ŽENA IZ KUHINJE
Tamo negdje 1994, u prvoj godini moga otužnog boravka u emigraciji u kulturnom centru De Ballie u srcu Amsterdama gostovala je jedna predstava iz Sarajevske ratne produkcije. Kako sam i sam do prije neki mjesec bio dio tog čuvenog ‘kulturnog otpora’ i kako su većina učesnika u predstavi bili moji dragi i bliski, da ne kažem samo ‘ratni’ prijatelji, to naravno, nisam nikako mogao propustiti. Treba napomenuti da je upravo taj De Ballie bio i najvažnije mjesto okupljanja, čak neka vrsta duhovnog utočišta svih dobronamjernih ljudi iz bivše Jugoslavije u Amsterdamu tih groznih godina. I ja sam pravo iz izmučenog Sarajeva, preko Ankone i Rima doletio direktno u taj centar, na filmski festival i za šank u kafeu za kojim me je dočekalo desetine prijatelja: starih, novih i budućih.
I tako sam nekih pola godine kasnije ponovo bio za istim šankom, ponovo uz pokoji gutljaj Heinekena. Dan prije otišao sam i iza scene, da se vidim sa starim jaranima, glumcima sa kojim sam mnogo toga podijelio i u ratu i prije njega. Izo me gotovo ne prepoznaje, gleda me bijelo kao kroz mene. Vela razgovara sa mnom gotovo u nekoj konspiraciji, Mirza nešto šapuće dok govori. Svima su pogledi tupi i ubijeni, nisu to više oni ljudi živahna duha, kojima ni opsada ni glad ni žeđ nije nimalo smetala da pokažu svu svoju nadarenost, kreativnost, duhovitost? Ili naprosto, unutar opsade nismo ni bili svjesni svog sopstvenog ‘zombizma’. Sada izvučeni napolje više su mi ličili na pripadnike neke sekte isprana mozga i ugaslih očiju iako sam i ja bio tek malčice zaliječen od sličnoga stanja. Donio sam i flašu-dvije, tek da se počastimo, umjesto neke radosti koju sam, ko zna zašto, poželio podijeliti s njima u ponovnom susretu naišao sam na neki čudni zid šutnje, poluodbijanja ili u najboljem slučaju nekog poluvoljnog prihvatanja. Zbunjeno su mi ‘nazdravljali’ u primjetnom strahu od nečega. Reditelja gotovo da nisam ni vidio, ali znao sam - ponašao se kao vođa ruske ekskurzije iz najgoreg doba - budno je pazio da njegova grupa nema previše kontakata sa spoljnim svijetom, posebno sa nama iz novopečene ‘emigracije’, bojao se da mu neko iz ansambla ne pobjegne za vrijeme turneje i ne odluči ostati ‘vani’. Baš kao da je njegov ‘partijski zadatak’ bio da kompletnu grupu vrati nazad u Sarajevo i, očigledno, nije baš birao sredstva. Kada sam spustio vino na stol, prišao je neki ćelavac nakićen silnim minđušama bez pitanja je uzeo moje vino sa stola i odnio ga negdje sa obrazloženjem da reditelj ne dozvoljava nikakav alkohol. To je već prevršilo svaku mjeru, Sarajliji možeš činiti šta hoćeš ali - u čašu mu ne diraj! Onom ćelavom Dačeru rekao sam da ja nisam ni pod kakvom vlašću nikakvog reditelja, da sam slobodan čovjek i da niko nema prava dizati moje vino sa moga stola i da ima deset sekundi da ga vrati nazad! Vino je bilo na stolu, reditelj je valjda virkao negdje sa strane ali nije se pojavo lično. Ustao sam i otvoreno upitao članove trupe da li je zbilja istina da oni nemaju prava ni na čašu vina sa mnom iako je proba davno završena a predstava tek sutra? Odgovor bijaše samo zbunjeno šutanje.
