TRAG ZMAJEVE ŠAPE
To jutro žurnim korakom silazio sam niz ulicu Bjelave. Dugo godina nisam prošao tom ulicom, odavno sam se preselio u drugi dio grada pa me nikakva potreba (čak ni nostalgični nagon koji voli da se prisjeća djetinjstva) nije tjerala da se pentram na Bjelave prepune mirisa jorgovana. I tog proljeća, uprkos svemu i začuđujuće uporno, procvjetali su jorgovani po bašćama, između taraba i zidova, iza garaža gdje smo kao klinci u pauzi loptanja ‘na male’ išli da se pomokrimo i gdje se uvijek osjećao blagi vonj dječje mokraće i izmeta punog trešnjinih koštica. Bože moj, mislio sam, izbjeglica u dijelu rodnoga grada u kome sam proveo djetinjstvo, a uspomene za koje nije bilo vremena ipak su se tupoglavo budile. Svratio sam do Mujagine pekare, istini za volju, Mujaga je umro prije ko zna koliko godina, pekara je odavno promijenila vlasnika, ali za nas, za raju iz dvorišta preko puta doma za nahočad, ta pekara vječno je ostala ‘Mujagina’. Bili su to prvi mjeseci rata pa je ponekad bilo i kifli, kupio sam punu kesu, krenuo ka Mejtašu da odnesem Cuci, Gogi i bratu koji su se tamo smjestili u iznajmljeni stan prijateljice koja je otišla kod roditelja u Vojvodinu. Išao sam sa Breke, pa preko Višnjika, studentskih domova, sve okolo-naokolo, kao da izbjegnem snajpere, birao sam neke neugledne, potpuno sporedne i za ‘šetnju’ neuobičajene ulice, valjda u nekom naivnom osjećanju da ću tako zavarati onu svoju granatu. Ubrzanim korakom spuštao sam se niz ulicu Bjelave i krajem oka zamijetio sam trag ‘zmajeve šape’, kažu, prije par dana ubila je četvoro. Baš tu. Trag je bio mali, čak bi se reklo neugledan, u obliku jedne elipse od koje se, u krug, šire manje i manje, i rascvjetavaju se na sve strane, ali uvijek izrazitije na jednu nego na drugu, zavisno od pravca iz koga je doletjela.
Čujem kako negdje, tačno preko puta, sa Trebevića trese teški mitraljez, a negdje gore iz plave visine sijalo je blago majsko jutarnje sunce. Bože moj, mislim, zar je moguće da je ovo samo običan dan u postojanju Svijeta, da kalendar još postoji, da Sunce grije, da je lišće ozelenilo? Korak me tjera niz nizbrdicu kojom sam se kao dječak samoubilački survavao na rolšuama i zaustavljao se hvatajući se za saobraćajni znak, dole kod slastičarne, na uglu sa Nemanjinom.
Tada se nisam plašio ničega, sada jurim i plašim se samoga vazduha: nije to strah koji trese i sablažnjuje, to u stvari nije ni bio pravi osjećaj straha, već nešto sasvim novo, što je činilo da se tog proljeća začudim što je nebo plavo i da me iznenadi i to što su, ipak, procvjetali jorgovani.
Prolazim pored nekakve, tek sklepane, prodavnice, u stvari, na brzinu u prodavnicu preuređene kafanice koja ipak i dalje radi i ljudi se gomilaju oko nešto makarona i pokoje čokolade za kuhanje, a sve ostalo nije zanimljivo jer se ne može jesti. Projurio sam dalje i još uvijek u mrtvom uglu oka zaostajao je onaj otužni otisak u asfaltu koji smo, ko zna zašto, prozvali tragom zmajeve šape.
Stižem do Drvarske, otvaram vrata kapije, prolazim kroz avliju do prizemnog stana, kucam na vrata, potom otvaram, oni još kunjaju na nekakvim spužvama razastrtim po podu. Vadim nekoliko kifli. ‘Super’ mrmlja Cuca kroz san, kaže: ‘Tri dana nisu našli hljeba.’ Goga priča kako se jučer dva sata gurala u redu za hljeb i kako na kraju nije dobila ništa. ‘Neki su uzimali po deset komada.’ ‘Šta ćeš’ kažem.
