HRONIKA SAMODOZVANE SMRTI ADEMA BEGANOVIĆA
Zrak miriše na snijeg. Sa obale Miljacke, duž drvoreda, pritiska sivkasta izmaglica.
Angel Or klateći se kao na rubu najstrašnije provalije, mašući nogama nad golim krošnjama Vilsonovog šetališta iščitava sve ovo u mislima čovjeka koji polaganim korakom zalazi tamo gdje se ne ide, koji hoda tamo gdje se ne hoda.
Adem Beganović radije se sjećao ledenih snjegova na Jahorini nego ‘toplog zeca’ na vrelom Otoku.
Sjećao se potihog disanja pod peckavim vunenim šalom i to toliko živo da je gotovo osjećao onaj okus vune na usnama. Prva susnježica i vlaga koja je probijala do u čarape i mrznula vrhove nožnih prstiju, vlažne trobojke sa petokrakama što su se ovijale oko jarbola mokre i ljepljive, parole za Dan Republike koji je te daleke godine padao u srijedu i biće punih pet neradnih dana. Na Jahorini je napadavao prvi pomalo mokrasti snijeg. Adema u sjećanju do boli žuljaju plave skijaške cipele marke Alpina, trne mu noga stiješnjena snažnim kopčama unutar nemilosrdne plastike, prisjeća se kako se zaustavlja na kosini sred ogromne snježne padine, kako zavija skijama, zabada rubovima u snijeg, udarcem štapa otkopčava marker–rotomat vez, otkopčava pancericu i izvlači nogu na čist zrak, mrda prstima dok hladnoća i otvoren zrak umiruju bol stiješnjenog stopala.
Sjeća se kako balansira da ne zagazi čarapom u snijeg, a poslije; šolja vrele rakije čija isparenja udaraju pravo u nos, pa onda; preslatko kuhano vino začinjeno cimetom i karanfilčićima koje kasnije izaziva kiselinu u stomaku, a onda se pio rubinov vinjak zaostao napolju još od sinoć pobrkan sa flašom votke i zajedno s njom zaronjen u snijeg koji je napadao do ruba prizemnog balkona, i taj vinjak neprimjereno promrznut pije se iz isto tako nepripadajuće čaše kojoj je mjesto da čuva četkicu za zube i bez obzira – pije se veselo jer drugačije ne može biti, jer je prijatno izaći na taj balkon i biti okružen jelama, borovima i omorikama i crninom/bjelinom planinske noći, prijatno je biti bos, tu nadomak teškog, nabreklog snijega dok se noć polako uvlači u njegovu bjelinu, blještavu u zrncima.
Kako je ugodno izaći na oštar zrak zaogrnut tek kariranom košuljom zavrnutih rukava i grijati se uz roštilj, gledati u narančastost razgorjelog žara, osjećati miris dima i isparenja polupečenog mesa, podići čašu i popiti još jedan gutljaj, ko zna koji po redu tog pretjerano ohlađenog vinjaka, ponovo se našaliti na račun sinoćnje pijane zabune sa flašama pa onda čeprkati golom rukom po snijegu, a on je od tada dobrano napadao i osjećajući težak bol od hladnoće napipati grlić boce, zgrabiti je vrškom prstiju za čep i uprkos ledenosti koja se ugiba u jagodice, bridi po koži nadlanice i jeca duboko u zglobnoj kosti, polako izvući u snijeg ukopanu flašu ‘Finlandia’ votke koju su prekjučer kupili u ‘Markovićevom’ free–shopu u hotelu ‘Košuta’ za dinarsku, konvertibilnu, protuvrijednost od trinaest njemačkih maraka; oblik flaše već je sugerisao nahvatani led i sa iscrtanim polarnim suncem na crnoj podlozi etikete, i onda joj odvrnuti čep, slušati to krckanje koje se uvijek osluškuje i u kojem se na poseban način uživa (kao da te pijanstvo obuzima već u svojoj prvoj naznaci) prvi, dug gutljaj i alkoholna žestina prevarena dubokom hladnoćom zgusnutom u unutrašnjosti njenog molekularnog poretka, pomisao da se pazi jer – gadna može biti votka, posebno ova izbavljena iz njene snježne grobnice – lako se pije a hoće da odvede do u najteža odlutavanja, ali opomena data samome sebi lako se zaboravlja i pije se kao da ništa opomenuto nije, gleda se gore prema otvorenom planinskom nebu, hiljadučetiristotine i nešto metara bliži zvijezdama i njihovom sjaju koji se uprkos svim kosmičkim pravilima (svim tim svjetlosnim godinama i razdaljinama koje se ionako ne mogu zamisliti) nekako osjeti, priznaje i vidi:
‘Važno je biti ma i metar bliže zvijezdama!’ – pomišlja glava u koju se sliva vodopad finske rakije, oči se pretvaraju u teleskope, uši u radio–teleskope i taj čovjek biva zavaran da je dio, potpuni dio žive vasione, živ kao planina koja ispod njega potmulo diše, živ i pun kao i snijeg koji kontemplira bjelinom i svježinom, snijeg u pahuljama koji se propadajući brka sa zvijezdama dok se u njega dugo gleda kada pogled izokrene na gore i kada iznad ima neka svjetiljka preko koje beskonačno dugo prolaze lebdeće pahulje/zvijezde i posmatrač se uvlači u onaj divni privid kretanja kada se izokrenu uloge i čini se kao da te pahulje neće ka Zemlji, već da tijelo sve skupa sa dušom kroz njih odlazi ka Nebu, privid se potpuno izbriše pa se zbilja pliva među rojevima zvijezda i luta svim dimenzijama našega rodnog kosmosa. I osjeti se zagrljaj dragog prijatelja, nazdravi se čašama. Sretni smijeh na Milanovim usnama. I Marijana je izašla na ledeni zrak. I onda se pjeva neka stara meksikanska u sred bijele noći.