Sutradan sam došao na predstavu, koja ruku na srce, nije bila ništa ni bolja ni snažnija od kompletnog raspoloženja u trupi - poprilično discipline a veoma malo nadahnuća. Ko zna, možda je to sve u to vrijeme i moralo tako biti? Ipak, godilo nam je što je sala bila prepuna, ako ništa, zbog ponosa, i ja i sva moja raja, dijelili smo ushićenje gledališta, oduševljenje uglavnom mlađe, holandske publike, njihov zanos u vjeri ka jednoj prelijepoj iluziji o kulturi koja se oduprla brutalnoj sili topova. O snazi i sposobnosti sarajevskih umjetnika da i dalje zajednički stvaraju uprkos mržnji, ratu, destrukciji i gladi. Naprosto, sadržina predstave i nije bila toliko važna koliko činjenica da ona ipak postoji i da je tu. I je to bilo ono što je što je velikom broju zanesenjaka na Zapadu davalo nade da bi se u nešto, ipak, još uvijek moglo i moralo vjerovati u svijetu koji se u to doba činio očišćenim od svih naprednih ‘ideala’. Predstava je završila i stajali smo za šankom. U stvari, takve prigode postaju, naravno, i mjesto mnogih sasvim nenadanih susreta koji se u emigraciji, gotovo po pravilu, uvijek događaju. Baš su ti potpuno neočekivani susreti jedno od vidnijih obilježja života u egzilu, naprosto tu ništa više nije nemoguće, svako, pa i najmanje očekivana osoba, može izbiti i pojaviti se bilo gdje i bilo kada. I tako, baš u tom stilu, za šankom se pojavi Vanesa, naša stara prijateljica iz Sarajeva i moja koleginica sa televizije. Naravno, nisam imao blagoga pojma da je i ona u Holandiji, a tu je bila već skoro godinu dana, u nekom izbjegličkom kampu na obali, gdje se smeđe more neprestano lomi o žala i gdje vječiti vjetar tutnji kroz kosti i preko pješčanih dina. Iz uprave tog kampa organizovali su im neki kombi pa ih je nekoliko, baš onako ‘organizovano’ došlo na predstavu. Kombi je išao nazad vrlo brzo, Vanesa je, osjećalo se to, htjela ostati još malo sa starom rajom. Rekoh joj da kod nas može prenoćiti, nema problema, ako želi, istina - nemamo baš neki komfor ali snaći ćemo se, još od rata svikli smo se na to. Moja supruga nije mogla doći na predstavu, djeca su bila suviše mala, a u tuđem gradu nikoga ne možeš naći da ih pričuva. Stanovali smo u jednom veoma malom prizemnom stanu na Westerparku, čitav stan bio je jedna duguljasta prostorija, tu je bilo sve; krevet, kuhinjica, trpezarijski stol i dvosjed koji su predstavljali i dnevni boravak i spavaonu i trpezariju. Svoju ‘radnu sobu’ to jest jedan prastari IBM kompjuter, smjestio sam u mali hodnik ispod nekih stepenica, noću bi bilo prezagušljivo a jedini način da provjetrim bio je da otvorim ulazna vrata. Tako, kuckao sam po kompjuteru praktično na ulici; naduvani crnci, adrenalinom napucana marokanska mladež, homoseksualni parovi i pijani turisti prolazili su nekoliko metara od mene, ponekad bi bacili koji odsutan pogled ali nisu mi nikada smetali ili me, ne daj Bože, uznemiravali. Amsterdamska ulica imala je tih godina, uprkos svojoj buci i živahnosti, neku čudnu harmoniju, neku usklađenost unutar sopstvenog haosa i neki gotovo dirljiv osjećaj međusobnog poštovanja i osjećanja za slobodu. Tu, na pločniku amsterdamskih prigrađa nije bilo toliko važno šta već ko radi; da li dila drogu, gluvari, žonglira lopticama ili piše roman o ratnom Sarajevu. Uprkos