Kotor ‘81. Bilo je, ipak, previše rano za mene iako je djevojka bila veoma atraktivna, pametna i lijepa pa još doktorica, a moja zaljubljenost gotovo mi je šumila u ušima kao zaostala kaplja mora pred san. Završili smo snimanje ali zbog mlade doktorice sam ostao još koji dan u Kotoru, ušao sam u krug akcije i čekao sam je dok je previjala ranu od krivo usmjerene lopate na jednoj mladoj potkoljenici. Tu u hodniku zatekao sam Babajića. Neko mu je donio flašu ‘cezar’ vinjaka i pio je pomalo, ponudio me je i popili smo nekoliko čašica dok se moje čekanje otezalo (jedna djevojka pala je sa zidića, nekog dječaka drška od civara odvalila je po oku, nešto popucalih žuljeva i jedna lakša upala pluća). Naravno, Babajić mi je pričao o davnim akcijama i radnim pobjedama, žalio se malo i na današnji svijet, na siromaštvo koje ga ipak nije zaobišlo, na pluća koja mu polako otkazuju na stalne bolove koji ga noću more kao posljedica besmislenih rekorda i pretjeranih napora. I onda je dodao nešto što ću shvatiti i povezati tek nakon dvadeset i više godina - ispričao mi je o jednoj davnoj akciji pedesete ili tako nekako i kako je bila jedna internacionalna brigada, i njih najbolje doveli su da se druže sa kamaradima iz inostranstva, bilo ih je odsvakud i iz socijalističkih i iz drugih zemalja, ali svi bez razlike bili su pripadnici razno-raznih naprednih pokreta. ‘I bio je jedan, dobar,’- pričao je Babajić - ‘taj je tada, valjda učio neke škole negdje u Parizu ili tako nekako, bio je ‘vako mali žut, kosih očiju, Kinez ili tako nešto, zvao se Sar, Saro, ne znam ti ja to više, nekako tako. Ali popili smo jednom i zagrlili se, mnogo se smij’o, znaš slatko se smiju ti veseli žuti ljudi.’ Pričao mi je Babajić nešto što se činilo potpuno privatno i nevažno. Ali njegova priča puni smisao dobiva tek početkom sljedećeg milenijuma i to otvaranjem jedne vijesti na nekoj internet stranici, a ta vijest je govorila o otvaranju suda za ratne zločine u Kambodži pod nadzorom Ujedinjenih nacija. U članku su se osvrnuli na istorijat ‘Crvenih Kmera’ i drugih zbivanja u toj nesretnoj zemlji i tu se moglo pročitati da se, tada već preminuli Pol Pot u mladosti zvao Saloth Sar, da je studirao u Parizu i da se tamo pridružio komunističkom pokretu. I da je 1950 bio na radnoj akciji u Jugoslaviji.
Bože mili, morao sam se upitati da li su ‘polja smrti’ zaista započela u entuzijazmu naših vedrih akcijaških noći? Da li mu je tu sinula stravična ideja koju će jednom realizovati uz milionske žrtve? Tek san jedne vedre, zvjezdane noći uz raspukli žar logorskih vatri, uz smijeh jedrih balkanskih djevojaka, uz rakiju šljivovicu i tužnu pjesmu umrlih rudara?