Potom se pogled spusti na dolje i vidi se užarena klada i ugljen u sarkofagu roštilja koji poput magme dišu u crvenkastom drhtaju, dugo se gleda u ta pluća od žara koja se nadimaju zajedno sa vjetrom i osjeća se svoja sopstvena krv, svoja i samo svoja potpunost, svoja strast za tim istim životom kako se skuplja i širi na isti način kao i razgorenost ćumura i drva, zagleda se duboko, u svaki detalj zažarene materije koja zrači toplotu i pravi šegu sa planinom, sa vazduhom koji reže do dna bronhija, sa snijegom koji se uporno kamara – ali oni se ipak divno slažu i ne prkose jedno drugom: taj maleni, smiješni žar u priručnom roštilju i ta planina u noći koja odiše nekom čudnom zaljubljenošću u sebe u svoje spokojne omorike i sve što je na njoj, i tek onda se ulazi unutra, u drvetom obloženu utrobu planinske kućice i ponovo se pije votka, pije se i vinjak, pa se opet pjeva, svira i razgovara se čitave sate.
Vazduh miriše na snijeg. Sa obje strane zabarikadiranih obala i duž drvoreda u Vilsonovom i sa grbavičke strane pritiska sivkasta izmaglica. Anđeo i dalje lebdi iznad vrhova krošnji divljeg kestena. Na rubu je provale teškoga plača. Anđeo uočava vojnika u zaklonu na lijevoj obali i osluškuje mu misli.
Angel Orijena dobro zna i jasno vidi neminovnost skoroga događanja – ali, on je nemoćan da promijeni neumitni tok Ademovih koraka, a još manje je moćan da promjeni grubu surovost u tom trenu još neizgovorene naredbe. Ako je ikakva naredba uopšte i trebala na toj mrtvoj straži tu pored ledene rječice koja je cijepala napaćenim gradom kao nož uz utrobu.
Anđeo sluša misli sa obje strane rijeke; na desno uho Ademove a na lijevo tog mladića koji je na hladnoći trljao prste koji su se gotovo lijepili za sleđeni metal automatske puške. Lagani vjetar sve otvorenije je nanosio miris snijega sa planina, a u mladom vojniku rojile su se misli:
I on se sjećao se teškog disanja pod naporom, težine ruku u glomaznim skijaškim rukavicama koje se moraju skinuti da bi se obavila bilo koja suptilnija radnja; izvaditi novac i platiti pivo ili izvaditi iz džepa poluzgužvanu kutiju ‘Filtera 57’ i zapaliti na oštrom zraku.
Mladić vadi cigaretu, sakriva plamen da ga ne uoče sa druge strane, povlači dug dim.