tom ionako skučenom prostoru u kome smo nas četvoro živjeli, često su nam u to vrijeme navraćali gosti i ostajali i po nekoliko dana. Prijatelji i poznanici koji su živjeli u kampovima dolazili bi da se malo oporave i od grupnog smještaja i kolektivne psihoze. Bježali su od mučne depresije od koje se, u stvari, veoma teško može umaći, ipak, dolazili su nam i provodili su neko vrijeme kod nas i znalo je ponekad biti i jako veselo. Bilo je to čudno, mučno i tegobno vrijeme, ali kada se sada prisjetim bilo je u svemu tome i nečega ‘romantičnog’. Na neki teško objašnjiv način bile su to godine prekrivene nekom čudnom ‘sepijom’ satkanom od depresivnosti i nekog inertnog, razularenog, besmislenog radovanja. Negdje oko ponoći smjestio sam Vanesu na prtljažnik moga bicikla, vozili smo se kroz Marnixstraat pomalo ševrdajući od težine, prema tom stančiću u Groen van Pristenstererstraat na broju 96. Marija je u času improvizovala neku večeru, našla se i flaša jeftinijeg vina, djeca su spavala, a nas troje sjedili smo do dugo u noć prepričavajući prethodne godine i svako ponešto iz svoje sudbine. Svako od nas imao je svoj lični roman, svoju dramu i svoju tragikomediju. A sve te naše sudbine ipak su nekako nalikovale jedna na drugu; sve su se mogle zbiti u odgovore na nekoliko uvijek istih ključnih pitanja kao: gdje sam sve bio? šta je sa ostalim mojima? ko je sve živ a ko nije? kako sam, i zašto sam uopšte izašao? ko je na ovaj ili onaj način prolupao a ko je totalno izgubio orijentaciju? ko je ostao ‘normalan’ a ko nas je zauvijek iznevjerio i izdao? kako sam dospio i koji racku radim ovdje? - sve se to odvijalo kao po nekom ‘ključu’, nekom apsurdnom ratnom ‘šablonu’, ali svaka priča bila je u isto vrijeme sasvim lična, autentična i neponovljiva. Rat melje naše sudbine u istom kalupu ali svaka uspijeva zadržati svoju bolnu nijansu, svoj lični grč na licu, svoje strahove i tikove, svoju neizvjesnost, svoju sućut i dezorijentaciju. Vanesina porodica razbila se na sve strane; majka joj je u Zagrebu, brat u Beogradu, sin je najprije bio u Beogradu kod neke rodbine pa se preko Mađarske prebacio do neke druge rodbine u Split, pa su onda zajedno nekako stigli do Holandije. Muž joj se dugo nije javljao, navodno bio je negdje između Bosne i Švajcarske, načula je da je potpuno preokrenuo - nekada proklamovani ateista transformisao se do dubina najfanatičnije religioznosti. Pričalo se da ima drugu ženu sa kojom je u vezi još iz opsjednutog Sarajeva. Godinu dana kasnije doći će u Holandiju, da posjeti sina i da se zvanično razvede od supruge. Njihov sin, dječak u najtežim godinama puberteta, zbunjeno i nijemo gledaće u oca i majku, koje kao da ne prepoznaje do kraja. Stajaće na sred njihova dnevnog boravka, u odsjaju vijesti sa Euronewsa, duše razlomljene raspadom onoga što se u školi i za vrijeme utakmica nazivalo ‘našom domovinom’ a sada i ‘mješovitog’ braka njegovih roditelja. Majka je i sama bila ‘mješovita’, a u suštini, kao i mnogi drugi osjećala se kao neko čudno nacionalno i religijsko ‘ništa’ zagubljeno i raspršeno po predgrađima Evrope i svijeta, raskomadano i izranjavano po stratištima Balkana, zbunjeno i izgubljeno u svojoj sopstvenoj nutrini, razjedeno i odbačeno kao nepotrebni škart povijesti i zbilje.