- A odakle ti kifle? - pita me brat, otkidajući komad. - Kod Mujage. - Čuj, kod Mujage? - gleda me nekako čudno. - Ma da, ona pekara, pojma nemam kako se zove, ali još radi i često ima kifli, nisu baš jeftine ali... - Daleko je to. - kaže Cuca.
- Da, nije baš blizu. - kažem i pomislim kako se samo dva mjeseca ranije ta razdaljina mogla preći za par minuta. Sada je daleko. Kažem da moram da idem da ću zakasniti na kombi. Usput priupitam, umjesto pozdrava:
- Jel’ kod vas rokalo noćas? - Lambada! - dodaje Goga, mrmljivo kroz san. - Ovdje stalno roka. - dodaju još, kao po navici. - Kod nas su razvalili porodilište. - Čuli smo na radiju.
Izašao sam na ulicu, nezgodna, strma i otvorena prema Trebeviću, treba se hvatati kraja, sjuriti što brže. Na prozor kuće izlazi komšinica Mejrema: ‘Nino, pazi se, pala je granata kod Planike. Sad su rekli na radiju.’ Rekla mi je znajući da idem na televizijski kombi koji staje kod ‘Vječne vatre’ koja je, istina, već odavno ugasla, ali, po staroj navici i ko zna još zašto, svi to mjesto i dalje zovemo tako. ‘Vječna vatra’ mislim. ‘Kome vječna? Planika ili Alpina?’ brkaju mi se prodavnice cipela. Tamo ionako ponekad padne pokoja granata. Kod olimpijskog muzeja vidim ljude kako trče uzbrdo. Na njihovim licima upisano je nešto strašno, kao pečat, kao žig u očima. Ja sam samo vidio lica ljudi koji su vidjeli, samo odsjaj u oku koje je vidjelo i ništa više. Pomislim kako ništa strašnije do tada nisam vidio. Samo jedan izraz na licima ljudi (kod svih isti) koji su išli uz stepenice kod Olimpijskog muzeja dok sam ja i dalje silazio, kao da me je sa nekom nakanom i bezobrazno privlačila sva magnetna sila naše zajedničke Zemlje. ‘Gdje ćeš ti?’ čujem glas. ‘Na kombi.’ mirno odgovaram. ‘Kakav kombi? Dole je sve razmrskano, puna ulica mrtvih.’ Polako iza tog izraza lica (kao kada se na kameri ‘šarfa’) poznajem Dženi, koleginicu sa Televizije. ‘Hajde kući, nema danas kombija.’ kaže mi.
Vraćam se opet onim zavijenim ulicama, penjem se uz Drvarsku (slijepljen ramenom za fasade), pa iza zgrade doma za siročad, pa uz Bjelave, pa pored studentskih domova, penjem se do Podhrastova, prolazim kroz u Staru Breku (ne treba se nikada vratiti istim putem) i silazim do naše privremene ‘kuće’. Marija me grli već na vratima. Sva se trese uz moje tijelo. Primjećujem na svima neki sličan izraz lica kao kod ljudi koje sam sretao na stepenicama, ne baš takav, nešto blaži, ali ipak sličan. ‘Koji vam je đavo svima?’ pitam.
- Evo donio sam i kifle.
Televizija je upravo emitovala snimke iz Vase Miskina.
Kažu kako je Marija govorila: ‘Bože mili, Gospe moja, samo da nije krenuo po kruh.’ Dobro je nekada imati ulicu iz djetinjstva i sjećati se staroga Mujage, njegove pekare, kako je Mujaga znao zaspati za pultom i kako su se Zika, Hike i Pić ušunjali unutra i iz ladice klepili nekoliko petohiljadarki sa likom radnika-metalca. Onda su za to kupili neki razjebani bicikl i tuštili niz ulicu. Zika je sa devet godina ušao u kartoteku Narodne milicije. Sada je kod Cace ili kod Juke? Ili još murija u Minhenskom zatvoru?
- Evo, ponavljaju, hoćeš li da vidiš?