Miris snijega zavukao se neopažen u njegovu svijest, vjetar je milovao njegovo lice i sa tim mirisom kao da ga je odnio pravo gore do na sam vrh gdje se mraz lijepi na stijenje i daje mu najčudnije obličje, gdje i teška mineralna građa od koje je satkana planina dobiva neku odoru lakoće, sunce se probija kroz žućkastu navlaku glatkog, visokog oblačja, malecko i stidljivo, toliko onemoćalo da mu se može pogledati pravo u oči, i taj pogled, ta širina, visina, taj osjećaj neke divlje, potpuno nesputane slobode, poput sile, vlasti i moći – i možeš da vrisneš jako koliko ti je volja a planina će da proguta svaki glas, a gore na samome vrhu, kada se držalo ski–lifta obrne oko poslednjeg stuba, ti se otkačiš u posljednjem trenu, kao bestjelesan lagano otklizneš bočno pridržavajući se još tren ili dva, tek onda se potpuno oslobodiš, zavrneš lagano petama i ukopaš se i zastaje se, uvijek se gore zastane, bar na malo, iako strmina prvilači, brzina zove, propadanje vuče, ali ipak se zastane bar na tren, i tek onda se sjarga, ali dok si gore, kada si tamo odakle se naviše ne može ako poštuješ gravitaciju (a ona se poštovati se mora!) onda nema dalje, nema ni hodom, ni ski–liftom, tu ti dođe kraj, i visoko, tu, osjećaš se kao da te nema; jer mali si spram neba kome si se primakao – ali, kad pogledaš na dole golemiji si od cijeloga svijeta, vidiš tamo vrh Durmitora, pa lanac Zelengore, a tamo iza osjeća se more, a sa druge strane vidi se sve do Drine, i dalje, srce ti dođe veće od planete, i tu postojiš, stvarno postojiš, i taj čas kada jesi između jendeka, visine i samoga sebe – i samo zbog toga se skija, ono – kada se štapovi privuku sebi a pete na tren povuku skije na gore, kada se trgne i poleti i kada se sjuriš niz strminu kakvu drugi ne smiju ni da pogledaju, ovlaš dotakneš vrhove ‘hangova’ kao da letiš, i u dva tri cik–cak koji se tek stignu osjetiti, već budeš dole – u Rajskoj Dolini, kada prostrijeliš između svih njih tamo, kao kroz roj mrava koji se vesele (ali dah im mora stati kada u toj brzini okrzneš njihove napuhane jakne kao tek iznikle jele) izbaciš se ko đule, prolebdiš do vrha suprotne strmine, tu se noge rašire u vazduhu, dok prelećeš iznad ceste, ateriraš sa druge strane, pa se ukopaš, prikupljaš poglede pune divljenja i straha, pa trzneš pivu i gledaš zmijulje koje si iscrtao u cijelcu, tamo gdje niko drugi ne smije i nije, ostaviš svoj potpis na oblini planine u netaknutosti koju samo ti možeš da dosegneš, i gledaš ih, levate i ‘miševe’ kako se jadni muče i ‘provaljuju’, vidiš onog starog što skida plave pancerice na sred staze i mrda nožnim prstima, gledaš ih dok malo voze ‘plugom’ pa se odmaraju, tamo na pola, a ne znaju da između vrha i doline ne postoji ništa sem ljepote pada (gravitacija se, jebaji ga pajdo, uvijek poslušati mora!).
Oni ne razumiju ovu planinu, ne znaju kako Ona diše i da te ne trpi na svome bedru, hoće te ili na vrh sebe gdje te šamara udarima vjetra i gdje te bode injem u po obrazima, ili dole, pod svojim nogama gdje te mazi pivom i mirisom grila, grajom djece koja se sanjkaju, ugodnošću restorana, planinskog hotela, toplinom vatre planinarskog doma, i tu ti dopušta da budeš veseo, da pjevaš ako hoćeš, da igraš karte i jamb, da piješ šta god hoćeš, da jedeš šta ti volja, da ganjaš ‘koke’, Beograđanke, Grkinje, Dalmatinke, šta ti je volja, da ideš u disko da se napiješ i da ti ‘Bijelo Dugme’ proore kroz glavu – i u tom trenu dok je polusvjesno repetirao pušku, negdje u dubini iza čeone kosti zapjeva mu samo od sebe nešto kao: ‘Nemam volje a nemam ni snage...’ i tek onda kroz čitavu unutrašnjost lobanje zajecaše zvuci fanfara u sjećanju koje se činilo stvarnije nego ova ledena noć ukopana na mrtvoj straži.
I ova priča mogla je ostati i lijepa kada ne bi imala svoj kraj koji Angel Orijena već vidi kroz prečicu u vremenu.
I dok mu se pjesma još uvijek množila u glavi, mladić shvati da već odavno prati čovjeka koji lagano šetka nizvodno sa druge strane, koncentracija mu se automatski fokusirala u pogled, a pogled se preko nišana preoštri u figuru na drugoj strani Miljacke. Nišanom je držao i ispraćao njegov nemoguće opušteni i lagani hod. Čovjek mu se tek povremeno gubio iz vidnog polja i to u momentima kada bi ga, tek na tren, zaklanjalo i ponovo otkrivalo svako naredno stablo u Vilsonovom.
Adem Beganović kročio je desnom stranom obale i nije se ni jednog trena razdvajao od onoga što se uselilo u njegove misli, jer kada mu je malo kasnije zrno prokopalo kroz mozak – naprosto je prešetao, sasvim spontano i bez naprezanja, direktno u tu misao samu, a kaže se da takozvana smrt ili ono što neki olako prozivaju vječnošću ili ono što se često naziva naslijeđem karme, dobre ili loše, i nije ništa drugo nego bijeg one posljednje misli, onog najdosljednijeg sentimenta u kome se duša zatekne u njegovo proširenje do konačnih granica bitka i multiverzuma.