Razveli su se kod advokata Carbonea u Amsterdamu, koji se ne samo izborio za pravo postojanja za stotine Bosanaca u Holandiji već je sa mnogima postao iskren i pravi prijatelj. Dok je trajala brakorazvodna rasprava u jednom momentu svi su počeli da plaču; i Vanesa i njen bivši suprug i njihov pravni zastupnik. Kasnije, uz čašicu viskija taj plemeniti amsterdamski advokat dalekog italijanskog porijekla, priznaće mi da je on, u stvari, veoma loš advokat za razvode posebno kada brakove rasturaju udruženi ratovi, vjere, istorija i ideologije.
U toj noći nakon predstave pristigle iz izranjavanog Sarajeva u samo srce kulturnog života Amsterdama, u malome stanu na Westerparku sjedili smo Vanesa, moja supruga Marija i ja. Djeca su spavala, sanjala netaknutim snom. Otvorili smo vino, crveni Valdepenas U minijaturnoj rerni koju smo pronašli na smeću Marija je ispekla pitu. Rerna je bila toliko mala da je svaki zvrk morala peći za sebe. I pričali smo - mnogo, zbilja se mnogo toga nakupilo u tih nekoliko ratnih i izbjegličkih godina - govorilo se brzo i bez daha, zgusnuto, kao da se želi što više ukrasti od prekratkog vremena koje nam je uvijek izmicalo kroz prste. Vanesa nam je, već negdje pred zoru, ispričala još jednu priču i kao da se sva apsurdnost naših sudbina bila skupila u tu malenu epizodu iz izbjegličkog života, koja je kao i sve takve puna nekih podudaranja, ali i na to smo već odavno navikli i oguglali da nas i najneočekivanija koincidencija više nije mogla iznenaditi:
Vanesa je već godinu dana živjela u tom izbjegličkom kampu na obali, u malom mjestu smještenom na samim dinama iznad Sjevernog mora kojim dominira ogroman svjetionik i dosadna, gotovo cijelu godinu nepodnošljivo pusta pješčana plaža. Kompletno mjesto, koje oživi tek u nekoliko mjeseci škrtoga ljeta, gotovo je svo skupljeno u jednu malu ‘paradnu’ ulicu sa nešto radnji, restorana i kafea. Na plaži ubija vjetar a gradom se može prohodati tek nekih desetak minuta - dođeš do kraja i ne znaš šta bi dalje. Sam izbjeglički centar bio je smješten u nekakvom propalom ljetovalištu ili bivšem domu penzionera, ličio je na lošiji hotel; polumračni hodnici prekriveni sivim itisonom, nevelike sobe u kojima žive nesretnici iz cijeloga svijeta, tu i tamo po spratovima po mali ‘salonski komplet’ furnirani stol, dvosjed i pokoja ‘kockasta’ fotelja od polupoderanog skaja, neonska svjetlost u hodniku i nekakva prezadimljena TV sala gdje se stanovnici centra uvijek svađaju oko programa koji će se gledati. U to vrijeme većina izbjeglica je bila iz zemalja bivše Jugoslavije, ratovi na Balkanu su utrostručili ionako velik broj pridošlica i kampovi su na brzinu otvarani svuda naokolo. Bilo je vrlo teško sve to organizovati, nedostajalo je i personala pa su se uprave u kampovima dovijale na sve načine. Inače, u to vrijeme su izbjeglice koje su živjele u centrima imale su stan i obroke u kampu, a primale su nekih tridesetak guldena sedmično po osobi kao neki džeparac i to je bio manje - više jedini novac koji su posjedovali. Pravo na neki normalan rad i zaradu nisu imali. Ipak, mogli su ponešto zaraditi ako bi dobrovoljno pomagali u samome centru. Vanesa je činila sve da se njen sin ne osjeća toliko loše među vršnjacima iz škole pa se prijavila da pomaže u kuhinji. Plata - jedan gulden po satu. Svaki dan radila je po nekoliko sati, sjeckala povrće, gulila, prala posuđe i slično i tako je uspijevala gotovo