'FLASHBACK' U POZNANJU
Već godinama pripadam tome nazovimo ‘krugu’ mada još nemam pojma šta je to zapravo Café Europa. Možda je to trebalo biti nekakvo zborno mjesto jedne literarne generacije u traganju za sopstvenim identitetom? Ili je tek jedna raznolika i promjenjiva literarno-umjetnička skupina ili možda čak nekakav začetak uslovno rečeno nekoga ‘pokreta’ ili barem ‘kružoka’, tek puko imenovanje koje će zamijeniti rupu nastalu u konfuziji nakon pada berlinskog zida, ratova na Balkanu, 11 septembra? Ili je tek trebalo bilo kako reagovati na histerično prebrze, bolne i zbunjujuće promjene u politici i zbilji? Granice su padale i ujedno se dizale, jedne vrijednosti su se topile, druge gubile smisao kao da je ponovo zagluvljela tišina na intelektualnoj bonaci još jedne, ko zna koje po redu, evropske ‘restauracije’? U suštini, sve bi ovo pomalo moglo imati neke veze ali biti i sasvim besmisleno, a odgovor, ako bi ikome bilo stalo do njega, trebao bi se jednom isprati kroz vrijeme, kao zrnca metala u riječnome pijesku? Ili će se sve manje-više zaboraviti, a ostati tek profinjen niz naših privatnih uspomena? Možda je sve to bio tek nagonski pokušaj da u svemu ovome, ipak, ne ostanemo sami? I da budem potpuno iskren ni jednim od ovih silnih pitanja nisam se baš mnogo zamajavao, jednostavno volio sam otići u leteći Café koji se nazivao Europa ma gdje on bio, volio sam biti za stolom uz čašu mlaka vina i nešto kitnjastih, sa mjerom aranžiranih, srednjoevropskih kolačića i sretati se sa dragim ljudima. Činilo se naprosto da nije bilo nikakva ‘duhovna utočišta’ na horizontu, bijah što ratom, što emigracijom, izbačen čak iz kontinuiteta sopstvenog vremena, a karirani stolnjaci lutajućeg, nepostojećeg, kafea činili su se kao jedino mjesto gdje sam se mogao osjećati kao kod svoje kuće.
Café Europa okupljao se različitim povodima na različitim mjestima: u Seyniju pod tihim snijegom, mjestu na krajnjem sjevero-istoku Poljske kao probuđenom iz Singerovih priča; u Iowa City u sali Mauricia Lasanskog u okruženju njegovih opominjućih portreta nacista; u poznanjskom Teatrze Ósmego Dnia jednom od kultnih uporišta otpora ‘Solidarnosti’, u Varšavi, Amsterdamu, Barceloni, Bukureštu, pa još nekoliko puta u Sejnyju i obližnjem samostanu Vigry na jednome jezeru usnulom u povijest.
Ipak, Poznanj mi se nekako urezao u sjećanje, ne samo zbog kafea i teatra koji me je veoma podsjetio na naš ‘Kamerni’; slično stubište, prelijepa kafana sva u nekom starom drvetu, već i zbog jednog vrlo neobičnog, da nazovemo to tako - flashbacka. Kasnio sam. Zbog obaveza poletio sam iz Amsterdama isti dan ujutro, putovao sam onda vozom iz Varšave do Poznanja, taksista me je očigledno vozao malo naokolo do hotela, u hotelu sam skontao da sam zaboravio pribor za brijanje a nisam htio pred ljude neobrijan, onda sam tražio samoposlugu u potpuno nepoznatom gradu i kvartu, kada sam je konačno našao kupio sam neke jeftine žilete jer drugih nije bilo, na brzinu sam se tuširao i brijao i sav sam se iskasapio po licu, onda sam u žurbi zaustavljao krv. Kada sam konačno izašao iz hotela morao sam obilaziti kvart jer je policija opkolila neku vilu i izgledalo je jako opasno. Kasnije sam shvatio da je pozorište vrlo blizu hotela ali ja sam naravno ‘izabrao’ neki put naokolo. Svako malo sam zaustavljao ponekoga i ljudi su me upućivali, ali morao sam birati u principu mlađe ljude jer stariji uglavnom ne znaju engleski. Žurio sam u potpunom ludilu uz grozan osjećaj kašnjenja, pored neke rijeke, i jedne ogromne mermerne zgrade za koju sam mislio da je to pozorište, a kasnije sam saznao da je to bila zgrada opere. U Poznanju su sedamdesetih godina igrali jedan komad moga oca ‘Hotel sa pogledom na čudovište’ bila je to sjajna predstava, čak na neki način spektakularna, došla je i na Mess pa je vidjela i publika u Sarajevu. Bio je to veliki, možda najveći spisateljski trijumf Miodraga Žalice, tim prije što tu predstavu nisu htjeli postaviti kod nas, jedan beogradski reditelj čak je otvoreno ismijavao tekst, ali to je duga priča. Nakon premijere mome ocu su poklonili lijepu litografiju koja je predstavljala zgradu pozorišta, klasično zdanje sa natpisom ‘Narod sobrie’ na pročelju fasade. To valjda znači nešto kao ‘narod sebi’. Pozorište se zvalo Teatar Polski, uvijek sam se pitao zašto se tako zove. Tek u Poznanju saznao sam da je ona gigantska zgrada od bijelog mermera nekada bila njemačko pozorište, da je Poznanj bio glavni centar germanizacije zapadne Poljske. Tu je bila i istočna palača Njemačkoga cara, nevjerovatno velika građevina koja je zauzimala ogromnu površinu, reklo bi se gotovo pola centra grada. Ta litografija godinama je visjela na zidu naše dnevne sobe zajedno sa platnima koje je moj otac uglavnom dobivao na poklon od svojih prijatelja slikara; Ramića, Čizmića, Veljakašića, bilo je tu dosta skica za scenografije i kostimografije njegovih predstava - čitav jedan svijet nestao u ratu i prividno izbrisan iz moga sjećanja. I onda tako bazajući po gradu u panici i žurbi, lica oguljenog lošim žiletom, naići ću na zgradu Teatra Polskog i to tačno iz pravca iz koga je gledana na onoj staroj litografiji. Zaledio sam se na sred ulice, sjećanje je prostrujalo kroz mene, neočekivano i iznenadno, navrle su slike iz života koji sam već ‘sahranio’ iz doma koga više nije bilo iz jedne davne grafike koje se godinama nisam sjećao a koja je u trenu oživjela i postvarila se pred mojim očima. I eto, u Pozanju sam naučio nešto što mi se sada čini važno, a to je da da postoje trenuci kada shvatimo, koliko god nam to bezumno zvučalo, da je i naša prošlost ipak bila stvarna.