Tako je, znao je to Angel Orijena, Adem Beganović otišao za navijeke na onaj balkon njegove vikendice na Jahorini u kome su mu se misli zatekle te rane novembarske večeri kada je nogom kročio u zabranjenu zonu Vilsonovog šetališta i kroz bijeli svjetlosni tunel stigao do svog elizijumskog boravišta kraj usijanog žara i boce ‘Finlandia’ votke koja više nikada neće imati dna, u galaksije snježnih kovitlaca i sazviježđa svjetlosnih zrnaca koja se cakle iz snijega. Kroz miris crnogorice zaplivao je prsno pravo gore kroz pahulje koje jesu isto što i zvijezde.
Orijena je znao da se cijeli ovaj ‘slučaj’, težak kao vasiona, ne može protumačiti tek kao obično ubistvo, bila je to jedna mala lukavost kojom su očajnici u Sarajevu imali ‘privilegiju’ da prizovu odlazak i prevare Božiji gnjev.
Sav Ademov bol nakon nenajavljene smrti njegove starije kćerke pekao je i u anđelovoj rani. Kao i svega u gradu sjećao se Angel i toga preuranjenog prelaska tamo na orošenom travnjaku između dva grma bagrema kod Alipašine džamije u parku gdje okovani potok ponovo izlazi na svjetlo i zrak.
Bilo je rano ljetnje jutro. Išla je prema kući nakon noći u kojoj su gorjele knjige. Vijećnica, nacionalna biblioteka, bila je granatirana i zapaljena. Cijelu tu noć vjetar je raznosio bestjelesne komadićke ogorjelog papira i raznosio miris paljevine cijelom dolinom.
Ademova kćerka provela je noć u Vijećnici u kojoj je radila, cijelu tu paklenu noć su, nekako, golim rukama, vadili knjige iz plamena, pokušavali spasiti šta se spasiti može, ljudskim lancem su prebacivali i evakuirali barem one najvrijednije knjige do kojih se u toj buktinji moglo doći.
Žurila je prema svojoj kući, koja je bila tamo između Izvršnog vijeća, Zemaljskog muzeja i njenog i Grigorijevog fakulteta, iscrpljena, pospana, izgladnjela, dehidrirana, koračala je za ta vremena uobičajenim od straha pogonjenim, ubrzanim i žurnim tempom.
Stupala je kroz veoma izloženu, veoma opasnu zonu u samom centru grada. Tu je veoma široko raskršće potpuno otvoreno prema brdu i snajperima, koje se nije dalo obići. Tu su i zgrade Predsjedništva i Skupštine grada, oko kojih su uvijek rokali minobacačima.
Pratila je brzi ritam svojih koraka, a misli su joj (jer mislima nikada niko ne može da naredi, a čak ni strah ne umije da ih priguši) otišle tamo na ulice Dubrovnika, u jednu zoru dočekanu na Porporeli sa čovjekom koga je voljela.
Misli su blicale u slikama i nosile su je u to veoma rano jutro, ne u ljeto kada se stvari uvijek čine ljepše i bolje, nego, bila je zima, dosadna, mlaka, mediteranska zima, kada jugo prolama kroz živčani sustav, kada ni more više ne može samo sebe prepoznati, uspjeni se i usivi se kao da je neko sjeverno i kada samo miris čempresa nagovješta o životu koji tu primiren klija. Ali, u takvim dobima ljudska osjećanja bivaju istinitija i neposrednija, jugo budi neku smolastu romantiku u zaljubljenim dušama i svaka aura biva otvorenija i ogoljenija sama prema sebi i osjetnija na prepoznavanje cijelog spektra sentimenata koji bi se u šarenilu i punoći nekih boljih klimatskih uslova znali i zagubiti.
Zimska zora na obali, barke koje se njišu, škripe i šljapkaju pod valovima u prvom skromnom svijetlu dana dok jugo okreće na levanat i jedna samo njihova tajna dok su se, ne samo zbog lažne navike, držali za sklopljene dlanove, tu na tom zidanom komadu kopna sa zidinama nekada moćne Republike iza leđa, kada su jednom i ‘zauvijek’ raspetljali neku svoju trzavicu, nakon cijele noći bolne prepirke, nakon isuviše popijenih loza i pokojeg bademova likera, prihvatili su se za dlanove i gledali su u zoru – ruke su se spojile a onda i usne, kao znak pokajanja i pomisli na sve buduće dane.