da podupla svoj skromni kampovski džeparac. Nisu to bile nikakve pare, sve je to bilo na granici najsurovije eksploatacije čak možda i otvorena zloupotreba, ali ako ništa mogla je sinu uz drastične mjere štednje svakih nekoliko mjeseci kupiti po koji novi odjevni predmet, tene ili nešto tako. Rekao sam već da je Vanesa bila u televiziji, u početku je radila kao najavljivačica, znate, to su one ljepuškaste curice koje nam na početku programa kažu šta ćemo to danas gledati, ponekad se izvine zbog tehničkih smetnji ili programskih izmjena, a pred spavanje nam pročitaju raspored emisija za sutra i sa smiješkom nam požele ‘laku noć’. Vanesa je, dakle, u početku bila najavljivačica a kada je ta funkcija ukinuta, manje-više zbog pojave prvih primitivnih kompjutera za ispisivanje teksta na ekranu kada se neko mudro dosjetio da se sve informacije mogu jednostavno pustiti da preko beživotno plave podloge promile ekranom. I tako, kada su najavljivačice ukinute i zamijenjene ‘karakter generatorom’ Vanesa je prešla u sekretarice režije, dobro je radila i taj posao. Ja sam u ta vremena bio asistent režije i često smo radili zajedno i u studiju i na takozvanim ‘terenima’. Ali, vratimo se u kamp - Vanesa je baš sjeckala luk u kuhinji i oči su je pekle i suzile, strašno je bila osjetljiva na to. Neka familija iz Bosne je nakon mnogo godina, nekim čudnim i teško uhvatljivim kanalima, dobila video kasetu sa snimcima neke svadbe u rodbini. Kako oni nisu imali video otišli su u ‘goste’ u sobu kod jedne druge porodice iz Bosne, koja je vjerovatno sa ‘smetljarskog dana’ nabavila neki prastari Philipsov videorekorder i nekakav još stariji televizor. Taj ‘dan smetlja’ posebna je priča, u Holandiji ljudi iznose smeće na ulicu u za svaki kvart određenim danima, iznesu fino uredno zavezane crne plastične kese ispred vrata u to naiđe kamion pokupi to i gotova stvar. Ali to nije sve, na to pravilo se u prebogatoj Nizozemskoj nakalemio i jedan novi, recimo, veoma lijep društveni običaj - kada bi neko kupio neku novu stvar; televizor, stereo, veš mašinu ili nešto drugo - staru spravu, koja je obično još uvijek sasvim dobro radila, iznio bi na ulicu da je uzme ko god želi i kome već treba. I ja sam svoja prva dva-tri televizora i dosta namještaja nabavio baš na taj način. Mnogi su se u početku tako kućili, toliko je to dobro radilo da se moglo zbilja nabavljati sve i svašta, baš kao u radnji. Treba ti, recimo, radna stolica, sjedneš na bicikl, napraviš nekoliko krugova naokolo i nađeš baš onakvu kakvu si htio, istina ne baš novu ali ponekad bi mogao čak i da biraš! Jednom sam, čak i javno, u nekom intervjuu ili tako nešto, izjavio kako su me u mladosti mnogo učili o komunizmu, solidarnosti i besklasnom društvu, da bih mnogo godina kasnije upoznao ‘garbage day’ kao izbjeglica u Amsterdamu. Lijepo brate - ono što mi ne treba iznesem fino van dam na raspolaganje drugima. Svakome prema potrebama? Odrastao sam u komunističkoj zemlji a najviše od same ideje ‘komunizma’ vidio sam u danu određenom za iznošenje smeća i to u već stoljećima ‘kapitalističkoj’ Holandiji? I tako, jedna je izbjeglička porodica imala sreće da nabasa na video-aparat koji još radi i priredili su u svojoj sobi u jednom izbjegličkom kampu na samoj obali Sjevernoga mora za svoje komšije iz centra lijepu projekciju jedne prije mnogo godina zbog rata ili ko zna čega drugoga propuštene svadbe. Skupilo se tu još malo