Aida sklanja djecu u drugu sobu. Marko mi nešto maše, Sonja i Taša biće kao učiteljice a on je kobajagi Đak jer je najmanji. ‘Neću’ kažem, idem kod djece. Gledam njihova lica, gledam u dječje oči: još se nisu promijenile, još su bile, iako zbunjene, samo obične, veselkaste dječje oči (Bože moj, kako će se rat jasno ocrtavati u svakim dječjim očima, najjasnije, bolje nego u ‘otiscima zmajevih šapa’ po pločnicima i fasadama, bolje i očitije nego u natrulinama spaljenih zgrada, bolje i primjetnije nego u zvižduku granate i turobno-rasparajućem tresku). ‘Neću da gledam’ mislim u sebi, dobio sam svoju porciju: vidio sam lica ljudi koji su vidjeli.
Dugo sam izbjegavao da pogledam taj snimak, kasnije sam sarađivao na jednom dokumentarnom filmu, trebalo je montirati i dijelove iz tog snimka, čudno ali radio sam tu montažu kao i svaku drugu, mirno, kao doktor u sali, pregledajući materijal, birajući rez, vraćajući jednu sekvencu po stotinu puta. Montažna soba kao predvorje pakla?
- Gdje je Boro? - pitam mahinalno. Aida kaže: ‘Otišao u bolnicu.’
Boro je bio alpinist, i speleolog, a bio je i u gorskoj službi spašavanja, zna ponešto: kako nositi ranjenika i slično. A bio je i dobar u organizaciji, ekonomista je, vodio je jednu firmu. Boro se vratio kasno popodne. Malo se smirilo pa smo on, Samir i ja izašli ispred zgrade kao da zapalimo cigaru. Marija je htjela da izvedem i Marka, ali nisam. Bio je zbija lijep dan, sunce se primaklo zalasku, tamo negdje iznad Huma, vazduh čist i sve se vidilo: i naselje Ciglane, tačno preko puta nas, blago ispod, u kaskadama, podsjeća na kućice Pueblo-indijanaca, vide se tragovi gareži na fasadama, vidi se i porodilište na vrhu brda sa desne strane, strši kao neka sablasna kula mračnim dupljama izgorjelih spratova, tamo dalje su Poljine, tamo su oni, a dole, duboko ispod nas, crni se krov, prije neki dan, izgorjele Zetre (ogroman oblak crno-gustog dima) sa lijeve strane je Trebević, vidi se svaka jelka (i tamo su) a ispod se pruža pogled, dole duboko niz grad, prema Alipašinom polju i Ilidži. Zrak je kristalan, nebo se blago crveni, sve je lijepo i čudno je. Boro kaže kako nije mogao ostati u kući, kako je morao učiniti bilo šta. Samir nudi cigarete, on ne puši ali je dobio u Teritorijalnoj. ‘Odmah sam sletio dole, već na ortopediji zatekao sam prve ranjenike, šta da ti pričam, isprva sam i ja malo unosio ranjene, auti samo stižu, jedan za drugim; ljudi u gepecima, kombiji, kamioni, kasnije vidim da nas tu ima i previše, pitam na recepciji ko pravi spiskove. Kako niko ne pravi spiskove? kažem, i uzmem to na sebe. Nađem još dvojicu, kažem im uzimajte i ime oca i datum rođenja. Znaš, da ne bude zabuna. A ja preuzmem telefon, obavještavam ljude koji zovu. Kasnije kada se to utvrdilo ostavim onog recepcionera sa spiskom i krenem dalje da vidim mogu li još šta uraditi. Popnem se na sprat i pomislim: ipak nešto funkcioniše, već su nabavili plastične noge, tamo u ćošku čitava hrpa. Drago mi što to tako brzo ide. Pitam bolničara: Gdje ste nabavili ove plastične noge? On bulji u mene k’o da sam pao s Marsa: Nisu to plastične noge. Kaže mi pa odžuri nazad u salu.’
Povlači Boro dim, Samir gleda negdje prema zemlji: ‘Hoćete li još po jednu?’
‘Daj’, kažem, dok blejim u vidik iznad Sarajeva, Ciglane, porodilište, toranj na Humu, crvenilo u nebu. ‘Maj je ko bi rek’o, još malo pa juni?’ opet se čudim u mislima. Caka nas zove sa prozora, skuhala je makarone. Još uvijek ima makarona. ‘Neka jedu djeca, mi ćemo ako ostane.’ I dalje sam u čudu što je vazduh toliko čist, što je toliko tiho i mirno. Valjda su se postidjeli. Sada je kao i neko primirje? Možda je ovo kraj? Pa, zar se može još išta učiniti poslije svega ovoga?