Sklapala je oči u poljupcu koji je mirisao na čistu slanost i valove, zračio do neba i oblaka spuštenih do uskovitlanog mora u nekom tajanstvenom i zanesenom ispunjenju koje je dovoljno da se svijet natopi potpunom ljubavlju i prigrljenim smislom.
Žestoki vjetar koji sa mora nanosi sol i njih dvoje obgrljeni kao dva teško nabrekla jedra. I kada se pogledaju, kada oči osjete oči, tiho i bez riječi, samo pogledom koji je (tek kasnije se saznalo) bio jednak vječnosti – kada se čini da će sav izgovoreni bijes, sve grube i teške, ‘konačne’ riječi uvijek bezrazložne ljubavne svađe (kakvih će, ne budimo naivni, biti još i od kojih će jedna u svom bijesu i zabludi biti i konačna) sagoriti u tom običnom pogledu očiju u oči, u tom vjetru koji je htio da ih otpuše, u udarima vala, u tom mirisu jodiranog zraka i otvorenosti prvog svijetla dana, prljavog i sumornog, naoblačenog kraj sivoga mora.
Pratila je brzi ritam svojih koraka na putu kroz mokru travu u parkiću kod zgrade opštine Centar i vraćala se u jednu drugu zoru, u ovu sarajevsku i ratnu, jer tijelo se i dalje plašilo i strah se svojom automatikom množio u hodu.
Ipak, svo njeno bivstvo i dalje je bilo tamo u onoj aurori na Porporeli – i kada su rijetki koji su se zatekli na ulici, dežurni stražari i oni koji su žurili ka nekoj drugoj obavezi čuli težak o razoran udar, kada su se svi vrapci razbježali sa grana – ona nije čula ništa, tek je nastavila da živi tu misao prehodavajući direkt u hiper–realnost svoje posljednje pomisli, gdje su boje hiljadama puta intenzivnije, mirisi mirisniji, oblici obliji, a misao i tvar su u potpunoj identičnosti.
I kada je jedan usijani geler našao svoje konačište u dubini iza kostiju njenog potiljka, kada se njeno tijelo, od Boga stvoreno kao skladno i lijepo, prostrlo u trouglu između dva grma bagrema i Alipašine džamije, na mjestu gdje se potok ulijevao u rijeku, na centralnom trgu negdanjeg antičkoga grada, baš na tom mjestu gdje su se križali cardus i decumanus odavno potonule i zaboravljene rimske naseobine, nedaleko od današnjeg Predsjedništva, Titove ulice i Higijenskog.
Prije nego su ustalasale lokne njene kose boje pitomog kestena dotakle prve vlati orošene trave ona je već odavno bila u svojoj tihoj duhovnoj postojbini koja je mirisala na lavandu, čemprese i sol.
Angel Orijena, osjeća taj miris najčistije ljubavi koji je zaostao zauvijek u njoj i pomišlja, u hvalu tvorcu sviju nas, da dobri ljudi, mada nikada ne mogu znati čas, uvijek pomišljaju na za sebe najljepšu moguću stvar i stvaraju si raj prema sopstvenoj mjeri.
U smrknutoj sarajevskoj kotlini u zimsko doba rano se useljava noć.
I kao nekada kroz špalir pun mržnje, udaraca, psovki i pljuvanja koji su na otoku boli, poniženja i jada nazivali ‘toplim zecom’ – te je popodnevne noći Adem Beganović odsutnim korakom krenuo pravo u Vilsonovo šetalište.
I sve je već bilo naslućeno ako ne i znano baš u tom kratkom trenu jednog mračnog novembarskog popodneva u šetalištu prozvanom po predsjedniku Woodrowu Vilsonu u znak zahvalnosti za krucijalnu podršku pri stvaranju prve Jugoslavije.
Već dugo je na tom mjestu tijesna linija fronta i niko nije ni pomišljao zađe tamo. Ali Adema, koji je živjeo odmah tu blizu, ono je neprestano vuklo nekim opojnim ‘magnetizmom’; i kada prolista, i kada obehara, i kada opadne lišće, a u doba velikih hladnoća mamilo je i svojim debelim granama koje su rafali pobacali po zemlji. Dovoljno bi ih bilo pokupiti da posluže kao zlata vrijedan ogrev u nepojmljivo ledenim ratnim noćima.
Ali tamo se nikako se nije moglo. Tu se grad smrtonosno cijepao na dvjema obalama na koje su zasjele vojske.
I nije se samo pogibija starije kćerke čitala anđeoskim sluhom u ljepljivim naslagama Ademove duše – tu je odzvanjalo i neko čudno osjećanje neizvjesnosti, gotovo otvorenog očaja, posebno otkada su mu i žena i mlađa kći morale izbjeći. Preko nekih rijetkih vijesti koje su ko zna kako stizale do opkoljenog grada dojavljeno mu je da mu se tamo u Sloveniji rodilo unuče koje još nije vidio.
