TILAVA
Bila jedna kafana i zvala se ‘Tilava’. Tilava je inače bila jedna rječica nadomak Sarajeva, koju, moram priznati, nikada nisam ni vidio, ali za kafanu znam, mada ni ona već mnogo godina ne postoji. ‘Tilava’ je srušena još kada se gradila velelepna i monstruozna zgrada parlamenta Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koja je zajedno sa neboderom Izvršnog Vijeća neodoljivo podsjećala na, istina ponešto umanjen, kompleks UN u New Yorku, ali ovaj nije bio na East Riveru već na Miljacki i Marindvoru. Posebna je priča i o tome kako, danas, ni ta građevina, praktično, nije ni izbliza ono što je nekada bila. Baš tamo gdje je nekada bio ovaj maleni bircuz, podignut je monumentalni plato obložen crnim granitom, sav u nekim kaskadama i piramidama, neljudski i odbojan, ne samo zbog te svoje faraonske arhitektonike, već i zbog prisustva kamera koje su špijale nadžidžane svuda okolo kao i zbog nekakvih tipova u crnim odijelima sa crvenim kravatama koji su na svakoga gledali preozbiljnim podozrivim pogledom, kao i zbog patrola Narodne Milicije koje su imale kioske na svakom ćošku zgrade, a znalo se - sa njima nije bilo zajebancije. Uzgredna je činjenica, ali za ovu priču veoma važna, da se odmah pored nalazio Filozofski fakultet i da sam godinama, čak i u najvećoj žurbi, obilazio taj plato i od tramvaja do fakulteta išao nekakvom kockastom, potpuno besmislenom putanjom, kako bi se to u geometriji reklo uvijek preko kateta, umjesto ravno, hipotenuzom. Tek kada se samorazjela i Partija i čitav socijalistički i samoupravni sistem i kada su u tu skupštinu uselili neki smiješni ljudi koji su nas zabavljali svojim seljačkim glupostima u direktnim prijenosima zasjedanja, povremeno smo išli na taj plato da kao nešto demonstriramo, ali ta radost trajala je kratko, jer su nam te iste smiješne čike zabiberile takvu čorbu od koje ni dan danas pola svijeta sebi ne može da dođe. Baš tu na tom platou, tek onako kao za predigru, zapucali su, i to na masu koja je očajno vapila u osvit rata i vjerovali ili ne naredne četiri godine nisu ni prestajali pucati gore sa brda na sve sto bi se tuda mrdalo.
Ali vratimo se u ona davna vremena, u jednu veoma kasnu jesen dok se lišće oteto sa grana saplitalo i šuštalo pri svakom koraku, dok je mirisalo prženo kestenje uličnog prodavača na blagoj susnježici, dok su ulicom prolazili ‘spačeci’ i ‘fiće’ i tek pokoji ‘fijat 1300’ zvani ‘tristać’, landrali zeleni tramvaji ‘Vašingtonci’, zbilja rashodovani u prijestolnici Amerike, kao i ‘Londonci’, autobusi na sprat, isto tako nabavljeni iz druge ruke, ali u glavnom gradu Britanije, i oni kao i tramvaji nevješto omalani u zelenu boju Sarajevskog GSP-a. Vjetar je nanosio kristalan miris snijega koji je već pokrio gornju polovinu Trebevića i uzdignutije dijelove grada, kratki dan se polagano gubio u hladnom popodnevu, palila su se oskudna ulična svjetla na banderama. Đaci bi protrčali ulicom pokušavajući da prokližu preko još uvijek prevodenog snijega, po koji par prošao bi zanoseći u hodu, zagrljen pod kišobranom, prstiju zacrnjenih od sprženog kestenja, dok je Čika Miša urnebesno udarao četkama po kutiji, pjevao u ritmu i nudio glancanje cipela. Pred izlogom radnje preko puta, skupila se grupica ‘ćoškara’ onih koji dane i večeri provode na istom uglu ulice, koji su pušili cigare, dobacivali prolaznicima i povremeno pogledavali u ekran crno-bijelog televizora marke ‘Ei Niš’, dok je prodavač u idiotski plavom mantilu i olovkom za uhom, zakoračio u izlog i vrtio antenu, tek kada bi je podigao negdje iznad ramena na ekranu bi se razaznala pokoja kontura, što je jako veselilo momke i one koji bi im se povremeno pridružili. ‘To je dobro jarane, samo ne mrdaj.’ Doviknuo bi neki dok su se ostali grohotom smijali. Prodavač je slegao ramenima, pokazivao na nebo i snijeg koji je sve gušće padao, kao: to je zbog vremenskih prilika. ‘Evo ga, nešto se mrda!’ viknuo bi neko i opet su se smijali, gasili cigare, duvali paru i grickali košpe. Kelner Anđelko, pogledavao je van i odlučio da naloži malenu peć, koja se ko zna zašto zvala ‘kraljica’ i koja se svake godine iznova prefarbavala bronzom kupljenom u obližnjem ‘granapu’. Dovukao je nešto sitnih drva, kantu punu ćumura koji se zvao ‘Kreka’, lomio je drvo, cijepao listove starih novina, ‘Politike’, ‘Borbe’ i ‘Oslobođenja’ i naguravao ih u mala vratanca peći.