znatiželjnika iz drugih soba, nabavilo se nešto jeftinog alkohola, narezalo se ponešto kao meza, motao se Samson duvan u rizlu - baš lijepo se zasjelo uz snimak nekog dalekog i davnog balkanskog veselja. Pilo se i zezalo se, prepoznavalo, komentarisalo, pojašnjavalo, podsmijavalo i kako to već ide u spoju naših ljudi i u to vrijeme naprednih tehnologija. Ali, kako se kod nas video kasete gotovo po pravilu koriste iz više puta, nakon (da mi oproste) ali uvijek pomalo predugog i presporog kućnog snimka ostali su na toj istoj traci nataloženi neki drugi, pradavni, video-zapisi. Bio je tu i neki kviz sa Oliverom Mlakarom, pa malo crtanog filma o profesoru Baltazaru i stanovnicima Baltazar-grada, špica emisije ‘Noć i dan’ - a onda, gotovo na samom kraju trake odjava programa još iz doba Olimpijade - voditeljica čita program za sutra, iza nje znak Sarajevske olimpijade - ZOI ‘84, naravno i vesela zvjerčica zvana ‘Vučko’, maskota igara. Kako se već uveliko zapilo i kako je kaseta ostavljena da se sama za sebe vrti do kraja, neko primjeti i reče: ‘Ma vidi Olimpijada, majke mi!’ Tu odmah nadoveza jedan drugi motajući rizlu: ‘Ma ova cura je meni odnekud poznata.’ Drugi mu odgovori: ‘Naravno, kad si je na televiziji gled’o.’ Sumnjičav je ovaj drugi, maše glavom i mrmlja: ‘Ama nije to, nego nekako je znam, jebo ga ti’ Gledaju tako i drobe dok jedna djevojčica ne viknu značajno:
- Ma, ljudi ovo je ona žena iz kuhinje!’ - Jest majke mi moje! - reče nana obrćući mlin za kafu. - Ama nije, nema šanse, ne može biti...’ - dobaci neko sipajući u čaše novu turu mladoga jenevera.
Drugi će opet ‘ama jeste, sigurno je ona, nisam lud...’ Krene ti tu prepirka i kako to već biva sa našim ljudima odmah padne i pokoja opklada; u zamotuljak ‘Drum’ duhana, u tepsiju pite, u pola gajbe pive. Organizuje se i kao neka ‘komisija’ koja silazi dole do kuhinje gdje zatiču Vanesu i dalje sa nožem u ruci nad kuhinjskom daskom. Sjecka luk za sto guldenskih centi po satu i svako malo otire oči, grize je i peče. Vrlo joj ljubazno prilaze i mole je da ode sa njima do sobe, tek na pet minuta. Vanesa briše ruke krpom, još jednom otire pocrvenjele oči podlanicama i polazi.
Puštaju joj snimak, premotavaju malo vamo - tamo, ne mogu odmah da nađu, a potom krene: Olimpijada, veseli vuk u ‘plavom ključu’, neka špica i onda - ona, desetak godina mlađa, u nasmijanijem i boljem svijetu, u svom sopstvenom svijetu potonulom i zaboravljenom, smirena i dostojanstvena pred milionskim gledalištem, čita odjavu i istrenirano, u pravilnim intervalima, podiže pogled u kameru, na licu joj lebdi smiješak: Sarajevska hronika u je u svom uobičajenom terminu u devetnaest sati, za naše najmlađe gledaoce Crtani film u devetnaest i petnaest, nakon ekonomsko-propagandnih poruka naših proizvođača na redu je prvi ‘Dnevnik’ u devetnaest i trideset, emisija ‘O turizmu četvrtkom’ govoriće o ljepotama planine Vlašić, a nakon toga prikazujemo američki igrani film ‘Dvije mule za sestru Saru’ u glavnim ulogama Clint Eastwood i Shirley MacLaine...
Vanesa gleda u ekran televizora pokupljenog sa ulice, koji već podobro ‘baca na zeleno’ dok u njemu polako odumire katodna cijev, a oči već načete od isparenja luka pretvaraju suze u one prave što cijede se niz lice, zagušuju dah i tresu u plućima.
... Želimo vam laku i ugodnu noć.
Krčalo je iz zvučnika istrošenog televizora dok je napolju pičio zimski vjetar preko pješčane plaže.