I onda taj poluludi pogled njegovog zeta Grigorija Kolara pred kojim je Adem, iz puke dobrote, glumio totalnu iznenađenost jer je znao da je njegov zet prepješačio pola opsjednutog grada, prokrstario kroz more pucnjeva i minobacačkih projektila tek da bi mu prenio ovu divnu vijest koja je i do njega stigla nakon mjesec dana lutanja porukom preko Crvenog krsta.
Izbezumljen, što od sreće, što od bola zbog odvojenosti i straha od neizvjesnog viđenja svoga poroda, još uvijek zadihan od pretrčavanja pod snajperima Grigorije je uporno ponavljao: ‘Postali ste dedo, čika Ademe’.
Ali, pored tog tegobnog i besmislenog, ali nepojmljivo okrutnog ratnog sukoba, još mnogo toga se urotilo i gurnulo Adema Beganovića da te rane novembarske večeri krene duž nekadašnjeg drvoreda mladalačkih ljubavi koji se transformisao u mjesto okrutne mržnje, zapečaćenog bijesa i sigurne smrti.
I tu, kao da se zatvarao svaki mogući vidokrug – budućnost se izbrisala iz ogledala svake nade, a nada se silom ne može izroniti iz sebe. Posebno ako je duša već ko zna koliko puta bila izranjavana crnim plamenom najgorčih razočarenja i najstrašnijih patnji.
Adem Beganović bio je potomak stare i časne porodice, begovske kažu, kao mlad čovjek gotovo nagonski, bez nekog velikog mozganja, već po prirodi svoga karaktera i vaspitanja izabrao je pravedniji put i u ime obespravljenog i osiromašenog naroda prkosio vlasti. Vjerovao je u mogućost ispunjenja socijalne pravde, mogućnost života u solidarnosti i razumijevanju. Bio je sjajan student, igrao je za Veležu, halfa, i to jako dobro, kažu. Kad je došla okupacija pratio je svoje drugove i bio je dio mostarske ilegale, Đema Bijedić bio mu je vođa.
I u onom, bivšem ratu, koji se činio najnakaznijim od svih, Beganović je između sedam zala znao je prepoznati pravu stranu, ostati na tragu dobra i velike nade. Prošao je dvije velike ofanzive, bio je dobar i hrabar borac. Poslije rata je dobio velike zadatke, obrazovan i inteligentan naprosto je bio model budućeg rukovodioca.
I bio je, sve dok nije puklo sa Staljinom i Rusima. I tu se pojavi taj neki momenat, tek krivo izgovorena riječ u krivo vrijeme: ‘Pa, čekajte drugovi, da mi ipak malo ne pretjerujemo?’ Tu bude i nečija zavist, sujeta ili najobičnija ograničenost, glupost – i Adem Beganović se našao na Otoku, među prvima je dovezen tamo, među posljednjim je pušten.
Goli Otok je u početku bio interni logor koji su komunisti podigli uglavnom za svoje, za druge komuniste koji su se priklonili Staljinu nakon raskida sa SSSR i njegovim satelitima, ali i za one koji bi lako mogli da im se priklone ili za koje se tek sumnjalo da bi mogli da budu za bivše tutore i saveznike ili za one koje je neko naprosto oklevetao da su za Sovjete i da bi mogli izdati Jugoslovensku partiju i njeno rukovodstvo. Bio je to čitav jedan grad pun paćenika na malom okamenjenom otoku sa koga, kao sa nekog Alkatraza ili jadranske verzije Île du Diable, Đavoljeg ostrva, bijeg nije bio moguć. Najviše je bilo komunista – Crnogoraca tamo, jer Crnogorci su uglavnom i postajali komunisti da bi bili skupa sa Rusima u ratu, a sad bi trebali da se okrenu protiv njih.
Kasnije, kada je pušten, Adem nikada nikome nije ni jednom riječju progovorio o Otoku i o tome šta se događalo tamo. Nikome. Žena je znala sve, pisala je pisma i moljakala naokolo da ga puste, ali nisu razgovarali o tome, čak ni uvečer, sami kod kuće. Nikada. Ako bi se negdje spomenuo Otok, Adem bi zaćutao i diskretno bi se povukao iz društva. Takav je bio dogovor, hiljade mozgova okrutno su bile ispirane, bila je to interna stvar Partije i kao takva ostajala je unutar tog okultnog kruga. Kada je pušten Adem je ubrzo ponovo dobio funkciju, ne političku ali dobru, u privredi. Naprosto, trebao im je, a i neki stari drugovi nisu ga zaboravili kada se sve primirilo. Bio je cijenjen i uvažavan u društvu. Sve je moglo, ali u tišini. Naravno da nikada nije bio rehabilitovan kao ni bilo ko drugi od takozvanih ibeovaca, ali mogao je da gradi karijeru i živi pristojnim životom.