- Daj, obrni, Anđelko! - doviknuo je iz ćoška stari Hamdija, kome su u raji tepali sa ‘Hamdaga’, mada su vremena i begova i aga ostala samo u čitankama a, i on je bio sve više negoli kakav aga: potrošilo ga piće i cigare, baš kao i Jevrema, Havu i Špeksu, koji su zagledali u prazne čaše.
- Stani bolan, samo da potpalim. - doviknuo je kelner, klečeći ispred vratanca, zagledajući unutra i petljajući nešto sa šibicama.
- Došla penzija mašala, samo ti još ne gnjavi. - Daj ti nama naspi pa loži do sutra. - Eto, donesi tri put po tri deci, pa da ne hodaš. - reče Hamdaga.
I sva trojica za stolom zabuljiše u kelnera. Namrgodili se pa gledaju.
Anđelko je kašljao od dima koji je napunio cijeli bircuz, oči su mu suzile i pekle, jeb’o je mater pijancima sa kojima svaki dan devera, točio rakiju iz bureta u bokalčiće.
- Ne vuče, jeb’la ga peć. - žalio se dok je prilazio balansirajući sa tacnom. - To je zbog snijega. - reče Hava koji je nekada bio nekakav kazandžija ili sličan majstor ali je odavno batalio, i on se, eto, kao razumio u peći i dimnjake.
Anđelko je otišao iza šanka, nasuo je i sebi jednu i drmnuo naiskap.
- Saće povuć’, samo da se zagrije solunar. - govorio mu je Hava, dok se bircuzom širio golicav miris dima. - Jebo te šta je ovo? - reče Gavro, koji je banuo sa čistoga zraka, otresao je snijeg sa teškog kaputa, pa ga je okačio na uvrnuti drveni čiviluk.
- Neće da vuče. - reče Anđelko potišteno, sjedio je naslonjen na koljena i pušio cigaru iza staklenog pulta u šanku, u kome su bile neotvorene konzerve sardina ‘Beograd’ i nekoliko neoguljenih tvrdo kuhanih jaja ‘serviranih’, baš kao i konzerve na malenim plastičnim tanjirima. To je tu ako neko baš hoće da i zamezi. Gavro sjede sam za drugi sto pored Hamdije i njegovog društva, nešto je kao umoran, zabrinut. Gavro je nekad bio milicioner, ali nešto je izgleda grdno zajebao, pa su ga mnogo prije vremena šutnuli u penziju. Kako su milicioneri ionako imali privilegiju da rano idu u mirovinu, tako se i Gavro u svom životu još skoro mlad počeo dosađivati. A htio je biti i koristan pa se svuda angažovao, bio je ‘aktivan’ kako se to tada govorilo.
- Šta je Gavro? - upita Špekso, tek onako. - Ništa ne funkcioniše. - reče Gavro, željan daljih potpitanja, ali ništa - samo ga Hamdaga priupita: ‘Šta’š popit?’
Gavro naruči duplu lozu i čašu vode, izvadi maleni ‘lipa’ notes i plajvaz, pa nešto precrta i još nešto dopisa. Pa nervozno vrati notes u džep, pa promrmlja kao za sebe:
- Tako ti je to kad mene niko ne sluša. - pa doda još nešto o akciji uređenja travnjaka oko zgrade i neodazivanju na sastanke kućnog savjeta. I gledao je dugo u prozor i snijeg koji je lebdio ispod ulične svjetiljke, klimnuo je glavom: ‘Da, da... ‘ još je nekoliko puta ponovio, pa trgnuo lozu, protresao se i zalio vodom.
Za drugim stolom Špekso je govorio o tome kako bi u stvari trebalo i kod nas uvesti kolhoze, baš kao u Rusiji:
- Pa da se radi fino zajedno i složno, a ko neće, eno mu Sibir, a može i Goli Otok, ako neko baš ne podnosi hladnoću.
- Ma daj, - reče Hava - je si li vidio Amerikanci opet šalju čo’eka na Mjesec. - A koji će im to đavo, već su bili tamo? - promrmlja Jevrem iza ‘tegla’ naočara tresući se ko od parkinsonove i prolivajući rakiju dok je pokušavao prinijeti čašicu usnama.
- Vidiš kad su ono prvi put slali taj ‘Apolo’ svi su se natrčili na televiziju da gledaju, sad to više niko ne benda. - reče Hamdija paleći cigaru.