Te večeri zarokalo je k’o nikad. U podrumu smo. Svi, stare face. Tu je Ratko i njegova žena Bera. Ratko je inženjer, radio je u Vogošći, sada je kao na prinudnom odmoru. Bera je profesorica u gimnaziji. Ispričala nam je kako je nedavno išla u kupovinu, tamo na Jezero odmah iza porodilišta, kao na ničijoj zemlji dođu seljaci iz Nahoreva, sa Poljina prodaju jaja i mlijeko, sa druge strane uđu Sarajlije, kupuju. Trajalo je to tako do prije neki dan, sada je baš tamo strava. Priča Bera, ušla ona tu, na ‘ničiju’, kad tamo, iznad, stoji vojnik, maskirna uniforma, kalašnjikov, sav u redenicima, natrpao se tromblonima, bombama, vunena kapa na njoj srpska trobojnica, stoji i kao nešto kontroliše, vidi Beru, neki stari refleks natjera ga u stav ‘mirno’, sav se unezgodio, pa se kao nasmiješi: ‘Dobar dan, razrednice’ kaže. ‘Dobar dan, razrednice’ ponavljali smo dugo kroz smijeh. Bera i Ratko sjede, danas ne pričaju smiješne zgode, njihov sin Siniša, student elektronike prevrće karte u pasijans, Aida je odvela djecu u neku šupu, kao uči ih engleski, Marija nešto drvi sa izbjeglicama iz Vogošće, čitava familija, dva bračna para, djeca, dedo je slijep, obično ne silazi u sklonište, ali noćas toliko roka da smo ga sveli dole, ja sam krenuo gore sa njegovim unukom, silazili smo stepenik po stepenik vodeći slijepog starca, oteglo se to, brate. Rasturaju, veoma blizu. Preko nas lete rakete: ‘Tuku sa Mrkovića po Velešićima’ kaže Samir odsutno. Samirova djevojka zove se Mika, njena sestra je Dženka, iz Dubrovnika su, studentice medicine, stanuju u garsonjeri u prizemlju. Njihova sestra Suada poginula je na Vrbanji prvoga dana kad se zapucalo, još početkom aprila. Olga Šučić i ona su prve zvanične žrtve rata u Sarajevu. I Suada je studirala medicinu. Nakon njene smrti Samir je pobjegao iz nekakve inženjerijske jedinice, gore na Palama, gdje je bio zaposlen kao civilno lice na službi u JNA, uspio je klepiti jedan ‘Škorpion’ sa jednim punjenjem. To je svo naoružanje u zgradi. Samirova majka snijela je portabl televizor tamo, sa druge strane stubišta, u drugom djelu podruma. Ona je nekakav aktivista u mjesnoj zajednici, crvenom krstu, Merhametu i ko zna gdje još, stigla je neka humanitarna pomoć, neka dječja odjeća, pokazuje nam sa ponosom šta je uzela, majice, benkice i svašta: ‘Vidi što je slatko’ pokazuje nam. ‘Šta će ti to?’ pita Boro. ‘Pa, znaš, kad se moja Selmica jednoga dana uda i kad, Bože daj, dobijem unuku.’
‘Super’ kažemo i prešutimo da samo mi imamo troje male djece u kući, a one jadnike iz Vogošće ne pominjemo. Šta ćeš, neki dan nam je dala frtalj vreće brašna, onako preko reda, sebi je, naravno, zadržala ostatak. Tri frtalja. Jučer me je gnjavila da pošaljem telefaks iz Televizije, za Brižit Bardo, jer njena mačka nema šta da jede.
- Ona se, je li, brine za životinje?
‘Ova je skroz pukla’ pomislio sam i smaslao joj da ću kao sigurno pokušati. Poslije par mjeseci, posjetio sam je, kada sam čuo da je Samira raznijela granata ispred ‘Svjetlosti’. Pričala je tiho, potpuno skromno, o mužu koji je umro pred rat i o Samiru, samo malo. I rekla je: ‘Šta ćeš.’ Njena kćerka bila je visoka, ljepuškasta curica, koja se ove noći koju opisujemo dvoumila između dva momka; jednog koji je na liniji i drugog na slobodnom i koji je tu, u maskirnoj, i nešto joj truni na uho, ali tog dana, u toj tišini prazne sobe i smećkaste svjetlosti navučenih zastora u ljetnom popodnevu, primjetio sam neku tužnu, zemljanu boju koja se navukla na njeno lice i činila da izgleda za sazviježđe ozbiljnije i starije od svoje stvarne dobi.