Njegov zet Grigorije Kolar dugo nije mogao doći sebi kada je, mnogo godina kasnije, na internetu pronašao konačno objavljenu punu listu svih bivših logoraša Golog Otoka i tek tada saznao sudbinu svog pokojnog punca.
Uprkos svemu, i nakon teških godina na kamenom otoku Adem je iskreno vjerovao da to sve u našem nekadašnjem društvu ipak nije bilo samo potrošena parola jedne u sebi izjedene vlasti i ideologije, da socijalizam nije uzaludno nastojanje, da ideja radničkog samoupravljanja nije bila nikakva utopija već da je naša svakodnevna praksa u kojoj se svako na svom radnom mjestu mogao osjećati nekim ‘faktorom’ i barem prividno imati osjećaj da utiče na stvari.
Često je u razgovorima, uz čašicu, govorio kako oni na Zapadu – ‘istina, imaju te neke tamo slobode govora i biranja, parlamentarnu demokratiju i sve to, ali na radnom mjestu svi su bili pod strogom hijerarhijom, šef se sluša i on sluša svog šefa, i ne prigovara se, jeste, često sam išao tamo, svuda je sloboda izbora, ima toga, možda malo i previše, ako ćemo pravo – sve je to u redu – sem u okviru radnog procesa, tamo nema demokratije, a posao ti je pola života, a mi ovdje, ako ništa. imamo te radničke savjete i zajednicu slobodnih proizvođača novih vrijednosti, neku solidarnost, radnička odmarališta, jeli, i svi se broje, svačija se malo sasluša i svi se osjećaju se dijelom nečega našeg, zajedničkog. Ima tu nešto. Razumijete?’
Adem je u dubini svoje preiskušane ali ujedno i dječji naivne duše vjerovao u to ‘nešto’ kao znak da su svi ljudi jednako vrijedni. I da su sve te vjere, koje su sada postale važnije od svega, ma svuda po svijetu, ne samo kod nas, tek samo različiti rituali kojima se moli ista sila, ako je ima. ‘A nas se, eto, opet, moralo po nečemu podijeliti, jer da nismo u tri vjere, ne bismo ni bili u tri naroda, pogledaj malo, zarovi kroz koju generaciju, pa ćeš skontati – a ti narodi opet, sad nam i to na sve strane naturaju, jeli – govore kao tri različita jezika, a svi se savršeno razumiju, bogati...’
Kada se Partija raspala i kada su krenule nove stranke, nacionalne ali utemeljene i okićene vjerskim elementom, često je govorio da vjera ne bi nikako trebala postati dio ove podle prevare, izvor straha i podjela, i u konačnici – izvor slijepe, prizemne svijesti koja postaje sve udaljenija od tog Boga na kojeg se poziva i u kojoj rituali postaju tek oznaka novih pregrupisavanja i opšte propasti.
Ovaj rat će se hraniti hiljadama iskasapljenih tjelesa, nevinih i naivnih, i iz njega će se nadahnjivati nove mržnje koje će se, opet, poput najuhinjenijeg izvora bolesti inkubirati kroz generacije i pritajeno čekati svoj novi momenat. A iza svega, znao je to dobro iskusni privrednik, ekonomista, visoki službenik privredne komore SR BiH, Adem Beganović, stajala je opšta grabež i bezočna pljačka koja će ili uništiti ili rasprodati sve što smo pedeset godina stvarali.
Cijeli svoj život gradio je bolju budućnost; u krvi Neretve i Sutjeske, u znoju poslijeratne obnove, prisilno se ‘iskupljivao’ u žezi golootočkog kamenoloma i batinama ‘toplog zeca’. A kada je i to prošao godinama je ucrtavao smjernice napretka; na kongresima privrednika, velikim sajmištima naše države, u posjetima privrednim gigantima i drugim radnim kolektivima – a svaka opština, volio je da to ponavlja Adem, imala je barem po jednog nosioca razvoja, neku firmu, kombinat, fabriku, koji su zapošljavali hiljade i hiljade ljudi i stvarali materijalnu osnovu za razvoj čitavog kraja, dok su u nesvrstanim zemljama kolonije naših inžinjera, majstora, radnika, medicinara, stvarale čuda i ostavljale neizbrisive tragove u sjećanjima naroda u nekom Gabonu ili Zambiji, Libiji ili Iraku, Indiji ili Indoneziji, a pola Afrike, budućih ministara, generala, ljekara, školovalo se tu kod nas...