- Ma, mogu oni poslat sto njih na Mjesec, ali jedan je Gagarin, zna se ko je bio prvi a biće i posljednji! - rekao je Špekso, klimajući značajno glavom.
- E to ćemo još vidjeti - javi se i Gavro podižući pogled sa svojih zabilješki - budućnost čovječanstva je u pokretu nesvrstanih, i u modelu samoupravnog socijalizma, pazi šta ti kažem za deset-dvaes’t godina Jugoslovenske će rakete ić’ do Marsa do Saturna, gdje god hoćeš.
- Ne budali Gavro, ne možemo se ni na svjetsko prvenstvo plasirati a ti bi već rakete slao po kosmosu? - reče mu Hamdija. U tom momentu u kafanu uđe jedan mlad čovjek, onizak sa bradicom u nekom malo izlizanom mantilu, mokar i prozebao ali nekako veseo u očima. Mladić sjede za stol u ćošku i odmah naruči dupli konjak a reče kelneru i da okrene turu svima u kafani, šta već ko pije.
- Koji ćeš mi ti plaćati piće, mali. - obrecnu se Hava. - Neka mi gospodin ne zamjeri ali ja slavim, upravo sam odbranio diplomsku tezu. - Baš lijepo, a iz čega? - priupita Špekso. - Na filozofskom, tu. - reče student, pokazujući negdje u pravcu obližnje zgrade. - E svaka čast, a iz kojeg predmeta? - upita Hamdija - Pa filozofija, čista filozofija, ali šta to vama znači? - Fino, fino bravo momak. - reče Hamdija - ali ne reče nam koji je predmet estetika, etika, gnoseologija, ontologija?
Hamdo pozva još jednu turu. I malo meze, neki goveđi jezik, tako nešto. Pozva studenta da sjedne s njima. Kad se slavi nek se slavi, nije mala stvar diploma iz filozofije.
- Sad nam fino reci koju si tezu branio i ne zabušavaj. - reče Hava.
Student se već pomalo zbunio, ali pokušao je zbunjenost prikriti blagom arogancijom: - Pa, iz ontologije, o problemu tumačenja pojma istine kroz povijest filozofije ali vi to ionako ne možete to shvatiti.
- Pa šta je tu problem? Istina ionako uvijek piše u novinama. - bocnu ga Špekso. - Ma ne! Nije to tako jednostavno, ne možete vi to razumjeti, neću reći da ste vi ne daj bože glupi ili tako nešto, ali razumijevanje filozofskih stavova traži odgovarajući pripremu i naobrazbu. - objašnjavao je student ispijajući već treći ‘dupli’ koji se odnekud pojavio na stolu.
- Jašta radi, - reče Hamdija - nego da li si za slučaj tumačenja pojma entelehije oslanjao na aristotelovsko ili predsokratovsko stanovište?
- Ma predsokratovci su tu bogovi! Posebno Heraklit, elejci. - drhtavim glasom javio se i Jevrem, a onda se žalio na kiselinu u stomaku i bolove u leđima.
- E, za to ti je najbolje da staviš obloge od kupusa, za stomak popij jedan vlahov na prazan stomak odmah ujutru, a što se tiče entelehije ne smijemo zaboraviti ni pitagorejce, oni su glavni za to, posebno ako uzmemo u obzir njihovu opčinjenost matematičkim shvatanjem svijeta! - baci ga Hava kao iz rukava. - A, tu ne smiješ zapostaviti ni uticaje istočnih filozofija. - nabaci Špekso.
U to u kafanu uđe grupica tramvajdžija, konduktera i vozača iz obližnje remize. Trljali su ruke da se zagriju, Anđelko im je donosio piće. Oni su bili opušteni i veseli, provaljivali su neke svoje interne zafrkancije, vani pada snijeg a oni su već unutra i gotovo je za danas, mada, istini za volju ima sigurno još petnaest minuta do zadnje ture. Ma, ko da mu ga vozi po ovome kijametu? Najeb’o ga je svaki onaj naivac koji će čekati posljednji tramvaj vjerujući u zvanični red vožnje.
- A dečko, - upita Hamdija pozdravljajući konduktere - a u vezi istine kao adekvacije, krenuo si od Akvinskog?
- Da naravno, to ne može bez Tome Akvinskog. - promucao je gotovo šapatom izbezumljeni diplomant filozofskih nauka.
- Ja mislim da je taj problem u današnje vrijeme gotovo izvan diskursa, posebno ako gledamo, recimo, estetički. - konačno se upetljao i Gavro.
- Ma daj Gavro nećeš valjda opet na Habermasa! - već se ljutnuo Hamdaga - Ako treba, i na Markuzea, Bloha, Gadamera! - podigao je već ton Gavro. - Možda opet i na onu Carboneovu semiotiku? Ma, dobro Gavro, ti se voliš petljati gdje nisi baš najsigurniji. - dobacio mu je Špekso.