Caka, Tija, moja tetka Beba i još par njih, sjede ispod stepeništa u stubištu. Dogovorili smo se da se tamo puši, zbog djece. Džuma je danas šutljiva, sin joj je medicinski brat, na dežuri je. ‘Rokaju po bolnici’, pomislim, ali prešutim da ne uznemirim Džumu. Jedino stari Kovačević nije sišao, on, kažu, vjeruje u sudbinu. Ali mislim da nije to: ima dovoljno rakije pa se ničega ne boji. Neki dan dao mi je ključ od svoje šupe, kao da imamo više mjesta, kao zbog djece, ali vidim ja, dok mi pruža ključeve namigne mi i doda kako je nered, da malo sredim. Stvarno, ja malo presložim neke kutije, neku staru veš mašinu kad, ispod, dvije flaše ruma. Skonto me čovjek. Pravi humanista. Onda sam tu postavio jednu stolicu, stavio neki spužvasti podmetač za plažu, dovukao par knjiga i napravio ‘logu’. Rum sam razvukao na desetak dana. Stari Kovačević konačno je sišao, mislim sljedeće sedmice, kada je prvi put na duže nestalo struje. Moralo se jesti na brzinu sve iz zamrzivača, bolje tako nego da propadne. Ide ljeto, pretoplo je. Sišao Kovačević, nosi kese pune mesa. I par flaša. I kesu briketa. Kaže: ‘Ja sam sam, ljudi. Šteta da sve ovo propadne.’ Pa napravimo veliki roštilj, stavimo stolove ispred ulaza, u prolaz. Cijeli dan okrećemo šnicle i ražnjiće, a već smo odavno zaboravili ukus mesa. I pije se, bogami. Troše se i posljednji ostaci ‘staroga’ života. I opet, za čudo, lijep dan. Pomalo roka, zvizne pa se prelomi dolje, niže, ali ko ga jebe. Prošara nam i PAM gore, iznad zgrade. Ali, tek kada su se pomaljale prve zvjezdice a geleri počeli frcati po krovu, stari Kovačević pristao je na povlačenje: ‘Može, ali sukcesivno.’ naglašavao je, što je značilo: prvo neka se u podrum povuku žene i djeca (što su oni već odavno uradili) a mi da dovršimo ovo što se peče, i da onda, polako, prenesemo i stol i piće. Na kraju smo ostali samo ja, Samir, Boro i, naravno, stari advokat. Uđemo u podrum, razdjelimo pečenje svima, prilazim Vogošćanima, kažem da je možda svinjetina, nekako je nelagodno. Ona mi se smješka, kaže, neka djeca jedu, u nesreći Alah dopušta.
I te večeri, nakon onog dana kada sam vidio lica ljudi koji su vidjeli, Džuma je nešto šutljiva, i ljuta je, više nervozna što joj ne priliči, nategla dimije pa se klati, vrti glavom i šuti. I ostali su večeras nekako tihi, da li su i oni, kao i ja, pomislili da gore ne može, da ne postoji više ništa što bi nam mogli učiniti? A, Bože moj, bio je to tek početak. Ali nije važno: klati se tako Džuma sat, dva, već odavno nema struje i gori petrolejka (tada je poneko još imao nešto petroleja) i konačno reče svoju: - Ma, znate šta, ne valja im to brate, onima na radiju, a i na televiziji, cijeli dan danas na njih - te oni ‘vaki, te oni ‘naki, pa oni ovo - oni ono...
Napravi Džuma ‘dramsku’ pauzu pa doda: - A znate već kako su oni osjetljivi.
Pa pokaza rukom u nervozi prema negdje, gdje je značilo ‘napolju’ a tamo su zmajevi zasjeli na brda, bljuvali vatru iz stotina ždrijela, ostavljali crven odsjaj na nebu, njihova rika množila se u serijama, kroz stomak udarala u dijafragmu.
I zavlačili su kandže kroz prozore, trgali regale, šoljice, goblene, ukrasne tanjire, a bogami i spavače, skupa s posteljinom.