Ali, tog crnog sarajevskog popodneva, zgomban pod sedimentima teške, magmatske, boli Adem Beganović stigao je pred mračni i tvrdi zid koji je poput neutronske zvijezde bio sazdan od do beskraja stisnutog mraka, ispred kojeg se guši i išćezava svaki oblik pritajene nade.
I kada je Adem Beganović krenuo u susret špaliru divljih kestenova, u posljednji zagrljaj Vilsonovog šetališta nije ni stigao da pomisli i jednu riječ o svemu ovome; o staroj slavi velike domovine i novim strankama koje su je rastrgale, sve se to činilo toliko nebitno, nevažno, besmisleno u tom najtemeljitijem, gotovo metafizičkom osjećaju samoće, izdaje i beznađa kojim je koračao sve dublje kroz tunel drvoreda.
A možda bi sve, ipak, završilo bolje, ako već ne i sretnije, da se zbio tek neki drugačiji znak – neko pismo, neki glas, da je neki komšija slučajno zakucao na vrata i započeo neki nebitan razgovor ili neki drugi nagovještaj bilo čega – jedan mali talas radio–amatera, kanister svježe vode, zalutalo staro pismo, slučajno ispala fotografija iz korica knjige ili tek jedna konzerva humanitarne govedine?
Ali, na nesreću, nikakva drugoga znaka nije bilo tog dalekog popodneva sem nesputane i inatne želje Adema Beganovića da prohoda tamo gdje se ne smije i ne može.
Adem kao da nije čuo očajna dozivanja vojnika iza njega koji su ga pokušavali vratiti ali nisu se usuđivali izložiti i potrčati za njim. Čovjek je naišao iznenada, iz pravca kojim nikada niko ne dolazi i brzo je odmakao u dubinu drvoreda. Vojnici, već odavno navikli na svašta na ovoj tvrdoj i pretjerano bliskoj liniji, ipak nisu više mogli učiniti ništa, još nekoliko puta su ga dozvali a onda im je preostalo tek da ga u čudu isprate pogledom dok je zamicao pored stabala.
Ni oni kao ni vojnici sa druge strane rijeke ne mogu vidjeti Angela Orijenu koji lebdi nad odsutnim starcem, ni anđeo ne može da ga vrati ali prati ga uporno i u stopu, miluje njegovu auru svojim ‘rukama’, s njim je i u njegovim mislima o Jahorini dok drugim uhom sa druge strane ledene rječice osluškuje istovremene i začudno poklapajuće misli o istom danu na istoj planini na kojoj su Adem i njegov budući egzekutor iskrižali svoje skijaške tragove.
Anđeo je pratio Adema cijelim putem te za uslove nevjerovatno duge šetnje, jer je u tih nekoliko stotina metara od Ulice Franje Račkog i zida Botaničke bašte pa skoro do Mašinskog fakulteta morao promaći ispred nekolicine uperenih cijevi iz kojih niko u tom momentu, ko zna zašto – zbog zbunjenosti, umora, čiste nevoljnosti, najprostijeg nehaja ili namjernog okretanja glave – ipak nije zapucao. Negdje preko puta Parka pionira ‘Boško Buha’ Adem Beganović se susreo sa zapečaćujućom putanjom zrna ispaljenog iz cijevi automatske puške M76 čiji je obarač potegao onaj drugi skijaš koji je jednako udisao miris snijega natopljen u vjetru.
Mladić je odmah markirao, uhvatio i držao na nišanu čudnog starijeg čovjeka koji je poput sablasti hodao ispred njegove cijevi sa druge strane omalene rijeke. Izgledalo mu je kao da je sve to igra, kao neki besmisleni igrokaz u koji su nekako uvučeni i on i taj luđak koji je našao, ko će mu ga znati zašto, da pehlivani po najkobnijoj liniji fronta. Držao ga je pod mušicom i usporeno disao, svakim novim korakom ipak je odlagao da ‘skine’ tu budalu.
– Šta čekaš kojeg đavla, nije ti ga mater rodila!’– čuo je nervozan glas pored sebe.
– Hajde, čvakni ga više, to je komanda. Jednim hicem, jedinačno, u metu!’ – rekao je, drugi, staložen glas, iz slijepog ugla njegova pogleda.
Nakon hica, blago su mu se zatresle ruke dok je palio cigaru, pomislio tek nešto kao: ‘takva mi je naredba, jebaji ga ba, šta mu ja tu mogu’.
Sutradan osjećao se sputano i jako loše, bolio ga je stomak, spavao je nikako, po prvi put je zatražio odsustvo – i ono mu se odobri.
I otišao je jutrom u crkvu gore na Pale da cjeliva krst od hladnog metala i pričesti se tvrdim hljebom i oporim vinom, a onda je produžio dalje planinskim putem sve uz serpentine, na Jahorinu.
Da odskija malo.