- Ali ostaje sasvim evidentno da hermeneutika, u stvari i ne priznaje estetiku! - doviknuo je Jevrem zagrcnuvši se od dima cigarete, zacrvenio se u licu, žile mu iskočile od kašlja.
- Jašta radi! - zagrajaše kondukteri svi u glas, a onda se posvađaše oko razlike u shvatanjima fenomena i noumena. Potom su okretali salvete i plajvazom ispisivali kojekakve šeme i nacrte.
Mladić je piljio u pijance, u prljave stolnjake bircuza, kondukterske kape, kelnersku kecelju, sve mu se činilo kao besmislena mora, nešto potpuno izbezumljujuće, nemoguće i suludo. Mislio je da gubi razum da je potpuno šenio, što se ruku na srce, zanesenjacima filozofskih znanosti ponekad zna i desiti.
Kondukteri su se podijelili na ‘hegelovce’ i ‘kantovce’ a za drugim stolom buknula je još žešća prepirka:
- Ma jebalo te ‘ništujuće ništa’ i ‘tubitak’ i sve te egzistencijalističke zajebancije. - lupao je Hamdo po stolu u bijesu a Špekso mu nije ostajao dužan:
- Goni se i ti u kurac sa svojim Hegelom i drugo-otuđenjem bitka! - Hegelovu dijalektiku treba samo izvrnuti naopačke i onda... - pokušavao ih je primiriti Gavro. - Ma, jebo tebe tvoj Hajdeger, fašista bolan, jeb’o ti on mater u usta! - Hamdo se već dizao od stola, kao ode on kući, ne može to više da sluša.
- E vidite kakav je on, - žalio se Špekso - kad god izgubi argument od udari čovjeku neku etiketu!
- Ama stanite ljudi za boga miloga! - vrisnuo je mladić, netom diplomirani filozof - odakle vam sve to, jeste li i vi svi studirali filozofiju?
- Ovaj ovdje jeste, obrecnu jedan stariji brkati kondukter i pokaza na jednoga mlađeg kolegu. - Šta’š, jarane, nema se posla, džabe ti fakultet - reče mladi kondukter koji je diplomirao na Kjerkegoru. - Ma jok sinko. - reče Jevrem - Nismo ti mi bolan neke velike škole učili. Evo ‘vako, Hava ti je bio majstor, zanatlija, Gavro je penzionisani drot, Hamdaga je radio u GRAS-u, ko i ovi ovdje, tramvajdžija, Špekso je brico, ima radnju gore na Hridu, sad mu je drži sin, a ja sam željezničar u penziji, skretničar.
- Ali kako...? - gotovo je šaputao mladić gotovo nesvjesno ispijajući ko zna koji već ‘badelov’ konjak. - Reci ti meni sine, koliko ti studiraš tu filozofiju? - upita Hamdija koji ipak nije otišao i stajao je za šankom gdje mu je Anđelko i bez narudžbe sipao novu decu rakije šljive.
- Pa, četiri - pet godina.
- A mi ti ovdje već deset i kusur godina svako veče pijemo sa Ivicom Fochtom, da si ti meni živ i zdrav! - Sa profesorom Fochtom!
- Ma ja bolan, završi on tamo s vama pa dođe ovdje kod nas. - Ajmo ljudi, vrijeme je da se zatvara! - reče kelner Anđelko - otresajući stol krpom i kupeći čaše i prljave tanjire.
Palio je i gasio svijetla u znak ‘fajronta’, nakon malo natezanja dao im je još po jednu turu i sabrao račun brzinom svjetlosti, a onda su svi izašli van, gdje ih je još jednom opio prečist, oštar zrak. Odbauljali su dalje prema Skenderiji, ostavljajući svježe tragove u snijegu i razgovarajući svi u glas.
Anđelko je ostao sam u kafani, čekao je još da peć sasvim ugasne, što je sigurno - sigurno, po ustaljenoj navici otresao je krpom po stolu, skupljao čaše, brisao šank. Imao je čudan običaj da još malo porazgovara sam sa sobom kada mu se birtija isprazni, otirao je stolove udarajući krpom i mumljao je sebi u bradu:
- A šta’š moj ti, kad su ti filozofi do sada samo različito tumačili svijet - a, radi se o tome da bi ga trebalo promijeniti, bar malo, pa da ga jebeš.
Prvi snijeg je i dalje padao po Marindvoru, bijel i zvjezdan u noći, hvatao se na granje, pokrivao ulice i krovove, otkrivao tragove rijetkih automobila kao i sav ovaj svijet, čitav ovaj grad, u punoj neskrivenosti bivstvujućeg bitka.
